Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

O DOBRIM LJUDIMA U VREMENU ZLA
Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 02. August 2019. 16:08:04
Kada samo na trenutak usmjerimo pažnju na aktuelna zbivanja na Bliskom istoku, na Balkanu, posebno u BiH, dobri ljudi, njihova učinjena dobra djela i zahvalnost dobročiniteljima padaju u drugi plan i ostaju zaboravljena

Zijad BEĆIREVIĆ:>/b> Čitajući ponovno dramatične ispovijesti o stradanju Jevreja u doba Holokausta, koja po svemu podsjećaju na tragediju Bošnjaka 90-tih godina prošlog vijeka, to me vratilo u godine agresije na BiH i potsjetilo na stradanje i genocidno zatiranje Bošnjaka, što je i u meni pokrenulo potrebu da našu pažnju sa zla koje je tada Bošnjacima učinjeno preusmjerim na drugu stranu, da zajedno s vama u trunku dobra koje nam je neko učinio u tim najtežim danima života potražimo one koji su nama Bošnjacima pružili ruku spasa, da ih po ugledu na Jevreje kandidujemo za naziv Bošnjački pravednik.
Jednog junskog dana 2019. godine, dok sam tražio malo hlada na vrelom pijesku plaža Floride u Palm Beachu, pročitao sam vijest da je u 101. godini života umrla g. Henriette Cohen, najstarija francuskinja koja je preživjela Aušvic. Francuskinja Cohen je preživjela logor smrti u Poljskoj. Uhapšena je 1944. u blizini Marsellea i deportovana u Aušvic. U Francusku se vratila sa 35 kg, spojila se svoje dvije kćerke i suprugom i rodila još četvoro djece. Nakon smrti na njoj je ostao prepoznatljiv istetoviran znak A- 8541, ali je ostala zapamćena njena borba protiv zaborava i mržnje.

I nakon njene smrti borba protiv zaborava i mržnje nastavlja se u još težim uslovima, ali ovaj put u Bosni i Hercegovini, kojoj Srbija i Hrvatska 26 godina nakon počinjene agresije, drže glavu pod vodom ne dopuštajući joj da dođe do zraka i progovori. U nastojanju da prikriju istinu o agresiji i počinjenim zločinima srpski i hrvatski lobiji lobiraju širom svijeta. Nije li u tom kontestu i četvorodnevna posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar - Kitarović Izraelu, u kojoj je odala počast žrtvama Holokausta i sa izraelskim premijerom Netanyahuom razgovarala o zajedničkom neprijatelju radikalnom islamu. Usmjeravajući pažnju svijeta u tom smjeru, obostrano prikrivaju svoj izraženi radikalizam, antagonizam, zlodjela i teritorijalne pretenzije prema svojim komšijama, Arapima odnosno Bošnjacima.
Slučaj g. Henriette Cohen u kontestu aktuelnih zbivanja u BiH potstakao me da ponovno potražim i pročitam knjigu Gabriele Nissim “Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, u kojoj nas autor potsjeća na teško vrijeme nacističke okupacije i stradanje Jevreja. U njegovom fokusu našao se Moše Bejski - tvorac Parka pravednika u Jeruzalemu, u kojem je posađeno po jedno drvo za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkog progona.

U ovoj knjizi, koju je mom sestriću r. Rusmiru Karatu - reporteru i novinaru, poklonila cijenjena g-đa. Svetlana Broz 11.5.2007. g. prilikom posjete Bihaću, govori se o pokušaju da se iz milionskog zla počinjenog Jevrejima tokom Drugog svjetskog rata izdvoji i nagradi makar trunka dobra od drugih.

Čitajući ponovno dramatične ispovijesti o stradanju Jevreja u doba Holokausta, koja po svemu podsjećaju na tragediju Bošnjaka 90-tih godina prošlog vijeka, to me vratilo u godine agresije na BiH i potsjetilo na stradanje i genocidno zatiranje Bošnjaka, što je i u meni pokrenulo potrebu da našu pažnju sa zla koje je tada Bošnjacima učinjeno preusmjerim na drugu stranu, da zajedno s vama u trunku dobra koje nam je neko učinio u tim najtežim danima života potražimo one koji su nama Bošnjacima pružili ruku spasa, da ih po ugledu na Jevreje kandidujemo za naziv Bošnjački pravednik. U svakom našem gradu, u svakom naselju BiH ima takvih
i trebamo učiniti sve da ne ostanu zaboravljeni. Jedan od tih u mom gradu Bosanskoj Dubici je bez sumnje austrijanac Martin Fisher, koji je spasio oko 3.000 Dubičana.

Veliko dobročinstvo Svetlane Broz


Svetlana Broz, do tada kardiolog u Beogradu, shvatila je da će arhitekti međuetničke mržnje koji su gurnuli Jugoslaviju u ratnu provaliju i podjele, pobijediti i drugi put, ako fotogrami progona i zločina budu jedino što će se sačuvati, pa je i sama zaronila u središte tog užasa, idući za tragovima ljudskog. Nju je zadivilo saznanje da - u najvećoj Golgoti koju su preživjeli - ti nesretni ljudi pamte svaku trunku dobrote, koju im je pripadnik druge etničke grupe pružio ili bio spreman da pruži, pa čak i ako je to bio samo pogled razumjevanja za njihovu patnju. Potresena i dirnuta sa svim tim Svetlana je punih 8 godina putovala širom Bosne sa svojim diktafonom, da prepozna i dokumentuje djela solidarnosti. Saznala je da su ljudi koji su branili one iz suprotnog tabora često prozivani kao izdajnici, a oni koji su pomagali žrtvama iz svog vlastitog tabora bili su heroji.Time su perverznom logikom etničkog čišćenja potpuno izmijenjene ljudske vrijednosti. Mnogi sa kojima se razgovaralo tražili su da ostanu anonimni, prvenstveno da zaštite one o kojima su govorili. Bilo je i onih koji su se protivili njenom istraživanju i pokušavali ga zataškati i onemogućiti. Provalili su joj u stan u Beogradu i odnijeli sav prikupljeni materijal. Ali se Svetlana nije dala zaustaviti. Odmah je otputovala u Bosnu, preselila u Sarajevo i nastavila ponovno sakupljati svjedočanstva o dobrim ljudima u vremenu zla. Pri tome je ostala u uvjerenju da će svako odgovarati za počinjeni zločin i svako biti nagrađen za svoju dobrotu i hrabrost. Jer, po onoj narodnoj, sve se plaća i sve se vraća. Tada je prihvaćen njen prijedlog Gradskoj upravi Sarajeva da se u Sarajevu otvori veliki park posvećen pravednicima bivše Jugoslavije, u koji će se po uzoru na Park pravednika Jeruzalema saditi drveće pravednicima.

