Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | |||||||||
|
Kolumne
POSLJEDICE IŠČITAVANJA ANTIBOŠNJAČKE LITERATURE PO KUSTURICU, HADŽIHAFIZBEGOVIĆA, DŽ. LATIĆA, F. ISOVIĆA...
U tom društvenom uređenju, gdje se negiralo postojanje Boga i isti psovao na svakom koraku, vjere kao da nije ni bilo. Misleći ljudi, preostali bošnjački prvaci, po okončanju Drugog svjetskog rata, pobijeni su ili osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora, mektebi pozatvarani, džamije zapuštene i postupno rušene, a oni rijetki koji su u njih ulazili, praćeni i anatemisani. Kafane na svakom koraku, alkoholom su otimale Bošnjacima i ono malo preostale pameti, samopoštovanja i svjesnosti sebe. Zaista nije bilo teško ubijediti generacije koje su dolazile da je sve ono napisano u ćuprijama, dervišima i tvrđavama tačno. Jedan narod je, na takav način, skoro izluđen i doslovno psihički inficiran doveden do stepena samomržnje. Borba protiv tri agresorske zemlje u periodu 1992. – 1995. godine, samo na kratko je vratila Bošnjake svome iskonu, junaštvu i samouvažavanju. Poslije potpisivanja mira u Dejtonu slijedio je nastavak progresa te teške psihičke bolesti, negiranja samoga sebe. Ovaj narod u većini, nažalost, još uvijek toga nije svjestan, mada se na svakom koraku susreće sa teškim posljedicama političke impotentnosti svojih predstavnika, čije su posljedice nesagledive, a prvenstveno su rezultat ovog oboljenja! Bolna je činjenica da Bošnjaci nisu, još uvijek, ni ravnopravno zastupljeni u vlasti svoje matične države. Kolike su razmjere te teške psihičke zarazne boleščure, koje oni inficirani njome nisu ni svjesni, jednostavno je dokazati na primjerima četiri osobe, za javnost prepoznatljivih imena, pomenute u naslovu teksta. Njihovo ponašanje, zbog prostora koji zauzimaju u javnom život, jako je opasno i veoma štetno, posebno za mlađe ljude koji nastoje oponašati poznate ličnosti. Nagrađivani režiser, Emir Kusturica, sada ključna osoba u izgradnji nekakvog „Andrić grada“ u Višegradu, budućeg okupljališta protjeranih kosovskih, vidovdanskih, gazimestanskih četnika, za svog uzora u životu uzeo je, nikoga drugog nego, Mešu Selimovića! Istražujući svoje „korene“, utvrdio je da postoje neoborivi dokazi o njihovom zajedničkom porijeklu koje seže, kako on reče, do crnogorskog plemena Vasojevića. Postavio je i njegovu skulpturu pred bibliotekom tog nekakvog „grada“ i istu nazvao Mešinim imenom. Poput svog „idola“ javno se izjasnio se da je Srbin, ali je otišao i korak dalje, promijenio je i svoje vlastito ime, postavši Nemanja koji ima sina Stribora! Nesvjesno tražeći lijek za svoju tešku bolest, čiji je osnovni simptom bijeg od onoga što jesi, svog identiteta, zbog stida i samomržnje, Kusturica se skrasio u okrilju onoga ko mu je bio najveći sebeb oboljenju. Jer Mehmed Selimović je klasičan primjer bošnjačkog uriniranja po sebi, svojoj vjeri i svome narodu. Oni Bošnjaci koji to još ne prepoznaju, teške su i nažalost, najvjerovatnije, neizlječive haste! Prvo glumačko ime Balkana, Emir Hadžihafizbegović, glumac je i u svom vlastitom životu čije su bošnjačke sekvence, samo epizodne. Da je i on teško bolestan, dokazuje njegov mazohistički odabir glumačkih uloga u kojima ismijava i unižava i sebe i svoje sunarodnjake. On doslovno uživa u ulogama „glupih“ Bošnjaka, po mogućnosti sa fesom na glavi, i spreman je, između ostalog, reći da sve u ime vjere pokrivene žene iz njegove familije, imaju skupa sedamnaest zuba. Koliko je pomenuti obolio, najbolje svjedoči njegova televizijska izjava data u svrhu afirmisanja samoizolacije, kao najbolje preventive u sprječavanju širenja aktuelne korone, da gledatelji za vrijeme usamljenosti, obavezno čitaju Andrićeve i Selimovićeve romane!? Na kraju je taj eminentni umjetnik i praktično pokazao, na svom video uredku, kako izgleda, u romanima dvojice pomenutih, pijani Bošnjak sa flašom u ruci dok pleše pa onda puže po kafanskom podu, spreman da svakog dućeg trenutka ispovraća požderani alkohol po svome dostojanstvu! Profesor Islamskog fakulteta, Džemaludin Latić, nedavno je objavio