Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

Vapaj preživjelih žrtava genocida u "UN Zaštićenoj zoni"
ZAPIS IZ PODRINJA: ŽEPA BI U BUDUĆNOSTI PONOVNO MOGLA OSTATI PRAZNA
Autor: AA
Objavljeno: 26. July 2019. 07:07:26



Žepa je prostor koji je bez adekvatnih puteva, prodavnice, ljekara... Žepa je područje u kojoj u više sela i zaseoka živi svega oko 150 do 160 stanovnika

Slično kao i prije 24 godine i sada se iz Žepe čuje isti vapaj: "Nemojte da nas zaboravite". Žepa je danas područje u kojoj u više sela i zaseoka živi svega od 150 do 160 stanovnika, gotovo dvostruko manje nego što je u tom kraju živjelo nakon povratka 2000. godine.

Loša demografska struktura, staro stanovništvo koje umire, ali i nedostatak adekvatnih puteva prema sjedištu opštine Rogatica, kao i onog prema Han-Pijesku, uništenih i dotrajalih, kao i nepostojanje prodavnice, adekvatne zdravstvene zaštite, ali i fabrika i škola razlog su zbog kojeg su i oni koji su se vratili u Žepu istu ponovno napustili.

Godišnjica pada Žepe

U subotu, 27. jula, obilježava se 24. godišnjica pada zaštičene zone Ujedinjenih nacija (UN) Žepa kada je civilno stanovništvo bilo prisiljeno da spas potraži u izbjeglištvu. Taj dan, u subotu, bit će postavljeno centralno spomen-obilježje posvećeno svim stradalim šehidima i civilima poginulim u opkoljenoj Žepi.

Sjećanja na patnje i stradanja tog jula 1995. godine i dalje su prisutni u Žepi. Neki, poput Ibre Čavčića, iz sela Čavčići udaljenog nekoliko kilometara od središta Žepe, na slobodnu teritoriju u Kladnju je prešao nakon mjesec i po lutanja po šumama i vrletima Žepe.

-Kada se desio pad Žepe, jula 1995. godine, mi smo ostali po šumama. Skupljali se, krili i nakon 45 dana smo krenuli preko šuma. Došli su po nas oni koji su znali teren. Vodili su nas. Prešli smo u Kladanj 14. septembra. A, iz Žepe smo krenuli 11. septembra. U jednoj grupi bila su 193 čovjeka. Nije niko nastradao tada dok smo prelazili na slobodnu teritoriju. Teško je bilo svo to vrijeme. Nisi nikuda mogao, ne znaš kuda ni šta. Teško smo preživjeli mjesec i po. Bili smo u obruču - kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Ibro Čavčić.

Žepljaci se navikli na samoću

Ibri je tokom prvog napada na Žepu, juna 1992. godine poginuo sin Zejnil u 21. godini. Njegovo ime uklesano je na spomen obilježju postavljenom na ulazu u selo Čavčiće u kojem je živio.

-Zejnil je poginuo 4. juna 1992. godine kada je bio napad na Žepu. Poginuo je prvog dana napada. Tamo, na mjestu pogibije, je bio od četvrtka do nedjelje, kada su došli ljudi i odnijeli ga. Prenijeli su ga i u po noći smo ga ukopali. Svega sedam-osam ljudi je bilo. Pusto selo bilo, nigdje nikoga nije bilo već ni tada - kaže Ibro.

O pogibiji Zejnila Ibro priča dok u ruci drži njegovu fotografiju, jedino što mu je ostalo kao uspomena na sina.

-Kada je on poginuo zapalio sam kola. Nema njega, nema ni kola. Oni bi ih uzeli svakako. Ovako nema ih, - kaže Ibro.

Uprkos sve golgote i stradanja kroz koje je prošao Ibro se odlučio na povratak u Žepu u proljeće 2000. godine. Više od pola godine živio je pod ceradom, u šupi dok mu kuća nije obnovljena.

-Meni je jedan čovjek, Jakub, davao na Mošćanici u Zenici, da mi prepiše komad zemlje da tu budem. Zahvalio sam mu se i rekao da hoću da se vratim u Žepu. I vratio sam se. Bio sam prvo 13 dana, otišao sam po svoje i onda mi je došla i žena Merka. Imao sam od cerade napravljenu šupu. Živio sam tu sve do početka novembra kada sam uselio u kuću. I eto tako, od tada 19 godina sam ovdje u Žepi - priča Ibro.