Svetlana se nastanila se u Sarajevu, koje je za nju jedini grad u Jugoslaviji u kojem je, uprkos svemu, duh mirnog života između različitih nacija i vjera ipak preživio. Kako nema nikakve razlike između drveta dobra posađenog u Jeruzalemu i onog posađenog u Kolimi, i ona je formirala Komitet koji je u Sarajevu nastavio slijediti trag rada Moše Bejskog. Drva dobrote, ma gdje bila zasađena, jednako sjećaju na ljude koji su pokušali da spase dostojanstvo čovjeka, u Bosni, Ruandi, Kambodži, Latinskoj Americi…
Iskustva Jevreja tokom i nakon Holokausta, po mnogo čemu slična iskustvu Bošnjaka tokom agresije na BIH, mogu nam pomoći pri uspostavljanju mostova pomirenja, ali i u spoznaji da nas sjećanje na dobro može odvesti mnogo dalje nego najpotpunija svijest o zlu i nepravdi koje su nam počinjeni. Ma koliko razloga imali da ne volimo, ma kakve i kolike motive da mrzimo, moramo se brže oslobađati predrasuda, koje nam ne dopuštaju da u moru zla ne prepoznajemo spasonosnu trunku dobra. Po ugledu na spoznajna iskustva Jevrejskog naroda, moramo oko sebe potražiti pravednike, ali o njima ne prosuđivati isključivo na osnovu njihovih uspjeha, ili neuspjeha u činjenju dobra, već na osnovu toga - Da li su pokušali?

Park pravednika u Jeruzalemu

Već desetinama godina u Jeruzalemu postoji Park pravednika, u kojem je po jedno drvo zasađeno za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkog progona. Stvorio ga je Moše Bejski. Nije li vrijeme da se rodi, ako do sada već nije bosanski Moše? Nije li vrijeme, da nakon četvrt stoljeća, uz takav park u Sarajevu niknu parkovi pravednika i u Banja Luci, Mostaru, Tuzli…Iz njih bi se brže gradili mostovi pomirenja. Imena onih iz srpskog i hrvatskog naroda, koji su pomagali Bošnjacima da prežive, kao i imena na drugim stranama, ne smiju ostati zaboravljena i nepoznata, makar se radilo o trunku dobra koje su učinili za druge. Oni su bošnjački, srpski ili hrvatski, oni su bosanski pravednici.

Moše nije ni pomišljao da će najvažniji dio svog života posvetiti zahvalnosti, dok nije upoznao Mošu Landau, najpoznatijeg sudiju Izraela, koji mu je ponudio mjesto u odsjeku Jad Vašema, kako bi svoju pažnju mogao usmjeriti na pravednike koji su pomogli Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako se Bejski našao na čelu Komisije upravo u vrijeme u kojem je bilo moguće primjeniti Zakon o sjećanju na mučenike i junake Holokausta, donesen avgusta 1953. godine u izraelskom Parlamentu, po kojem je Izrael dužan odati počast spasiocima Jevreja. Pri tom je odlučeno da se pored Muzeja izgradi ulica posvećena osobama koje su spasile Jevreje od istrebljenja i da se svakom od njih zasadi drvo. Pravedan čovjek - pravednik, po tom zakonu, je onaj ko nije Jevrej, a koji je rizikovao svoj život kako bi spasio Jevreje. Smatrano je prirodnim da Jevrej pritekne u pomoć Jevreju, dok neki drugi čovjek ne mora. Bilo je dovoljno spasiti jedan život kako bi se stekao ovaj naziv, jer život jednog čovjeka ima vrijednost čitava svijeta. Ovo iz razloga, što su se progresivne snage za spašavanje Jevreja pokrenule tek 1945.godine, u čemu je Sovjetski savez, sa nekim drugim socijalističkim i komunističkim pokretima imao ulogu vođe.

U svakom čovjeku postoji biološko nasljeđe, ali i mogućnost izbora. Nakon što su od svih ostavljeni i sve preživjeli, Jevreji su pokazali da ne gledaju čitav svijet neprijateljskim okom, već znaju razlikovati one koji su ih progonili od onih koji su im pomogli. Jevrejski narod nikad neće zaboraviti svoje dobročinitelje, kao ni svoje neprijatelje. U početku je izbor prvih pravednika vršen slučajnim izborom, a kasnije je to vršila posebna komisija, koju su sačinjavale prestižne osobe i predstavnici Jevreja koji su izbjegli Holokaust. Od njih se tražilo da se drže Zakona, budu nepotkupljivi, da ne bude robovi vlastitih uvjerenja i ne misli da su oni bolji od drugih ljudi.

Kao i drugi Jevreji koji su preživjeli logore, Moše je shvatio koliko je teško biti prihvaćen u društvu. Da bi ispričao određene stvari potreban je neko ko će te slušati, a kad bi neko i progovorio, često nije uziman za ozbiljno.
Ipak, upornošću Moše, bilo je sve više saznanja o ljudima koji su rizikovali svoje živote da pomognu Jevrejima. Htio je da se svaka i najmanja priča o otporu sačuva za naredne generacije i najviše se bojao da će nekog zaslužnog zaboraviti.

Strah je osjećaj koji zbližava sve ljude koji se odluče sami djelovati protiv zla, a svijest o vlastitoj smrtnosti i krhkosti čini samu bit ljudskog straha.
Niko nema pravo oduzeti život drugom ljudskom biću, čak ni sud najcivilizovanije i najdemokratskije zemlje. I kada mu je život u opasnosti, Jevrej ne smije proliti krv nevinih da bi sebe spasio, kao što ne smije spasiti nevine prolijevajući krv drugih nevinih. Nije dozvoljeno ubicama predati manjinu nevinih, “kao ni jednu jedinu izraelsku dušu”, čak i ako bi se time spasila većina zajednice. Onaj ko prekrši ovaj zakon zaslužuje smrt. Sa takvim načelima Moše je počeo mandat predsjednika i postao “sudija dobra”. U prvih 11 godina postojanja Komisija je ustanovila osnovne kriterije po kojima se neko može nazvati dobrotvorom i dobiti drvo u aleji Jad Vašema. Neki od tih kriterija su: pružena pomoć u cilju spašavanja života, izlaganje opasnosti vlastitog života da se spasi Jevrej, uz otsustvo svake ekonomske i druge koristi koja bi proisteklr iz takvog gesta.

Ko je Moše Bejski?

