Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

NI LUK JEO, NI LUK MIRISAO
Autor: Sefadin Korać
Objavljeno: 11. May 2020. 16:05:55


– Medenice udaraju li udaraju, i sunce samo što nije izgrijalo. Evo, Meho već pustio stoku – a ovo dvoje durmiraju!
Kroz šupljine između dasaka naše spavaće sobe provlače se riječi majke, nama upućene, izvagane, odmjerene, ni previše glasne da ne budu oštre a ni previše tihe da ne bi otišle u prazan boš.
– Ahmete, ustaj, majka i babo su već ustali. Ja odoh u donji boj da pomognem majki da namiri, a ti nemo' čamet – budi me moja lijepa Seida. Budi me, a merhametom me uspavljuje. Takva je ona. Takva je bila i kad smo se upoznali. Takva je i danas, ništa joj tvrdi rad i obaveze nisu oduzeli od mehke duše. Najveća huja kad joj naiđe, kad počnu da se tresu kanati od ljutina, ostaju joj tragovi blagosti prikovani u uglu usana. Izvuče se iz postelje, ustade, trehnu se rukama po tijelu i odskaka preko vrata. Ja se samo obrnuh u postelji.
– Majko, je si li se naspavala?
– Dosta, a vi, snaho?
– Valla jesmo, majko, i prespavali.
– Neka ste, snaho, no ova naš adžo Jusuf voli ujutro da podrani, hoće da kahveniše, a ja volim da i selo zna ono što Bog zna, da imam vrijednu i nafakali snahu.
Seida se samo nasmija, zgrabi suđe sa hastala i udari po uskoj putanji što vodi do studenca. A ljeto kao i svako drugo bihorsko ljeto. Dani vrući, sparni, dugi. Nekako goli i bosi, znojavi. Puni rada i briga. Ne zna grdni insan kud udara glavom. Noći dolaze kao mehlem na ranu, namažu studen vazduh po kućama, od više ruku, čas sa jedne, čas sa druge strane. Ipak, ovo ljeto je bilo nekeko olovnije, zapahlo, počelo pomalo da zaudara na jazuk. Mi smo plastidbu privodili kraju. To imanja što smo imali poradismo polako, livadu za livadom. I komšijama smo stigli u pomoć kad su smirivali Oblicu, livadu bez trohe hlada. Bog dade pa nam ne pokisnu ni jedan jedini naviljak. Babo se zadovoljan zavalio pod orahom, nabubrio mu stomak od koga mu se ni glava ne vidi, samo se čuje slatko hrkanje i cmokanje. Tako može da spava čovjek koji nema ništa loše na savjesti.
– Eh, sad možemo rahat na svadbu – reče majka i sjede opušteno pored mene. Pred kućom je babo Sinan poodavno zasadio grozd. Toliko ga je timario da je poazginio. Zalivao ga je ustajalom vodom, nikako svježom, da ga ne presječe. Išao je čak gore ispod krša da mu donese najbolju zemlju, crnicu, kako je govorio, zemlju koja podmlađuje. Ujutro, u devet zora, kad bi bio sam sa njim, nešto mu je šaputao, krijući ga milovao, kao da je nevjesta a ne loza. A kad pukne proljeće grozd podivlja. Vezivali su ga te lijevo, te desno, usmjeravali, rezali, ali uzalud. S proljeća on opet svoju pjesmu. Trči na sve strane. Poazginio, nema šta.
– Vala, majko, možemo. Samo moramo do grada, da se spremimo. Moramo dobro častit mladu. To je prvo veselje u Mehovu kuću.
– To će Sinan. Mi nijesmo podijeljeni. Jedna smo kuća. A ti, Ahmete, lijepo se obuci. Obući ćeš onu košulju i kožni kaput što ti je sestra iz Njemačke poslala. Neka se zna da sa tobom svijet gledamo, iako si jedinac da si od od dobrog soja. Ti si, sine, povukao na moj kraj, na mog rahmetli oca. Visok, širokih ramena a kosa k'o ugarak, na valove; ada, isti moj otac Bahto, po suncu i mjesecu hodio. Vjeđe je imo’ k'o Latinka. Narod je mislio da ih čupa... Tu majka zastade, zakači pogled na vrhove planina i zaveza, izgubi se.

