To jest naopaka Kolindina logika, ali nije ni nova ni neobičana. Ona važi otkad postoji Bosna. Jer, Bosna je kriva zato što je živa i zato što je svoja. Svojim ljubomornim i pakosnim susjedima, Bosna je oduvjeki bila kost u grlu i kamen na putu. Ljubomora je odraz žudnje da se ima ono što Bosna u duši skriva, a pakost je izraz arogancije da se Bosni diktira da bude ono što nije nikad bila - pokorna sluga svojim susjedima. Između ljubomore i pakosti Kolinda se ne snalazi. Obuzima je opsesija kako da Bosnu "spasi" od njenih rođenih, koji ju iritiraju zato što su ponosni, zato što su dobri ljudi - Bono Homini. Zato što se ne osjećaju prokletim hereticima.

Ne priznaje Kolinda Bosni ni njeno prirodno pravo na njeno vlastito more i njenu vlastitu hižu. Ne voli Kolinda da Bosna ima izlaz iz začaranog kruga, kojeg joj vještački združeno prave njeni susjedi; ne voli Kolinda da Bosna ima svoj kućni prag, preko kojeg se ne ulazi u obući zato što je bosanska hiža čista kao majčina suza i lijepa kao bosanski ljiljan. Ne voli Kolinda da Bosna ima svoj nâm i svoj glas. Zato je pokušala da joj nâm pogazi, a glas ugasi a gdje bi drugo nego u Jerusalemu. No, nije Kolinda očekivala da će baš time nâm bosanski oživiti i glas bosanski povisiti u Drugom Jerusalemu - Sarajevu.


Ni Bono Homini nisu bili skroz svjesni koliko im je Kolinda nâm oživila i glas povisila dok nisu čuli da se povrijedila što se nâm bosanski toliko oživio i što se glas bosanski toliko povisio, uvjeravajući nas da nije rekla to što je rekla. Ali, Kolinda ne shvata da nije više ni važno da li je rekla to što je rekla, niti je važno šta je novinarka Greer Fay Cashman prenjela u "Jerusalem Postu" od onoga što je Kolinda stvarno rekla. Važno je da je Kolinda spominjala Bosnu u Jerusalemu u duhu naviknutog hrvatskog paternalizma. A pošto u zadnje vrijeme ne umije ništa lijepo o Bosni kazati, onda ostaje da se vjeruje da to što je kazala može biti samo ružno. A (t)ko bi bio sretniji od Bosne kad bi Kolinda umijela nešto lijepo i relaksirajuće kazati o svom prirodnom susjedu, od kojeg ona nevješto pravi vještačkog Frankenštajna.

Slažem se, nakon svega, ostaje pitanje - kako dalje? Zanimljivo je i drugo pitanje na hrvatskom portalu Dnevnik.ba: - Nakon posljednjih skandaloznih reakcija, treba li se Bosna i Hercegovina ispričati Hrvatskoj? Moj odgovor bezimenom autoru na ovo pitanje je da treba. Pa, evo ja se u ime Bosne (i njene Hercegovine) ispričavam Hrvatskoj:

Ispričava vam se Hrvatskoj u ime Bosne što ne razumije hrvatsku slijepu i samoporažavajuću politiku prema svom prirodnom i miroljubivom susjedu, koji se Bosna zove!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne što ne dâ da joj se dijeli teritorija i ubija duh vjerskog, etničkog i nacionalnog zajedništva od Cvetković-Mačeka, preko Tuđman-Miloševića i Karadžić-Bobana do Čović-Dodika!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne što ne dâ da joj se oduzima pravo slobodnog i komotnog izlaska na more zbog Peljaškog mosta!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne što ne dâ da joj se tik uz njenu granicu odlaže nuklearni i kancerogeni hrvatski otpad!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne što je hrvatska politika pravosnažno osuđena za "udruženi zločinački poduhvat" u Bosni pred međunarodnim sudom pravde u Hagu!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne što se Hrvati u Bosni osjećaju ugroženim od majorizacije Bošnjaka čak i tamo gdje Bošnjaka nema, kao u mostarskom Aluminiju!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne zbog oštre reakcije bosanskog državnog vrha, osim Milorada Dodika, na izjavu predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, koja nije rekala to što je rekla u Izraelu!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime "Jerusalem Posta" što je predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović izložio žestokoj bosanskoj kritici!

Ispričavam se Hrvatskoj u ime Bosne na ovim isprikama, jer joj time oduzimam legitimno i uljudbeno pravo da se ona ispriča Bosni, jer Bosna je naivno očekivala od Hrvatske da joj se ispriča ako nizašto, a ono zbog "udruženog zločinačkog poduhvata"; ako nizašto, a ono zbog masakra u Ahmićima; ako nizašto, a ono zbog rušenja Starag mosta u Mostaru; ako nizašto, a ono zbog zloćudne Kolindine klevete po svijetu; ako nizašto, a ono zbog poštovanje prema Bošnjacima, koji su dali svoje živote u odbrani hrvatske nezavisnosti i slobode; ako nizašto, a ono zbog toga da poštedi Bosnu od duševne boli, kojeg joj nanosi veličanje osuđenih ratnih zločinaca, koji su u Bosni počinili ratni zločin protiv čovječnosti u ime hrvatske politike.

Naravno, Hrvatska je oduvjek očekivala uljudbu od Bosne, koju sama nije imala, niti danas ima, prema Bosni. To je sudbina Bosne, sudbina koja Bosnu oduvjek prati i zato Bosna ne očekuje da joj se Hrvatska ispriča, već da ju i dalje prokljinje što joj ne dâ da ju grubo pogazi, osvoji i podčini.

Nije Bosna to dala i nikad neće ni dati. Bosna je svjesna da je na granici između dva zamišljena ili umišljena carstva, carstva koji se svađaju oko njenog jorgana.

A Bosna ne dâ svog jorgana po cijenu svog života!

To znaju svi njeni dušmani od Kulina bana do naših dan!