Moše Bejski je rođen 1921. u selu Dsialošice, nedaleko od Krakova, u Poljskoj. Već od šeste godine pohađao je dvije škole, ujutro poljsku državnu a popodne jevrejsku, u kojoj je izučavao Bibliju i upoznao jezik i kulturu svog naroda. Iako su Jevreji ovdje došli u XIV stoljeću, držali su ih za strance i smatrali profiterima. Nisu ih doživljavali kao sunarodnike. Sa 13 godina Moše je preselio u Krakov, gdje je pohađao gimnaziju; sa 17 godina se zaposlio kod Jevreja Flajšera, kojeg su zvali “kralj papira”. Već tada je spoznao antisemitizam i postao cionista. Želio je otići u Palestinu, jer u
zemlji koja je omalovažavala Jevreje nije se mogao osjetiti Poljakom.

Moše Bejski je duži niz godina bio predsjednik Komisije pravednika pri Memorijalu Jad Vašem u Jeruzalemu, koji se bavio sjećanjem na dobro počinjeno tokom Holokausta, koji je i sam preživio. Skoro sav svoj preostali život posvetio je traganju za ljudima koji su spašavali Jevreje. Po čitavom svijetu je tragao za ljudima koji su vlastiti život stavili na kocku kako bi pomogli Jevrejima za vrijeme nacističkih progona. Pronašao je takvih preko 14.000. Nije se ni tada zaustavio. Plašila ga je nezahvalnost preživjelih, jer je previše Jevreja bilo zaboravilo one koji su ih spasili. Te ljude koji su na bilo koji način pomogli nazvali su Pravednici. Bejski se potrudio da Jevreji ne zaborave ni jednog pravednog čovjeka, a osnovni princip u odabiru pravednika bila je dosljednost njihovih dobrih namjera.

Kada je 1.9.1939. Njemačka napala Poljsku, a zemlja sporazumom Ribentrop - Staljin podijeljena između Hitlera i Staljina, shvatio je da je njemački antisemitizam isti ili gori od poljskog. Poljaci su se tada osjetili napuštenim od ostatka svijeta. Nakon što su Nijemci 2.9. 1939. bombardovali njegovo rodno mjesto više puta je bježao od kuće i vraćao se kući. Prilikom jednog bijega u Krakov postao je svjedok strašnog prizora- zatvaranja Jevreje Krakova u geto. Tada ni on, kao drugi, nije mogao zamisliti da je cilj Njemaca uništenje jevrejskog naroda. Konvoji prognanih su krenuli, a tek nakon rata se saznalo da oko 1.200 Jevreja iz njegova sela Dsialošica nikad nije ni započelo putovanje, jer su likvidirani. Poljski susjedi su bili zadovoljni što Jevreji odlaze, pa su požurili u njihove napuštene kuće. Kada se sa svoja dva brata u teternim vagonima odvezao prema Krakovu, Bejski je posljedni put je vidio svoju sestru i roditelje. Završili su u radnom kampu, gdje su oni 12 do 14 sati radili na utovaru uglja. Bili su to prvi radni logori. U oktobru 1942. pokušao je bijeg u selo Jakubovice, gdje je imao poljskog prijatelja, koji ga nije htio primiti, pa se na izmaku snage vratio u Krakov, gdje ga je na kratko kod sebe sklonio katolički prijatelj. Već tada se znalo ko sakrije Jevreja, osuđen je na smrt. Da ne ugrozi život svog prijatelja, Moše se vratio u radni logor u Krakov, iz kojeg su ga Njemci januara 1943. prebacili u logor u Pvašuvu, u kojem je bilo oko 2.000 zatvorenika. Upravnik logora Pvašuv bio je nacista austrijanac Amon Get. Nakon likvidacije Krakovskog geta, taj broj se povečao na 12.000, da bi se u periodu mart - juni 1944, kada su stigli mađarski Jevreji, popeo na 20.000. I broj Poljaka se sa 1.000 povećao na 10.000.

Moše je bio svjedok mnogih kazni. Kažnjavani su sa 25 do 100 udaraca bičem po golom tijelu. Kad bi kod nekog otkrili komad kruha nasumice su odabrali 35 logoraša i streljali ih, a ako bi jedan zatvorenik pobjegao, svi bi bili kažnjavani. Tako su zbog bijega jednog iz grupe Bonarka, streljana 42 muškarca i jedna žena. Da prikriju tragove svojih nedjela, ponovo su otkopavali leševe i spaljivali ih, a vatra je gorjela i dimilo se čitav mjesec.
Po procjeni centra Vizental, prije nego su prebačeni u Aušvic, u tom logoru je umrlo oko 8.000 ljudi.

Šindlerova fabrika dobra

Početkom 1943. Moše je doznao da se nedaleko od logora nalazi fabrika u kojoj se može dobiti hranljiva supa i komad hljeba. Zapošljavala je oko 40 radnika i proizvodila potrepštine za kuhinju.Vlasnik fabrike bio je Njemac Oskar Šindler, koji je od njemačke vojske dobio značajne narudžbe, pa je iz geta u Krakovu pruzeo 500 jevrejskih radnika. Šindler je bio jedini dobar Njemac koga se nisu plašili. Pune 4 godine nije dozvolio Njemcima da mu odvedu i jednog radnika. Kada je Šindler čuo da će Njemci rasformirati logor u Pvašuvu, shvatio je da će to biti kraj njegove fabrike, pa je s Njemcima dogovorio da fabriku premjesti u svoje mjesto Brinlic u Čehoslovačkoj i izmjeni joj namjenu u fabriku oružja. U tom cilju je prevezao svojih 500 i dodatnih 600 radnika u Brinlic. Prevoz je organizovao logoraš Goldberg, koji je vršio odabir radnika, i time držao ključ sudbine mnogih logoraša. Tako se i Moše, tada star 20 godina, sa svojom braćom našao na Šindlerovoj listi. Kada se oktobra 1944. ukrcao u transport, nije znao da je izbjegao gasnu komoru. Ubijanje se tada počelo smatrati normalnim i pravednim, a počele su kružiti i glasine o “konačnom rješenju”.
Posljednja grupa radnika stigla je nakon nekoliko dana, a dok su zadržani u kampu Gross-Rozen, preko 300 žena je odvedeno u Aušvic, pa je Šindler lično išao po njih. Od njih su saznali za gasne komore. Bio je to novembar 1944.g.

Fabrika oružja bila je Šindlerova izmišljotina, koja je od Njemaca uspješno skrivana, iako su Njemci vršili česte provjere. Kako su glasine o fabrici kružile, Šindler je tri puta pozivan u Gestapo. Moše je bio falsifikator pečata i dokumenta o nabavakama i dozvola za logoraše, koje su im omogućavale izlaz po hranu. Oskar Šindler je bio čovjek koji je čikom cigare znao unijeti svjetlo u mrak ništavila. Uvijek je imao cigaru u ustima, koju je redovno ostavljao u pepeljari. Jednom je jedna djevojka bolesna od tuberkuloze, na njegovo pitanje šta želi, poželjela jabuku, kojih usred zime nije bilo. Oskar se odvezao u grad i vratio sa kesom jabuka, da ublaži njene patnje. Njemci su na odabir vodili najslabije, a Šindler je suprotno njima brinuo o njima. Čak se znao sageti po naočale, ako su nekom ispale. Tako je Šindler omogućio logorašima dostojanstven život i u Brinlicu stvorio malo ostrvo čovječnosti.