###

Hadžiju Bahta je poznavala čitava Pešter i čitav Bihor. Od davnina je njegova porodica vukla nekakav rep gospodluka i više vrijednosti. Uvijek su bili dobrodržeći, imali čak i onda kad niko nije. Bahtaga je bio imućan čovjek ali i bogobojazan. Pomagao je narodu kad god bi mogao, zato ga je narod odvajao od drugih velikaša. Poslije rata dođe neko drugo vrijeme. »Dođoše crvendaći« - narod je tiho govorio u strahu da ih neko ne bi čuo. Stare vrijednosti su svakim danom sve više kopnjele, a nove su bujale, lomeći pred sobom sve što bi im se na put našlo.
– Zdravo, druže Bahto! – vojnički ga pozdravi Šefkija Osmanov, ne silazeći s nemirnog alata ispred tora Bahtage. Iza njega su mirno stajala dvojica opštinskih činovnika u nekakvim uniformama.
– Zdravo! – nevoljno odgovori Bahtaga, noseći džak pšenice prema kući. Sjeti se kako prije rata nije moglo pasti insana da prvi nazove selam Šefkiji Osmanovome. Ali, došlo je novo vrijeme, koje je Šefkiju izbacilo na površinu. On je sad narodna vlast, evo ga u komisiji za konfiskaciju imovine. Ima i dva pratioca, pod oružjem.
– Evo dođosmo da i kod tebe popišemo ono što imaš viška. A ti bezbeli imaš – veli Šefkija uz prigušeno kikotanje.
– Ko radi i čuva, taj i ima! – uzvrati Bahtaga uvrijeđeno.
– Ima, ima, ali previše! Sad je drugo vrijeme, Bahtaga moj, sad smo svi jednaki! Svi na vagi moramo biti isti!
– Zar tako, sokole? A ja sam mislio da cvrčak i mravi nijesu isto. Kako da domaćin i onaj što za domaćinstvo ne haje mogu biti isto? Zar onaj što krv šakom pije i onaj što po cipcio dan obija mogu biti barabar!? – ubode ga Bahtaga usred srca. Šefkija je bio poznat po lijenosti i po laganom životu. Volio je tuđe, i pod rame i na rame. Rat mu donese ugled i strahopoštovanje kod naroda. Ništa više nije bilo isto. Sad se je njegova riječ slušala.
– Ne baljezgaj, bolje ti je! Sve što je tebi preteklo, ide narodu. Narod je gladan, a kod tebe med i mlijeko! – odobrusi Šefkija, i dade znak pratiocima. Ovi izvadiše papire i olovku i počeše brojati goveda, ovce, konje i tako redom, od kokoške do šišarke kukuruza. Bahtaga mirno sjedi na koritu ispred kuće i zavija cigaru duhana. Već izdaleka se duhan žuti, dokazujući svojom bojom koliko vrijedi. Povuče dugi, duboki dim, ispuštajući ga kroz nos uz kašalj. Osjeti se pećki duhan. Ckiljeći na oba oka posmatra Bahtaga druga Šefkiju kako sa neskrivenim zadovoljstvom i zanosom nadgleda popis »viška« njegove nafake. Gleda ga u krive noge i uska ramena i sve