esej u kome poručuje da se bošnjačkom narodu nije moglo desiti ništa bolje od objavljivanja Selimovićevog Derviša i Tvrđave. U tom tekstu, ovaj profesor koji je doslovno slagao javnost da je protjeran sa FINA, a napravio je sporazumni ugovor o raskidu radnog odnosa na godinu dana i otišao predavati po turskim fakultetima pa se vratio i nastavio raditi tamo gdje je i prije bio, tvrdi još nešto. On svojim autoritetom pokušava dokazati da je po lingvističkim pravilima arapskog jezika, dozvoljeno, kod tačke i zareza, prekinuti citiranje kur'anskog ajeta. Pomenuti tako pokušava opravdati Selimovićev prekid prevoda sure „Vel asr“, kojom počinje i završava roman „Derviš i smrt“, mada je i osnovcu jasno da je na takav način, njeno značenje dobilo potpuno suprotan smisao. Ni na tome Latić nije stao, nego je u bunilu svoga podaničkog oboljenja u „Srebrenički inferno“ ovih dana, naknadno ubacio stihove navodno srpske monahinje, mada ona nije ni dana provela u samostanu, Stake Skenderove, napisane u devetnaestom vijeku! U njenoj biografiji piše da je pomenuta nosila isključivo mušku odjeću, u svojoj kući uvijek imala dvije, tri siromašne djevojčice, pušila duhan i zalazila po kafanama, išla na hadž u Jerusalim, a život okončala pod točkovima zaprežnog vozila! Dok je bio živ kompozitor Đelo Jusić, stvarni vlasnik i autor ovog grandioznog, prije svega, muzičkog djela, Latić to nije smio ni pomisliti da učini. Ali, eto šta sve može prouzrokovati bolest o kojoj je riječ! Pisac scenaria za televizijske serije u čijim likovima se lahko prepoznaju ti nakalufljeni prototipi podobnih Bošnjana, Trebinjac Feđa Isović, posebna je priča. Mladost provedena u četničkom, hercegovačkom, okruženju ostavila je neizbrisive posljedice po njegov mentalni sklop. Zaklonjen likovima glumaca kao što su, hajde da kažemo, rahmetli, Mustafa Nadarević, pomenuti Hadžihafizbegovića i njima slični, on nadahnut apsulutno negativnom energijom, izvrgava ruglu sve ono što se bošnjačkim samo i nazvati može. Za njega je rahmetli Mustafa Busuladžić fašista koji po Sarajevu, noseći na glavi obavezno crni fes sa ustaškim obilježjem na njemu, velikim slovom „U“, traži jevrejsku vjersku knjigu, Hagadu, da bi je zapalio. „Njegov“ četnik, kada se samo nakašlje u kafani, isprepada sve prisutne. Preplašene tim njegovim kratkim kašljem, ustaški vojnici koji su sjedile za veoma udaljenim stolom, odmah počnu bježati vani. Detalj je to koji o ovom plaho hastali scenaristi govori mnogo. On je, po svim mogućim parametrima, u dolazećim generacijama, stilski najoriginalniji nasljednik pisanja po Selimovićevom uzusu. Željka Cvijanović, prva političarka genocidne tvorevine, već dugo vremena i to u nekoliko navrata, najavljuje premijeru mega projekta banjalučkog pozorišta u koji je uložen ogroman entitetski novac. Riječ je o kazališnoj predstavi „Derviš i smrt“, Mehmeda Meše Selimovića! Samo po sebi se postavlja pitanje zašto to nije, s obzirom na očigledan šovinizam koji vlada tim entitetom, recimo, pozorišni komad „Jazavac pred sudom“ autora bosanskog pravoslavca Petra Kočića!? Nije, zato što u svemu uvijek postoje prioriteti. Bosanskohercegovački velikosrbi, putem ovog događaja u koji je uključen sav njihov raspoloživi glumački kadar, napominju Bošnjake kakvi trebaju i moraju biti i kako razmišljati i ponašati se, da bi ih oni, kao nebeski narod, prihvatili u svome životnom okruženju. Jer mi muslimani, kako kaže Meša, niti smo rijeka, a niti rukavac i što je još važnije i tendecioznije, otpali smo od svoje braće, naravno Srba. To je ta ključna rečenica kojom „naš“ Meša daje tapiju na Bosnu njenim okupatorima. Zbog te rečenice, između ostalog, najveća književna nagrada Srbije nosi njegovo ime. Na promociji tog, kako ga najavljuju, pozorišnog spektakla, u prvom redu kao počasni gosti, zaslužila su da sjede i ova četvorica pobrojanih i poznatih hastali insana. A koliko još zaista ima teško oboljelih Bošnjaka, sa dijagnozom „neizlječivo podaništvo“, sigurno je da ih sve ne bi mogao primiti ni fubalski stadion u Banja Luci! U to nas uvjerava naša svakodnevnica. |