Rusi su 9. Maja 1945. ušli u Brinlic i oslobodili Jevreje iz izmišljene fabrike. Ruski oficir je ušao u logor na bijelom konju. Tako se ostvario san koji se 1939. pretvorio u nemoguću nadu za sve poljske Jevreje. Šindler je sa svojim Jevrejima osmislio bjekstvo, pa pobjegao sa suprugom. Nakon 6 godina provedenih u zatočeništvu, za Mošu je strašan šok bio kada je oficir Crvene armije na pitanje kuda sada da idu rekao: “Ne idite na istok, tamo vas ne vole. Ne idite ni na zapad, tamo vas ne žele. Najbolje je da znate da Jevreje nigdje ne vole”. Moše je tada imao 45 kg. Zato se sa grupom odlučio napustiti Poljsku i krenuti u Palestinu, koristeći lažne dokumente koje je sam pripremio za sebe i druge. Putovali su preko Italije, iz koje se u oktobru u ribarskom čamcu preko Barija prešli u Izrael. Kada je 29.9. 1947. čitava zemlja slavila priznanje jevrejske države od strane UN, san da je Palestina sigurna za Jevreje se brzo srušio, jer je zemlja odmah napadnuta od arapskih zemalja.

Moše je sve do oktobra 1949. bio zaposlen zaposlen u armiji kao instruktor, nakon čega je upućen u Francusku da koordinira emigraciju jevrejske djece iz istočne Afrike u Izrael. Uspio je izvući preko 6000 mališana iz Maroka, Alžira i Tunisa, U Parizu je završio studij prava i prihvatio model ponašanja po kojem “ne veseli se kad padne neprijatelj tvoj, već naprotiv da ljubav pokrije sve njegove greške”. Shvatio je da mržnja kvari onog ko je gaji i da onaj kojeg su nekad progonili mora pomoći onima koje sada progone.

Dobrotvorstvo za Šindlera

Nakon što je pred sudijom prepričao sve etape svoje havarije u Poljskoj od svog sela Dsialošica do Mjehovica, od Podgorice do Pvašuva, sjetio se Moše da ništa nije ispričao o Šindlerovoj listi, o tom čovjeku koji im je omogućio da se spasu. Moše je shvatio kao prijeku potrebu da se dužnost pamćenja ne koncentriše samo na pretrpljeno zlo, već i na primljeno dobro.

Generalizovana mržnja je najgora moguća stvar. To je prava bolest duše. Ako bi postojao samo jedan pristojan Njemac, vrijedilo bi ga braniti od bande barbara, i zahvaljujući njemu ne bismo imali pravo da svoju mržnju izlijevamo na čitav jedan narod. Svaki atom mnržnje koji dodamo na ovom svijetu čini taj isti svijet još manje gostoljubivim. A tek par mjeseci, po suđenju Ajhmanu, Moše je imao sreće da sretne svog dobrog Njemca Šindlera, sa kojim je izgubio kontakt. Bio je u Argentini, gdje se poduzetnik koji je izgubio fabriku, pokušao obnoviti sa $15.000 koje mu je dao Američki jevrejski komitet za zasluge u toku rata. Na poziv Moše Šindler je stigao u Tel Aviv krajem aprila 1962.g. Svi članovi familija preživjelih logoraša fabrike u Brinclicu koji su se preselili u Izrael došli su da ga dočekaju. Dočekala ga je grupa od najmanje 200 osoba koje su skandirale njegovo ime Oskar, Oskar! Svako od njih sačuvao je u sebi djelić Šindlera. Ali je taj gest mnogima išao uz dlaku i trebalo je određeno vrijeme da se to shvati i prihvati. Bio je to važan korak ka oslobađanju od mehanizma mržnje jednake za sviju. Bejski je postao Šindlerov anđeo čuvar i davao mu novac za život, a on živio raskalašeno. Međutim, neki drugi su govorili, ma kakav heroj i opisivali ga kao profitera, koji je svoje ponašanje izmjenio tek pred kraj rata. Moše je odgovarao, prihvatite ga takvog kakav jeste, da nije ne bi nas mogao spasiti. Iako je bio uvjereni cionista, nije mogao živjet bez imalo nade u ostatak svijeta. Zato je vođen duhom zahvalnosti, poveo ličnu borbu za priznanje svog spasioca svjestan principa da Dobro treba pratiti stotinu godina, a zlo dvije stotine godina, po kojem prvo treba uzvratiti šamarom, a tek po tom dati milostinju.

Kada je 6. avgusta pred Komisijom pravednika počela rasprava o Šindleru, pojavio Vinier, koji je Oskara Šindlera optužio za uništenje njegova oca, jer je 15.10.1939.g. u pratnji svoje ljubavnice Eve Kiš, naredio im da otvore blagajnu i uzeo sav novac, brutalno izvrijeđao njegova oca, preuzeo fabriku i prisilio ih da rade za njega za mizernu plaću. Smatrao je da bi bila greška proglasiti Šindlera za pravednika, jer nije pomagao Jevreje što ih voli, već je spasavao svoju kožu. Njegov moralni čin je ukaljan krađom fabrike, upotrebom Jevreja kao jeftine radne snage i korištenjem rasnih zakona za bogaćenje i ekspanziju. Moše nije mogao biti objektivan kada je u pitanju Šindler, pa je skoro 15 godina odlagao ponovo otvoriti dosije svog spasioca. Slučaj je ponovo otvoren tek 24.6.1993.g. kada je zatraženo priznanje za njegovu suprugu Emili, koja je u Brinlicu, pred dolazak Crvene armije, spasila 1.200 Jevreja, koji su već bili ukrcani u vagone za Aušvic. Tako je Šindler dobio priznanje koje mu je Komisija negirana 1963.g. Ostavljajući veliku prazninu u srcima logoraša Pvašuva, Šindler je umro 1974.godine, a kad je Izrael postao velika filmska mašinerija, Stiven Spilberg je o preduzetniku fabrike u Brinlicu, snimio film.