razmišlja kako je moguće da takva sorta ljudi njemu kroji sudbinu. Njemu, čuvenom Bahtagi, stočarskom kralju Pešteri! Zar dođe vakat da kaljavi Šefkija određuje kome šta pripada? On da gleda ljude sa visine a prije rata ga ni pas nije imao za šta ujesti. Nisu ljudi htjeli u nadnicu da ga uzmu, jer bi on više gledao gdje šta domaćin od blaga ostavlja, nego što bi znoj prolijevao. Naučio od malih nogu da jede tuđ hljeb. Takav je Šefkija krljom, pomisli Bahtaga. Pred kraj rata, Šefkija viđe kud se kolo vodi pa prokaza par Pešteraca za petokolonaško djelovanje, priključi se partizanima i bi nagrađen. Odskoči od naroda, kao da mu nikad nije ni pripadao, pa poče da reže pravdu po Pešteri, bez milosti i samo »po pe-esu«.
Komisija završi popisivanje, pokupiše listove u torbe, a Šefkija se okrenu prema Bahtagi:
– Kod tebe bi dosta posla, nagomil'o si, Bahtaga, nagomil'o! Narodna vlast ti je zahvalna, a bit će ti još zahvalnija kad pređeš u zadrugu. Nema više moje-tvoje, sad je sve naše! Druže Bahtaga, i za žene su došli novi zakoni! Nećete ih više vi Pešterci umotavat k'o što ste naučili. Sad je moderno doba. Šta će ženi ćebe na glavu!?
Šefkija se okrenu i skoči na konja, podbode ga i bez pozdrava odjaha. Dvojica iz pratnje nastaviše sa utovarom. Kamion na kraju bi vrhom pun.
Tu noć Bahtaga nije mogao ni oka sklopiti. Neće san na oči. Proganjaju ga misli. Tiho ustade usred noći iz kreveta, uze abdest i odklanja dva rekata nafile. Sjede prekrštenih nogu na pustećiju i zapali cigar duhana. Oštar miris probudi Umihanu.
– Da se nijesi pobolio, junače?
– Jok vala, Umihana. Odluku sam noćas donio.
– Haj na hair i na dobro?
– Ovo novo vrijeme mene ne haje, a vallahi ni ja njega. Selimo se. Svi kućile. Prodat ćemo ovo imanja što nam ne uzeše, pa put pod noge. Braća, snahe, djeca, svi. Samo mi je na brigu Hajrija, neće ona živa iz Bihora, od Sinana. Goročne je ona sorte. Svi mi na jednu stranu a Sinan na drugu. Ne ode li sa nama, željkovat će nas, a i mi nju.
Tako i bi; odseli se čuveni Bahtaga sa Pešteri i njegova čitava familija. Ufursatile ga komšije za zemlju, ali on ne odustade, prodade je pošto-zašto. Ponio je sa sobom medenicu, od ovna predvodnika, što mu je babo ostavio u amanet, da ga podjseća na pešterska polja. Jedino Hajrija ne htjede u Tursku. Kroz suze je govorila: »Ja neću, meni je mjesto pored Sinana«. Ostade Hajrija željna svoje familije. Baba Bahtagu nije više vidjela. Brzo je preselio na ahiret, osušio se od želje za Pešterom.

