Prevedeni stihovi sa papirusa koje nam je na bosanski donio akademik Fatmir Bači, vremenski su udaljeni od nas na oko četiri hiljade godina u prošlosti. Iz njih možemo naučiti mnogo lekcija a jedna je da se i nakon toliko vremena skoro ništa izmijenilo nije. U vrijednosnim relacijama, taj egipatski čovjek kao da priča jezikom balkanskog čovjeka, ili čovjeka sa bilo koje tačke svijeta danas. On razgovara sa samim sobom, obraćajući se svojoj duši, u kojoj nalazi posljednjeg sigurnog sagovornika jer je izgubio nadu u sve druge. Duša je, očito polazna tačka identiteta, i tada kao i danas, i svaki komunikacioni odnos sa svijetom, prije ili kasnije dovodi nas u taj dijalog gdje nam sagovornik postaje ono što je u nama, što osjećamo da ne može umrijeti, i što nas drži u čvrstoj vezi sa Jedinom Istinim. (H.K.)

"Razgovor između umornog čovjeka i njegove duše" - papirus Srednjeg kraljevstva Egipta - (2000. - 1500. pr. Hr.)

Prepjevao: Fatmir Bači

PJEV O PRIČI SA SVOJOM DUŠOM Samo mi reci ti dušo moja, Sa kim je vrijedno razgovarati? U ovoj močvarnoj današnjici, Kada su i braća postala mračni zagrljaji zla, Kad je nemoguće voljeti svoga prijatelja, Jer pohlepa je na snazi svuda oko nas, A svima je u žarkoj žudnji, Ono malo ili veliko imanje svoga susjeda. Sa kim danas razgovarati dušo moja? Kad su zlatne veze izmijenjene, I sve što je nekada jarko sijalo, Sad je postala izhrđala ograda, Preko koje dišemo i pričamo, Jer plemenitosti više nije ostalo, Svi su vrijedni lanci pukli, A puklo je i krhko posuđe stida. Sa kim je danas vrijedno razgovarati, Dušo moja? Onima kojima lica zadovoljno zrače, Zli su i u zlom društvu su obasjani, Gdje sve je obilato ukrašeno slavom, I u veselom plesu i radosnim uzvicima, Krije se kiseli podsmijeh dobroti, I po dobroti se posvud ljutito gazi. Sa kim danas razgovarati dušo moja? Kada je svako pravo lice sakriveno, Ispod tankog sloja obojenog voska, Ispod lijepo našminkane radosti, Koja se lažnom dobrotom smiješi, Dok se hladno prolazi pored gorkog bola, I svako lažno lice trepti u sumnji, I strahuje da ne bude otkriveno, Ispred isto skrivenog lica brata svog. Sa kim je danas vrijedno razgovarati, Dušo moja? Izgubljene su riječi kojima srca pričaju, Okolina je puna otrovnih zuba, Koji se kriju iza mamljivih govora, Pohlepa upija u svakom samoglasniku, A kod svih živih ljudi srca je zarobila, I ne zna čovjek na koga da se osloni, Jedino na mumiju koja srce nema. Sa kim danas razgovarati dušo moja? Kad se o pravdi lijepim riječima priča, A od pravde je mamac napravljen, Dok ispod nje je ogromna lovačka rupa, Dovoljno duboka i strašna, Kako bi lavovi robijali u njoj, Na ljigavu milost pokvarenih slabića, Jer nema više pravednih ljudi, I zemlja je postala plen zlikovaca. Sa kim je danas vrijedno razgovarati, Dušo moja? Kad se sa samoćom i očajem družim, I svo vrijeme sam tugom ispunjen, Ne znam ni koga da sumnjom zaokružim, Kao što ne znam ni kome da vjerujem, Dal je moguće da ograničenja ne postoje, Ili ja ne mogu granice grijeha uočiti, Koji zemlju i ljude neprestano grizu i ruše.