Specifični slučajevi pri izboru Pravednika

Prvo važno pitanje u konceptu o pravedniku bila je rasprava o riziku. Da li se rizik odnosi isključivo na one koji su rizikovali vlastiti život kako bi spasili druge? To se pitanje postavilo oktobra 1966. u slučaju portugalskog diplomate Aristidesa de Siusa Mendeza koji je iz Francuske uspio izvesti na stotine Jevreja ugroženih nacističkom okupacijom, mada se fizički nije izložio opasnosti. Iako je portugalska vlada naredila svim ambasadorima da smanje izdavanje viza, Mendeza je uz pomoć supruge i svoje djece za sve Jevreje Bordoa pripremio dokumente, zbog čega je po povratku u lisabon smijenjen s dužnosti. Kasnije mu je upućeno izvinjenje zbog nepravde koja mu je učinjena. Njegovo drvo u Jad Vašemu dalo je posebne plodove.

Prvi predsjednik Komisije, sudija Landau, smatrao je da je ključ odluke u odnosu između jasne namjere i djela spašavanja, koje iz namjere proističe. Suprotno njemu Bejski je smatrao da da se dobro djelo može manifestovati i van dometa namjera.


Neko vrijeme kasnije Komisija je odlučivala o slučaju šefa policije Pol Griningera u švicarskom kantonu San Galo, koji je sa antidatiranim datumom na njihovim putnim dokumentima pustio u Švicarsku na stotine izbjeglica, iako se Švicarska kao neutralna zemlja ogradila od ostatka svijeta. Švicarska birokratija je ovo otkrila, pa je otpušten, ali se nikada nije obratio ni jednoj jevrejskoj instituciji za priznanje. Mnogi su mu priznavali da je izvršio hvale dostojan čin, ali nedovoljan da bi ga se spominjalo u Parku pravednika.

Moše je shvatio situaciju u kojoj se našao Grininger zbog svog gesta, jer je znao da se pojedinac ne izlaže opasnosti samo kad se nađe pred naoružanim neprijateljem, koji prijeti njegovom postojanju kao žrtvi, nego čak i onda kada se izdvoji iz opšteg ćutanja i suoči sa podmuklom reakciom okoline u kojoj živi, koja ga izoluje, osuđuje i kažnjava. Kada vidimo da nekog progone, nije dovoljno samo negodovati ili osjećati sažaljenje, niti je dovoljno osvijestiti nepravdu za to, ukoliko to ne proizvede emotivnu otstupnicu.

Kao zvaničnik Komiteta za spas Jevreja u Budimpešti glasnogovornik Ministrastva trgovine Rudolf Kascner spasio je stotine ljudskih života, a optužen da je sklopio pakt sa SS-ovcem Kurtom Beherom, ponudio ne samo novac, već i prešutio reći mađarskim Jevrejima šta ih čeka u konc. logorima, samo da spasi svoju familiju i prijatelje.

Beher je bio jedan od šefova SS-a koji se suprostavio planu istrebljenja i pomogao da se spasi 85.000 Jevreja iz geta u Budimpešti, a jedan izbjeglica iz Mađarske je optužen da se prodao nacistima, mada je uspio iz Mađarske izvesti 1.500 Jevreja osuđenih na smrt. I Oskar Šindler je pregovarao sa Gestapom da spasi stotine ljudskih života u logoru Pvašuv, pa ipak su ga proglasili kolaboracionalistom.

Da žtrva nema nikakvu mogućnost da spasi tijelo, uočio je Moše u logoru Pvašuvu, kada je vidio kako se upravnik logora zabavlja pucajući u Jevreje. Uprkos tome, Moše je osjetio potrebu da se dužnost pamćenja ne koncentriše samo na pretrpljeno zlo, već i na primljeno dobro.

Da ne bi došli u situaciju da neke ljude smatraju boljim spasiocima od drugih Moše se založio da se ukloni svaka vrsta gradacije zaslužnosti pravednika.

Kad je sudija Landau predsjedavao Komisijom za učešće u istoj akciji dvojice Poljaka, jednom je dodjeljeno drvo u parku i medalja, a drugom samo diploma, pa je “manje dobar” odlučio papir vratiti Komisiji.

Umjesto da se divimo nedostižnim nadljudima, dok šetamo Alejom pravednika, bolje da u njoj prepoznajemo lica zanatlija, seljaka, običnih ljudi koji su u teškim vremenima pomogli Jevrejima. Na to je Mošu naveo slučaj jednog lugara u Holandiji, koji se našao oči u oči sa njemačkom patrolom koja je gonila grupu jevrejskih partizana. Vojnici su ga prijeteći pitali gdje se bjegunci kriju, a lugar je šutio, radi čega su ubili njega i njegovu suprugu.

Posebnu pažnju Izraela i cijelog svijeta izazvalo je to kada je Izraelska tajna služba u Buenos Airesu uhapsila Rikarda Klementa, kojeg su svi susjedi smatrali prijatnom osobom. Njegovo pravo ime bilo je Adolf Ajhman, jedan od najodgovornijih za odvođenje Jevreja u logore i njihovo istrebljenje. Sudski proces protiv Ajmana počeo je u Jeruzalemu aprila 1961.g., na kojem je svjedočilo 46 preživjelih žrtava, a među njima je bio i Moše Bejski. Po prvi put riječ je data ne samo herojima već i onima koji su bili žrtve. Moše je svjedočio o ubistvu petnaestogodišnjeg dječaka Haubenstoka i inžinjera Krauvirta. Kada se vješali dječaka uže je puklo, pa su ga vratili i ponovo objesili, a inžinjer je natjeran da vene izreže britvom i onda su ga takvog objesili. Strah je sprečavao ljude da pred prijetnjom policajaca i njihovih mitraljeza pokažu i najmanju reakciju, dok su gledali vješanje dječaka i slušali njegove jauke, jer svi su znali da će svaki akt otpora proizvesti groznu odmazdu.

Dramatična i često nemoguća odbrana duše bila je jedina forma otpora o kojoj su preživjeli mogli svjedočiti, a njima je ostajala samo nada da će to jednoga dana završiti. Jer, gdje je tada mogao otići Jevrej u žutoj zatvorskoj odjeći sa mnogo žutih pruga i 4 cm dugom prugom kroz sredinu?

Moše nikad nije odustao od nagrađivanja namjere, što se pokazalo u slučaju Poljaka Jana Karskog, koji je dobio titulu pravednika 1982.g, jer nikad nije iznevjerio obećanje dato vođama tajnih jevrejskih organizacija u Varšavskom getu Leonu Fajneru i Menahema Kiršenbauma, koji u se borili u getu. Karski je bio u tajnom pokretu otpora i nikad nije podbacio, već su se drugi oglušli o njegove vapaje. Kad je otišao u Pariz, London, a potom i SAD, učinio je sve da se sazna da je sudbina Jevreja mnogo dramatičnija od sudbine Poljaka, ali su se svi, kao Ruzvelt i Čerčil, oglušili o njegove vapaje, jer su se bojali da će patnje Jevreja skrenuti pažnju svijeta sa patnje Poljaka. Karski se kao Poljak očajnički stavio u odbranu Jevreja, radi čega mu je Komisija Jad Vašema priznala naziv pravednika.