####

Meho je bio golo poštenje. Prvi put se ženio iz planine ali mu žena mlada preseli. Jedni prenose priče da je uvehnula zbog braće što od groma poginuše. Bila su čobančad, dva brata k'o dvije jabuke. Zateklo ih nevrijeme nasred ravna polja. A dan bio kijametski, huka, tutnjava, ne znaš lije li iz zemlje il' sa neba. Sakrili se ispod kruške, od straha se zagrlili. Tako su ih i našli, zagrljene. Drugi opet vele da je još kao dijete bila bolešljiva. Helem, ostavi za sobom sina Murata. Na njegovu svadbu smo onako kućile nanijetili. Ženi se sa Trubine, od siromašne ali poštene kuće. Od takvih kuća, siromašnih ali poštenih, čitav Bihor je načičkan. Kuća bješe u ravan, odmah uz rijeku ili potok, zavisi je li vrijeme kišovito ili je žega. Kad preko mosta prođeš ljeti misliš – šta je sa ovim narodom, ovoliki most za kap vode. A ako te put nanese kad su kiše, ne bi rekao da će taj isti most izdržati koliko do akšama.



Već na samom početku sela čusmo muziku, odliježe dolinom penjući se uz naslonjena brda, koja stiskahu duguljastu ravnicu sa obje strane. Babo i ja se zapričali o Mehovoj familiji, milo nam što će u njihovu kuću veselje.
– Namučio se Meho, nije lako dva puta kuću kućit. Murat je berićetan, brzo će njima Allah dragi dat nafaku. A i vrijedan je, čega god da se lati ide mu. Ove godine su mu se sve ovce ojagnjile, neke obliznile a neke trojčile – nekako sa milinom pripovijeda babo, birajući put da ne bi nogom nagazio na kakvu prljavštinu i nagrdio cipele što ih čuva samo za ovakve svečane prilike.
– Hoće mu se u tor – potrvrđujem babove riječi, koračajući njegovim stopama. Majka i Seida sporije hodaju, zaostaju, drže se ruku pod ruku i razgovaraju. Krajičkom uha zakačih majku kako se žali Seidi:
»Valla, snaho, nešto me zebe u prsa, a od jutros mi i desno oko igra. Nešto ću se isekirat pa će me đavo ponijet.«
»Ada, majko, na veselje idemo! Idemo da poigramo i da vidimo narod, pa da mi zapjevaš k'o ono kad sam ja dolazila u vašu kuću« – kroz osmjeh joj brigu skida Seida, nesvjesno grickajući donju usnu, kao da se i njoj neka zebnja uselila u dušu. U Bosni i Hercegovini već uveliko bjesni strašni rat, i čitav Bihor je u crno zavijen. Niko ne zna hoće li požar svaki čas i njega zahvatiti. Narod pokušava voditi svakodnevni život kao da se ništa ne događa, ali to teško ide. Najveći strah stvaraju iznenadna hapšenja pojedinaca po Bihoru pod optužbom da spremaju nekakav ustanak.
Stigosmo pred kuću, pokrivenu crvenim crijepom, na četiri vode. Prozori maleni, drvetom uokvireni, ukrašeni čipkom i zavjesama. Na prozorske police cvijeće svojim raznolikim bojama plijeni poglede. Gornji sprat čitav od drveta, nadjahao kamene zidove u koje se ugnijezdila izba širom otvorenih vrata. Luftira se od toplog, vlažnog vazduha koji ostade iza tek istjerane stoke. Ispred kuće vojnički, maslinasti šator pred kojim stoji Meho sa ponosom i radošću dočekujući zvanice. Izljubismo se sa domaćinom, ispitasmo se za zdravlje i što je najvažnije čestitasmo mu snahu. Sjedosmo na drvene klupe po starini. Pjeva se pjesma »Trepetlika trepetala«. Majka se osmjehuje i šapuće Seidi na uho: »Eh, ovu sam pjevala kad tebe dovedosmo.«
Odjednom nastade žagor naroda i iznenadni muk. U šator upade policija, naoružana do zuba, zamaskirana tako da si im samo oči mogao vidjeti. Rasporediše se po šatoru, u svakom ćošku svjetluca policijska kaciga. Muzika zanijeme, narod se prepadnut stiska jedno uz drugo, ne znajući kakva ih muka snađe. Jedno dijete raširenih očiju posmatra šta se zbiva držeći u ruci komad pečenja, ne trenja. Čak i mlada sjede, zaboravljajući na dvorenje. Mladoženja Murat se stisnuo pored nje, blijed i sa razrogačenim očima.
– Šta je ovo ljudi, šta radite ovo od nas!? – zavapi domaćin Meho.
– Ništa se ne bojte! Dolazimo po službenoj dužnosti, da na informativni razgovor privedemo Ahmeta Zejnelagića! – odape teške riječi jedini policajac što mu bješe otkriveno lice. Riječi nađoše put do mene zabadajući me posred srca. Ne mogu vazduh da dohvatim. U trenutku se ohladih k'o meit. Majka prežutje k'o voštanica, skoči na noge, podupirući se šakama od hastal: »Šta veliš to, čovječe!? Šta će vi moj Ahmet!? On nikome nije ni dlaku sa glave iskrivio!«
Babo iskolačio oči, pretrnuo, jezik mu se u čvorove svezao. Ne može da dođe k sebi. Seidu stade kuknjava. Uhvatila me za ruku, stiska me kao mengelama. Pribrah se malo, ustadoh sa drvene svadbarske klupe i zavikah: »Ja sam Ahmet.«