Težak život Žepljaka

Ibro za Život u Žepi kaže da nije nimalo lagan. Iako se među prvim vratio u Žepu Ibro nije ništa dobio. Samostalno je kupio motokultivator i mašine kako bi preživio od svog rada. Pomoć za njih koji tu žive je izostala.

-Bolje je sada nego kad smo tek došli prije devetnest godina. Tada je bilo sve zaraslo, ni puta ni ništa. Zmija koliko hoćeš. Po pet sam ih znao ubiti do sela. Mi, što smo došli pretežno smo starci. Živjet se mora. Dokle i kako to samo Bog zna. Život je težak u Žepi. Ni prodavnice, ni doktora. Petkom ima najviše ljudi kada je neki sastanak ili teferič, kada se slavi Prvi maj... Tako je, življe, dan-dva i onda opet ostaje sve opet pusto. Kada je džuma, petkom, ima isto podosta ljudi. Skupe se iz okolnih sela. Poslije opet nema. I sve tako - navodi Ibro.

Mnogo toga nedostaje Žepi, ali prvenstveno, kaže, prodavnica, ljekar...

-Moramo ići u Han-Pijesak ili Rogaticu ako se neki slučaj desi da ti treba doktor. Nema bliže nigdje. Trebaš naći čovjeka da te odvuće. I koliko god kaže moraš mu dati novaca - ističe Ibro.

Zimi je, veli, u Žepi posebno teško. Prošle zime je, kaže u selu, 14 osoba svega zimovalo. A u selu stoje 32-33 kuće.

-Kako ide ovo izgleda da će Žepa ostati pusta. Zaboravljena. Ovo je sada selo staraca. Nigdje nikoga. Vidite i sami. Bilo je s početka, kad je krenuo povratak, malo više se spominjala Žepa. Sada rijetko da se čuje. Rijetko da ko nešto reaguje da bi nešto ovu Žepu oporavio. Više nešto naroda bude ljeti vikendom, kad su bajrami, Prvi maj koji se također počeo obilježavati. Ovo je prva godina i da se obilježava sada već 24. godišnjica pada Žepe. Bilo je nešto i do sada, ali slabo. Sada se malo nadati da će nas više pogledati, ali kako će biti ne znam - veli Ibro.

Za političare, predstavnike vlasti koji će doći u subotu u Žepu na obilježavanje 24. godišnjice pada zaštićene zone UN-a Ibro ima jednostavnu poruku.

-Poruka je da nas ne zaboravljaju. Da neko dođe malo više, da nas posjeti. Ako postoji ta mogućnost. Jer, kako nije postala potreba da nas bar neko obiđe, progovori koju sa nama. Naviklo se na samoću, nema više nigdje nikoga. Kuće napuštene, nema budućnosti za život i to ti je. Omladina ode, napušta Žepu. Strahujemo da sve ne izumre - veli Ibro.

Huseinove strahote logora Šljivovica u Srbiji


Golgote iz jula 1995. godine sjeća se i Husein Čavčić. On je nakon pada Žepe završio u logoru u Srbiji.

-Prilikom pada Žepe vojska se razbježala po šumi i došlo je, kao neko naređenje, da bi bilo najbolje preći za Srbiju da bi ostali živi. Jer, ako se budemo ovdje predavali bi bio masakr kao u Srebrenici. Nas je negdje oko 700 odlučilo da pređemo za Srbiju. Tu smo u Crnom potoku prešli Drinu i izašli na Zvijedu na drugu stranu u Srbiji. Gore nas je čekala njihova vojska. Tu smo se predali. Potrpali su nas u kamione i pravac Šljivovica - priča Husein.

No, put do same Srbije, nije baš bio tako jednostavan.

-Kod Drine smo bili tri dana i tri noći. Tu smo uspjeli da pređemo splavom koji smo napravili. To su bili splavovi od dasaka za po četiri čovjeka, s tim što tri ostaju na drugoj strani, a jedan vraća splav da bi druge uzeo. I tako ukrug. Nakon što smo prešli Drinu izašli smo na lokalitet zvani Karaula. Tu su bili stacionirani vojnici Srbije. I dočekali nas. Tu su ubili Muju Hodžića. Baš sam gledao kada je poginuo. Čovjek je sam išao, ostao iza grupe. Oni su pitali je li nam komandant? Šta imaš od oružja, pitali su ga? On je rekao da ima pištolj. I tako su ga prepali. On je pogledao na desnu stranu po nama, pokušao da bježi i oni su ga upucali i tu je ostao - navodi Husein.

U logoru u Srbiji, u Šljivovici, Husein je bio osam mjeseci i deset dana.