Mladi Jevrej Rigner, rođen u Berlinu, saznao je od dvojice njemačkih državljana, čiji je identitet ostao nepoznat, za Hitlerov plan o konačnom rješenju i o tome je obavjestio London i Vašington.

Njemački preduzetnik Eduard Šulce, vlasnik fabrike koja je zapošljavala 30.000 radnika, otkrio je da će Jevreji biti ubijeni cijano-vodičnom kiselinom, iz koje se dobija gas zvani Cikllon B, koji je postao poznat jer je korišten u gasnim komorama Aušvica. Smatrao je da je njegova dužnost obavijestiti svijet o ovom suludom projektu, ali je težio da ostane anoniman. Ali kamen, koji je Šulc pokušao zakotrljati, nije se pomakao. Šulce nije nikoga spasio, ali je Moše prihvatio da sude o njegovoj namjeri, iako nije usljedio rezultat.

Tako je naziv pravednika, što je bilo potpuno nezamislivo, mogao dobiti i bivši nacista, pripadnik SS-trupa Džordž Ferdinand Dukvicu, koji je kao delegat Pomorskih poslova njemačke ambasade u Kopenhagenu, spasio 7.200 Jevreja iz Danske, koju je vojska Rajha bila preplavila, prebacivši ih u Švedsku.

Tokom rada u Komisiji Bejski je otkrio da se - dobro može učiniti čak i kad nam to nije namjera, samo je bitno razlučiti da li je važnija subjektivnost protagoniste dobra ili dobro učinjenio Jevrejima. Partizanski komandant u Ukrajini Pavel Pronjagin borio se protiv nacista i spasio mnoge Jevreje. Ušao je kradom u selo okupirano od Njemaca, nanio im gubitke, izvukao Jevreje i sakrio ih u šumi, da bi ih po tom regrutovao u svoju brigadu. Komisija je ocjenila da se radi o uspjelom poduhvatu, ali da je pravi cilj bio drugačiji.

Tokom maja i juna 1944.g. operacijom kojom je upravljao lično Ajman 400.000 Jevreja je deportovano u Aušvic. Mada su Njemci branili Mađarima da ih regrutuju za rad, Kalman Horvat je uprkos zabrani nastavio regrutovati jevrejsku radnu snagu. Suprotno Pavelu, koji se borio protiv nacista, major mađarske vojske Horvat, saveznice Hitlera, stotne Jevreja je uključio u grupe za prisilni rad, tako ih spasio da ne odu u Aušvic. Regrutovao ih je i zato što se nije mogao pomiriti s njihovom deportacijom. A kada je vlast u Mađarskoj potpuno prešla u u ruke nacista, omogućio je mnogim od “svojih” Jevreja da pobjegnu. Kroz ovaj slučaj Moše je shvatio da je dobro ponekad nesavršeno i zaključio da je Horvat zaslužio da ga se sjećamo u Parku pravednika.

Poljakinja iz Varšave je cijelu godinu u svojoj kući skrivala par Jevreja, od kojih je dobivala određeni iznos. Iako su pravila nalagala da se titula pravednika ne može priznati nekome ko je primao novac kako bi sakrio ili spasio Jevreja, Komisija je Poljakinju proglasila pravednicom, jer opasnost kojoj se izložila isključuje mogućnost da je to radila samo radi novca.


Predrasuda je obično poput kaveza koji ljudima ne dozvoljava da u drugome prepoznaju dobro. Moglo se desiti da neko pomogne Jevreju iz plemenitih poriva, koji nisu u direktnoj vezi sa činjenicom da je progonjen. Kako bi se detaljnije istražile nečije namjere potrebno se osloboditi svakog vida predrasuda.

Akt ljudske odgovornosti uvijek ima univerzalnu vrijednost, bez obzira na unutrašnji mehanizam koji pokreće dobro. U mračnim vremenima genocida ne smijemo suditi o osobama po njihovom svakodnevnom ponašanju, već po poziciji koju su zauzeli u spašavanju ljudskih života. To potvrđuje slučaj poljske prostitutke koja je za veliki novac radila sa njemačkim vojnicima, primajući ih u svom stanu, gdje je istovremeno skrivala nekoliko Jevreja. Zahvaljujući njoj sedam njih je preživjelo.

U centru Amsterdama, u Holandiji, Njemci su veliko pozorište “Holandse Šouvburg” pretvorili u sabirni centar u kojem su smjestili 50.000 Jevreja, koje je trebalo prebaciti u koncentracioni logor Vesterbork. U pozorištu je radio kao čuvar Šef logorskih čuvara, policajac Vafen SS Alfons Cundler, koji je aktivno sarađivao sa ilegalnom mrežom jevrejskog otpora i za koga su mnogi zatvorenici u teatru posvjedočili da ih je spasio. Pomogao je stotinama žena da pobjegnu. Njegov slučaj je pokazao da ne postoji samo siva zona zla, već i nešto što možemo nazvati siva zona dobra. Obzirom da je Cundler bio čovjek sive zone, Komisija je odlučila da mu ne dodjeli naziv pravednika.

Rabin David Kahane zatražio je od Komisije da se u Parku pravednika oda počast Andreju Šeptickom, duhovnom vođi unijatske katoličke crkve u Ukrajini, koji je u avgustu 1942.g. u crkvi skrivao njega, knjige Tore i desetinu jevrejske djece. U novembru 1942. Šepticki je napisao pastoralno pismo “ Ne smiješ ubiti”, u kojem osuđuje ubistva nevinih. Iako je 1989. u Izrael došlo na hiljade ukrainskih Jevreja, koji su manifestirali u čast Šeptickog i u Davidovoj špilji položili veliki kamen u njegovu čast, stav Komisije ostao je nepromijenjen. Nakon 12 zasjedanja Komisija nije udovoljila Rabinovom zahtjevu, jer se znalo da je Šepticki, u uvjerenju da će Hitler dati puni suverenitet njegovoj državi, dobrodošlicom dočekao nacističke trupe pri ulasku u Ukrajinu.

Zahvaljujući intervenciji kralja Bugarske Borisa III 50.000 Jevreja je izbjeglo smrt, i oni ga smataraju spasiocem. A u martu 1943. bugarska vojska i policija je deportovala čitavu jevrejsku zajednicu tog područja, 11.384 osobe u Treblinku, gdje su pogubljene i najodgovorniji za to je kralj Boris III. I šta učiniti kad dio naroda optužuje svog kralja da je zločinac, a drugi dio naroda smatra ga spasiocem, jer spašeni se nisu stavljali u kožu onih koji su bili prepušteni smrti? Kralj Boris je dopustio da ga uvuku u politiku konačnog rješenja, iako se od nje kasnije udaljio. Po tome je kralj Boris trebao da bude svrstan u kategoriju pravednika ili saučesnika zločina protiv čovječanstva.

