Istina je samo jedna, dugo traje, jer je teža od aluminija lahkog metala.
Laž je dugotrajna, već pune 23 godine, zahvaljujući dobro plaćenoj Gebelsovoj informativnoj mašineriji, glorificira se Aluminij kao „hercegovački div“.
Kažu dugogodišnji je najveći izvoznik u ovoj nam opljačkanoj i spaljenoj državi, ali se još nije pojavila i informacija o najvećem uvozniku. Prije agresije na ovim prostorima, koristile su se sve domaće sirovine, od boksita po hercegovačkim lokacijama, lužine i petrolkoksa iz Tuzle i Lukavca i ostali materijali u cilju realizacije tehnološkog procesa u cjelovitom aluminijskom kompleksu u Mostaru.
Sumnja nas muči i razara, nismo li mogli izgraditi i brojne fabrike za preradu aluminija, da ne izvozimo sirovi aluminij?
Poznata je ekonomska analiza, da cjelokupnu valorizaciju proizvodnje sirovog aluminija, sa potrošnjom velikih količina električne energije, upravo i nalazi svoj smisao i opravdanje sa finalnom proizvodnjom domaćeg proizvedenog aluminija.
Normalno se i nameće pitanje, zašto bi tada cijena električne nergije bila upitna, kao kamen spoticanja za efikasnu i ekono0mski opravdanu proizvedenih količina sirovog aluminija. Pronalaskom i ustrojem veoma stabilnog i pouzdanog ugovornog partnera za dugogodišnjom isporukom nužnih količina električne energije, bio bi zagarantovan i kvalitetan i kontinuiran način isporuke ove energije, Sa takvim pouzdanim partnerom sačiniti i povezan ugovor sa kretanjima ci8jena metala aluminija na svjetskoj berzi, uz zajedničko i pouzdanao učešće, oba partnera, isporučioca i kupca, garantovao bi dugoročnu i veoma stabilnu proizvodnju aluminija.
Međutim, okupacijom i planetarnom pljačkom ove firme u Mostaru, agresori sa HDZ-om i njihovim bojovnicima i menadžmentom, nisu imali takve namjere niti pouzdana saznanja, o cjelovitom tehnološkom procesu i razvoja kompleksa aluminijske industrije, kako je to u velikom i moćnom „Energoinvest“ jasno zamislio i zacrtao, genijalni vizionar Emerik Blum.
Agresorima je bilo bitno, sve „jamiti“ i poklopiti, mešetariti sa sopstvenim računicama, uvoziti i prodavati dok se može i kako se može, bez sopstvenog vlasništva.
Lijepo se bilo voziti menadžmentu sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom i njihovih desetak izmjenjenih direktora, u novom ukradenom mercedesu, sve dok ih saobraćajna policija ne bi slučajno otkrila.
Nažalost i naša federalna policija vlade Federacije, nije mogla ili smjela, bez osmišljenje vladavine zakona i pravne države, da se na vrijeme nađe unutar kapije firme i da svojski, bar jednom godišnje, prečešlja poslovanje firme i spozna istinske tokove kapitala.
Prema starinskoj, narodnoj; „Kasno Marko na Kosovo stiže“ dok su se dugovanja iz godine u godinu rapidno akumulirala, sa skrivenim i zločestim nakanama njihovih „kvazi vlasnika“ dok je vlast, po prirodi spavala ili dogovorno prećutno odobravala, prema utvrđenom aksiomu ili postulatu u post agresorskom periodu. „Ko je šta jamio, jamio je“.
Neka se sada priupitaju i moćnici u vlasti, koalicioni partneri HDZ i SDA, šta li su to radili i uradili njihovi kadrovi u vlasti.
Ko je sada odgovoran za kriminal, pljačku, silne gubitke i dokazanu diskriminaciju na nacionalnoj osnovi u mostarskoj firmi Aluminij.
Na kraju neminovne propasti firme, Fadil Novalić i ministar Nermin Džindić, sa „finansijskim kupler majistorima „ iz HDZ-a, osmišljavaju sve moguće načine kako i dalje izvlačiti finansijska sredstva građana, ove već opljačkane države ili Federacije. a sa procesom STEČAJA nisu htjeli da poodavno krenu.
Bio je ovo jedini ispravni postupak i način da se iščisti sva dugogodišnja govnarija i nagomilano smeće, koje su svi zajednički doprinijeli njegovoj proizvodnji, kako bi se poslije ostranjenog otpada i znalački krenulo u plansku i programsku obnovu postojeće firme.
Šta li je to htjela vlada Federacije sa dosadašnjim načinom dogovaranja i ugovaranja sa izraelsko-kineskim konzorcijem ili sa bilo kojim drugim investitorom, vrijeme je da to tužilaštvo i sudstvo ispitaju.