######

– Hajde, probudi se, donio sam ti da nešto pojedeš i popiješ – budi me u tamnici mladi golobradi policajac. On je jedino ljudsko biće što ga vidjeh za ova tri dana otkad me ugrabiše sa svadbe. Kad god bi ostao sam sa mnom, obratio bi mi se blagom riječju, sa toplim, sažaljivim pogledom. Znao je da je zlo vrijeme ušlo u ljude, skinulo se sa lanca. Zlo vrijeme se razlilo kao mastilo, koga se dotakne uprlja ga, obilježi. Teško se pere sa čiste duše.
– Bit će dobro... izgeda da će da te puste. Došlo je do greške, ali to ćeš već sa komandirom. Neko je javio da imaš oružje... drugoga Ahmeta smo tražili, koji je nestao. A zečevi bježe kad volove škope – policajac pokušava da se našali i da unese bar malo vedrine u mučan razgovor.
Do greške! – pomislih. Nije došlo do greške nego do kijametskog dana. Ništa ne rekoh. Samo slegnuh ramenima. Odrvenio sam toliko da mi je bilo svejedno. Mogao je komotno reći da Lim nije Lim nego se Jadransko more razlilo pa uz Tivran hita Komovima. Skršilo se nešto u meni, ostala samo truhlina. I ta truhlina počela da smrdi, da tukne na mržnju. Hrana mi se ogadila; ne znam da li ja nju jedem ili ona mene. Jedino me voda malo davraniše, iako je mlaka i bajata. Đovda mi se pogurila kao stara šljiva oboljela od šarke. Kad hodim vučem noge za sobom; bojim se sam sebe. Polako počeh da padam, na leđa, natraške, meko, dugo. Sve sam manji i manji, tanjim se, uvijam, nestajem. Kidaju se zadnji konci kojim sam prišiven za stvarnost. Praznina. Ne znam više koliko dugo. Kroz debele, bijele zavjese probijaju riječi. Riječi bi kamen probile a ne bijelu, zamagljenu zavjesu. Pogotovo riječi moje Seide. One nisu ni jake, ni oštre, a opet dospiju tamo gdje je najtvrđe i najdublje.
– Samo da je on meni izašao, da ga pustiše... Navalit ću mu ja meda i kajmaka. Ubrat ću trava ispod Ciglena, pa od njih mehlem načinit. Umotat ćemo ga u slanu kožu, da mu izvuče uboj. Brzo će on na noge.
A mene ne liječi ni mehlem, ni slana koža, već riječi. Riječi mi skidaju prljavštinu sa duše.
»Nastrada mrčo na pravdi Boga, ni luk jeo ni luk mirisao« – šapuće majka drhtavim glasom sama sebi. A ja hoću da zagrlim moju Seidu i da joj šapnem na uho: valla, Seida, ovo vrijeme mene ne voli, a ni ja njega. Hoću da pobjegnem od njega, što dalje. Da ni slučajno nikada više ne osjetim miris babovog grozda. Neću da me nekog jutra probudi šum proljećne bihorske kiše. Haj'mo, Seida moja, što dalje od kuće, koje ću ostat željan u životu. Ne bih podnio ukus ledene vode sa Trnovog potoka, na podne kad sunce zakiva vrućinu za glavu insana. Što dalje, molim te, da me ne bi stigla majčina pogača izlomljena ispucalim rukama. Moja Seida, nama je suđeno da nosimo medenicu koja je umukla, a čuje se samo u duši dok po obrazu liju suze. Ostavimo Bihor za sobom. Ostavimo žagor naroda kad petkom mrgolji po čaršiji. Zametnimo široke otkose, studenu surutku i kočanike naslonjene uz zdjenuto sijeno. Izgubimo usku, krivudavu prtinu na kojoj se ti i ja prvi put sretosmo. Ostavimo pletene plotove i miris papradi što nam se oko nogu umotavaju. Ostavimo sebe u najboljim godinama života, žureći da pobjegnemo od zla koje se ukopa u dubinu moga sjećanja.



Ostali prilozi:
» ALISIN PUT – OD BILEĆE PREKO PLAVA DO NEW YORKA
Bošnjaci.Net | 03. June 2020 15:36
» BAJRAMSKA POSLANICA: MOM NARODU 1441/2020
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. May 2020 15:04
» ZAŠTO SU SE LOVRENOVIĆ I JERGOVIĆ ISPISALI IZ SARAJEVSKOG PEN-A?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. May 2020 00:57
» SJEDNITE, USTAŠE!
Said Šteta | 15. May 2020 18:28
» FRA MARIO KNEZOVIĆ: “MANIFEST USTAŠTVA”
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 14. May 2020 16:37
» BLAJBURG I POMEN NA NJEGOVE ŽRTVE U VJEČNI ZABORAV
Mr. Milan Jovičić | 14. May 2020 16:28
» HOBOTNIČKI PIPCI OD BLAJBURGA DO SARAJEVA
Mr. Milan Jovičić | 12. May 2020 16:24
» NI LUK JEO, NI LUK MIRISAO
Sefadin Korać | 11. May 2020 16:50
» DNEVNI ŽIVOT I ADETI SANDŽAČKIH MUSLIMANA
Mustafa Kahramanyol, prof. dr. emeritus | 05. May 2020 16:33
» TITO JE NAJZASLUŽNIJI POLITIĆAR ZA OBNOVU DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE
Akademik dr. Suad Kurtćehajić | 05. May 2020 01:37
» ČETIRI VELIČANSTVENA MOSTARSKA HRVATA
Mr. Milan Jovičić | 03. May 2020 17:37
» BOSANSKI PARADOKS: NAMA U BOSNI RESPIRATORI NE TREBAJU!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 29. April 2020 15:44
» NENADMAŠNA ODA O SANDŽAKU, KNJIŽEVNICE SANELE HALKOVIĆ
Faruk Međedović | 19. April 2020 00:11
» SRPSKI ŠARLATANI SVIJTE REP POD SOBOM
Sahit Kandić | 16. April 2020 00:42
» SURA EL-IHLĀS (ISKRENOST)
Dr. hfz. Safvet Halilović | 13. April 2020 22:37
» VUKOVI POJEDOŠE MAGARCE
Mr. Milan Jovičić | 09. April 2020 16:15
Ostali prilozi istog autora:
» SVOJ NA SVOME
23. March 2020 13:10