Za vrijeme okupacije u Bjelorusiji, njemački mehaničar Fridrih, koji je tu radio, u svojoj kući je skrivao jevrejku Leu Kiršner, koja je oktobra 1942. pobjegla iz geta. Osigurao joj je lažne dokumente i zaposlenje. Lea je preživjela, a njen spasilac je zbog ubistva čovjeka za vrijeme krađe osuđen na doživotnu robiju. Lea ga je potražila, pomogla mu da smanji kaznu i zatražila da njen spasilac bude priznat kao pravednik. Ako pojedinac otplati zatvorskom kaznom svoj dug prema društvu, ne možemo mu uskratiti zasluge za djela koja je izvršio ranije. Pa ipak, dobro učinjeno Jevrejima nije nikako smjelo postati alibi za zlo učinjeno drugima koji nisu Jevreji. Zato se Leinom spasiocu nije moglo dodijeliti odličje.

Rolf Pešel, zvaničnik Kripoa- zloglasne nacističke krim-policije u Varšavi, koji je ubijao po službenoj dužnosti, spasio je Sandru Brant (koja je postala njegova ljubavnica) i njenu sestru i pomogao im da prežive godine nacističke okupacije u Varšavi. Sandri, njenoj sestri i prijateljima obezbjedio je lažni identitet i posao i više puta se založio za spas Jevreja iz geta. Pešelu je 5.2.1984. posađeno drvo u Parku pravednika, jer je spasao svoju dragu i mnoge druge Jevreje, što su neki pokušali da ospore.

Najeksremniji slučaj bio je slučaj naciste u Vafen-SS trupama Kurta Gerštajna, čovjeka koji je davao otrovnu materiju u slavine Aušvica. Bio je nadležan za narudžbe cijano-vodonične kiseline, ali je bio protiv ubijanja. Avgusta 1942. otkrio je tajna mjesta na kojima se vrši istrebljenje i nastojao u svijet proširiti vijest o istrebljenju Jevreja u gasnim komorama. Uzalud je o istrebljenju pokušavao obavjestiti švedske vlasti, vlasti Engleske, te pokušao preko biskupa protestantske crkve Ota Dibeliusa, a kada nije uspio krenuo je ličnim bojkotom, pronalazeći razne načine da onemogući dopremu gasa. Aprila 1945. predao se Francuzima, a 25.7.1945. se objesio u zatvorskoj ćeliji. Kurt je očigledno protiv svoje volje postao dio nacističkog poduhvata istrebljenja. Njegovi apeli svijetu nisu naišli na odgovor, zato je o njemu trebalo suditi prema njegovim pokušajima a ne rezultatima. Iako je shvaćeno da je Kurtova namjera važnija od objektivnosti njegove uloge, ovaj slučaj je duži niz godina ostao otvoren.

Odgovornost sjećanja

Od prvog dana kada je prihvatio dužnost predsjednika Komisije pravednika (1970) Moše je volio uronuti u događaje kako bi stvorio jasnu i preciznu sliku o njima, ali je istovremeno shvatio da su se sjećanja na dobro rasula poput suhog lišća na vjetru istorije. Nadao se da će neki posjetioci Aleje dobrotvora upitati svoju savjest, šta bi oni uradili da su se našli u sličnoj situaciji? Drvo dobrotvorima nije bilo samo potsjećanje na akt odgovornosti prema progonjenim Jevrejima, već i vid obraćanja čitavom čovječanstvu sa jasnom porukom. Nažalost, čovječanstvo je malo naučilo iz lekcije Holokausta, jer uprkos Aušvicu zlo se ponovo nastavilo provoditi na svjetskoj sceni, od Biafre i Ruande... preko Jugoslavije do BiH. Mada pravedni ljudi nisu bili u stanju da eleiminišu zločine, uticali su na druge i učili ih da preuzmu ličnu odgovornost.

Za razliku od Raula Hilberga, jednog od najpoznatijih historičara Holokausta, koji je smatrao da je kategorizacija dobra nepotrebna aktivnost i pozivao Jevreje da prije svega budućim generacijama prenesu sjećanje o vlastitom uništenju, za Mošu je sjećanje na dobro bila najradiklalnija i najrevolucionarnija optužba protiv indiferentnosti i zla koje su okruživale sudbinu Jevreja.

Nema mjesta u kojem nije moguće spasiti živote ili barem olakšati patnje progonjenih. Zlo nije nikada radikalno, ono je samo ekstremno. Samo je dobro duboko i može biti radikalno. Poljska simbolizuje zlo, jer je bila stanište antisemita, mjesto gdje su ubijeni Mošini toditelji i gdje je istrebljeno gotovo 3 miliona Jevreja u opštoj indiferentnosti. Od 10.000 Jevreja, koji su živjeli u Mošinom rodnom selu Dsialošicama, tek ih se 90-tak vratilo. Da li se sve to može oprostit? Jedan njegov rođak, kojeg je susreo maja 1944. u logoru Pvešuvu, a koji se spremao da postane rabin, u očaju je rekao: ”Ne vjerujem više u Boga“.Taj rabin nije nikada uspio da oprosti Bogu, koji je sve vidio, ali nije intervenisao…

Prilikom jedne ceremonije posvećene grupi pravednika u Krakovu, među Poljacima je bilo prazno mjesto za Elizabet Abeg, ženu iz Lođa, koja je u nekom podrumu, samo par koraka od Gestapoa, uspjela sakritiu 80 djece. Nije došla, jer joj je u otsustvu stan ispreturan i ostavljena poruka “Ne može se prijateljevati sa Jevrejima”, iz čega se moglo zaključiti da se društvo u kojem jer živjela nije promjenilo. Za razliku od vojnika, koji rizikuju svoje živote u odbrani domovine, ostatak života primaju priznanja i pohvale, a oni koji su rizikovali svoj život kako bi spasili progonjena ljudska bića dobivaju prezrive poglede, jer su se usudili uraditi ono što drugi nisu smjeli.

