HARIS ŠEHOVIĆ: Dokumentarno – igrani film Vrtovi Crvene Ruže govori o historiji dvije Tuzlanske džamije kao i o ljudima koji su odrasli u tim mahalama u kojima su se nalazile ove dvije džamije

Bošnjaci.Net: Harise, autor si dokumentarnog filma "Vrtovi crvene ruže", kažite u šta nas uvodite sa filmom?
Uvodimo vas u prikaz historije islamske arhitekture kroz bosanski duh, način življenja i ljubav prema vjeri.

Bošnjaci.Net: O kojem značaju govori dokumentarac?
“Vrtovi crvene ruže” je film koji govori o Džindijskoj i Mejdanskoj džamiji koje imaju veliki historijski značaj za Tuzlu i koje postoje preko 300 godina.

Bošnjaci.Net: Zašto ovaj film?
Film “Vrtovi crvene ruže” je zabilježeni historjiski trenutak, kroz sliku i misao pojedinaca koji su živjeli i pamtili običaje ondašnjeg vremena spojen sa sadašnjošću.



Bošnjaci.Net: O čemu ustvari govori film?
Dokumentarno – igrani film Vrtovi Crvene Ruže govori o historiji dvije Tuzlanske džamije kao i o ljudima koji su odrasli u tim mahalama u kojima su se nalazile ove dvije džamije.

Bošnjaci.Net: Kako si sa ekipom uradio i podijelio sadržaj filma?
Dokumentarac je podijeljen u četiri dijela za svaku ponaosob džamiju, prvi dio je igrani dio, gdje gledaoc dobija u mirnom okruženju utisak džamije i trenutno – sadašnje stanje te džamije, drugi dio je narativni dio kroz koji se prikazuje historijat tih džamija, kroz stare fotografije i crteže a u pozadini sadrži narativni tekst kojeg je čitao Emrah Mujkanović.
Treći dio je dio u kojem se nalaze sagovorništva, sagovorništva jednog efendije/hodže, hatiba i ljudi koji su odrasli u tim džamija i mahalama, naime ti stariji ljudi, ugledni Tuzlaci su ispričali svoja nostalgična sjećanja u tim mahalama kad su bili djeca, što upotpunjuje cjelokupnu priču cijelog dokumentarca.



Bošnjaci.Net: Zašto smatrate da su sadržaji ovakvog filma bitni za javnost?
Smatram da je jako bitno, izbaciti zapise o historijskog baštini Bosne i Hercegovine, jer tako radimo na očuvanju i pamćenju tradicionalnog i duhovnog dijela Bosne i Hercegovine, koji ostaju kao fotografski zapis budučim generacijama.

Sa druge strane, tadašnji ljudi, neki između dva svjetska rata, neki odmah nakon Drugog svjetskog rata, koji su bili djeca, zračili su pozitivnom i zadovoljavajućom atmosferom i međusobno se držali jedni drugih, kako djeca i omladina, tako i stariji ljudi.