Vrata Jad Vašema ostala otvorena

Nakon dugo godina rada predsjednik Komisije pravednika Moše je 21.12.1995. u Jad Vašemu podnio ostavku, jer je shvatio da njegove namjere nisu dovoljno shvaćene. Unutar Jad Vašema postojali su ljudi koji su predlagali da se nakon 50 godina rada Komisija zatvori. Sukobio se ne samo sa političarima svoje države, već i sa preprekom urođenoj u ljudskoj duši, koja često nije u stanju da cijeni darove primljene od drugih. Sve do nekoliko godina unazad država Izael nije učinila skoro ništa da pomogne 40 pravednika iz drugih zemalja, koji su ostavili svoju domovinu i došli da žive u Izrael. Optužio je i jevrejski narod što je premalo učinio za pravednike. Bit ćemo vječno njihovi dužnici. Moše je tražio da vrata Jad Vašema uvijek ostanu otvorena, makar to bilo i za samo jednu osobu koja će sa velikim zakašnjenjem doći ispričati svoje iskustvo. Je li pravedno da spasilac bude zaboravljen radi površnosti ili manjka interesa spašenog? Bio je čvrsto uvjeren da se otisci dobra nikada neće zagubiti i da ne bi trebalo nikada prekinuti potragu, čak i kad izgleda nemoguća. Ti otisci nisu bili samo male usamljene isktre svjetlosti u paklu. Iako nisu uspjele da osvijetle čitavo nebo njihovog dobra, još uvijek mogu doprinijeti osvjetljavanju neba narednim generacijama. Jer - onaj ko spasi jedan život spasio je čitav svijet.

Po prestanku rada u Jad Vašemu Moše je postao predsjednik Centra za edukaciju mladih, posvećenog sjećanju na Holokaust. Pravednici su nam ostavili u baštinu svoje ponašanje u mračnim vremenima, ali nam nisu dali testament koji bui nam mogao pokazati put u sadašnjosti, jer sami moramo donijeti odluku. Ako gledamo sa stanovišta konačnog ishoda pravednici su poraženi, ali su u biti potencijalni pobjednici jer se nisu dali zatvoriti u kavez svog vremena, već su postali moralni primjer za naredne generacije, jer njihova djela čine dio savjesti čitavoga svijeta. U velikom Parku pravednika Moše Bejski je uspio oživjeti njihova dobra djela, koja bi se u protivnom izgubila u vihoru. U Parku pravednika broj priznatih pravednika do 2.1.2002.g. dosegao je 19.141.

Poslije Holokausta, u kojem je njemački nacizam ubio 6 miliona Jevreja, na pragu 21. Stoljeća počinjen je XI genocid nad Bošnjacima BiH u kojem su srpski nacionalisti i fašisti ubili oko 100 hiljada, a preko pola bh Bošnjaka protjerali u egzodus.

Umjesto žrtvama u BiH se spomenici podižu zločincima

Iako je prošlo 26 godina od agrsije na BiH, u kojoj su počinjeni teški zločini i zločini genocida, i danas se umjesto braniocima zemlje, žrtvama genocida i dobročiniteljima spomenici podižu žločincima, a na one iz naroda koji se teško ogriješio, koji se bore za istinu i pravdu, gleda se kao na izdajnike svog naroda. Šta očekivati od budućih generacija, koje odrastaju i obrazuju se u institucijama Republike srpske, koje nose ime jednog od najvećih zločinca 21. stoljeća Radovana Karadžića?

Nažalost, to kako se danas srpski narod odnosi prema Bosni i Bošnjacima i jevrejski prema svojim komšijama, nema ni trunke uporišta u principima za koje se zalagao Moše Bejski i u težnji da se iz mora zla izdvoji makar trunka dobra s kojim bi se moglo suprostaviti rastućem zlu, za dobrobit ovih i budućih generacija.

Ipak, ovo ne smije da obeshrabri borce za istiunu, mir i pravdu i da im bude prepreka u prepoznavanju i nagrađivanju dobra i traganju za dobrotvorima. Zato nam u širem formatu predstavljam knjigu Gabriele Nissam “Tribiunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, u želji da iskoristimo iskustvo Izraela u prepoznavanju dobrih dijela i dobrotvora stečeno u vrijeme Holokausta i da se i kod nas u BiH u Muzeju genocida uskoro pojavi slična knjiga sa imenima dobročinitelja, koji su rizikovali svoj život i živote svojih porodica da spase druge. Stradanja Jevreja u Holokaustu i genocidno zatiranje Bošnjaka u BiH nakon raspada Jugoslavije moraju biti školsko štivo svih ovih i budućih generacija, kako se takvo zlo više nikada nikom ne bi ponovilo.



Ostali prilozi:
» STUPNI DO - UZP POMRAČENOG UMA
Elmedina Muftić | 21. October 2019 00:35
» NE DAJ SE GODINAMA, RADE ŠERBEDŽIJO!
Šemso Agović | 20. October 2019 16:57
» MOJA ČESTITKA REISU-L-ULEMI HUSEJNU EF. KAVAZOVIĆU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. October 2019 16:38
» MORALNI PAD NOBELOVE NAGRADE ZA KNJIŽEVNOST
Zijad Bećirević | 17. October 2019 14:39
» MORALNI SUNOVRAT NOBELOVOG KOMITETA
Emir Ramić | 15. October 2019 17:34
» “MOSTARSKA DEPONIJA SMRTI”
Prof. dr. Ahmed Džubur | 11. October 2019 21:35
» PETER HANDKE NOBELOVAC
Šemso Agović | 11. October 2019 15:17
» “NOBELOVA”, AL’ SRAMOTNA NAGRADA ZA BESTIDNOG HANDKEA – NEGATORA GENOCIDA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. October 2019 14:39
» KOSOVO: IZBORI ZA PROMIJENU SISTEMA VRIJEDNOSTI
Albinot Maloku | 10. October 2019 17:30
» DRAGA MOJA BOSNO I HERCEGOVINO, EVO JA TI HALALIM
Said Šteta | 03. October 2019 14:02
» ARAPI SA „ALUMINIJAŠIMA“ U KRIMINALNOM KOLU
Mr. Milan Jovičić | 03. October 2019 14:01
» MOSTARIZACIJA FEDERACIJE I BLOKADA DRŽAVE
Džebrail Bajramović | 27. September 2019 20:45
» DVADESET GODINA VOJNOG MUFTIJSTVA: ČAST I PONOS JEDNOG IDENTITETA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 26. September 2019 13:16
» OSTAVKA JE HRABAR POTEZ ZA ONE KOJI VOLE BOSNU I HERCEGOVINU
Eset Muračević | 25. September 2019 15:19
» PARLAMETARCI, POLITIČARI I POLITIKANTI
Avdo Metjahić | 24. September 2019 01:55
Ostali prilozi istog autora:
» NEMA KRAJA TRAGANJU ZA NESTALIM
08. September 2019 11:32
» MJERA KAZNE PO MJERI ZLA
26. March 2019 13:50
» TAMNI OBLACI NAD VIŠEGRADOM
17. March 2019 22:08
» 27 GODINA GENOCIDNE TVOREVINE
09. January 2019 21:29