-Tamo nisu bili nikakvi uslovi. Nalazili smo po robi i posteljini uginule uši. Oni su govorili da smo mi to prenijeli. Ali nije tačno. One su bile tu, doduše uginule, ja sam ih nalazio. Kasnije je dolazio Crveni križ da se to praši. Nismo imali da jedemo. Ujutro je bilo samo pet petit keksova, oko pola osam. A, navečer oko šest sati supa od trave, neka gorka. Jeli smo to dva mjeseca. Bili smo počeli padati u nesvjest od gladi. Detaljno te morio da vidi koliko možeš izdržati - sjeća se Husein.

Povratak u Bosnu

Predstavnici pojedinih evropskih zemlja, kaže Husein, su se počeli javljati ko hoće da primi ljude iz logora u Srbiji.

-Nama su došli i pitali nas ko kuda želi. Imao sam sestru u Australiji. Bio se pisao tamo da idem. Međutim, nije od toga ništa bilo. Danska je izrazila spremnost da primi mene i još nekolicinu nas. Ali, pošto je Daytonski sporazum potpisan, oni su otkazali i mi smo ostali do daljnjeg u Šljivovici. Došli su Amor Mašović i Beno Kulovac s još nekim čovjekom, preko Zagreba, nakon sedam mjeseci našeg boravka tu, i rekli da se popiše ko će za Bosnu. Bilo je nekih sedam autobusa koji su se prijavili. Oni su nas vratili preko Zvornika za Zenicu - priča Husein.

Među prvim vratio se u Žepu.

-Ko je zdrav i mlad može da živi svugdje. I u Žepi. Međutim, ove malo starije osobe teško. Nema nas u selu, četiri-pet kuća što zimu zimuje tu. Niko nam ne dolazi. Prodavnice nemamo, ambulante. Niti ko dolazi, niti kuda odlaziš, posebno zimi. Živiš onako kako možeš. Možda da ima ljekar i supermarket, odnosno kakva prodavnica da bi naroda više i opstajalo u Žepi. Međutim, pošto to nema ništa. Nema ni ko da se angažuje. Ovdje su obični ljudi, nisu ljudi ni nešto obrazovani, da idu dalje da mole - veli Husein.

Kaže, da se nešto hitno mora promijeniti ako se želi spasiti Žepa i taj kraj.

-Bojim se za Žepu. Mislim da će to najposlje i da bude, da će se ovo sve iseliti odavde. Poruka bi bila vlastima da ako može da se učini da se narod vrati. Ovdje je čista voda, čist zrak. Ima uslova za život posebno oko poljoprivrede, ko bi se bavio ima uslova. Firmi nema. Trebalo bi osnovati neke kao i prije rata, ali nema. Nema omladine, podmlatka. I ovo dvoje-troje djece što ide u Žepu u školu i oni će za koju godinu izrasti i otići u Sarajevo i onda ovo opet ostaje pusto - kaže Husein.

Mnogo bi mu kaže značio motokultivator koji bi mu pomogao da se aktivnije bavi poljoprivredom, kao i stolarske mašine s obzirom da drži košnice. Kada bi imao tu mašinu, mogao bi, veli proširiti uzgoj pčela.

Žepi ne treba milostinja nego mašine


Nezim Cocalić, predsjednik MZ Žepa, u razgovoru za AA navodi kako na području mjesne zajednice opštine Rogatica živi oko 70 porodica.

-Nešto je otišlo, nešto pomrlo. Djeca vani, u inostranstvu. Za mene je život u Žepi dobar. Ko hoće raditi nema problema. Može se živjeti od poljoprivrede, od stočarstva. Može se živjeti samo ko hoće da radi. Trebalo bi nam da se ovi putevi poprave, da se uradi asfalt. Uništiše sve kamioni. Podnosio sam zahtjeve Romanija putevima, da poprave asfalt. Obećali su, ali evo godinu dana zahtjev još stoji. Nikada to nisu odradili. Ambulanta je sređena. Ima doktor koji dolazi svakih 15 dana. Tako je direktor Doma zdravlja iz Rogatice rekao. Samo da pozovemo. Oni su dolazili tu, ali se slabo narod odaziva, slabo ima bolesnih. Pretežno je to za Sarajevo idu i tamo se liječe. Prodavnice nemamo. Dolaze nam s kombijem, prodaju. Žepi ne treba ništa, ima sve. Ne trebaju nam humanitarni paketi. To nam ne treba. To je za oni koji sjede i čekaju, neće da rade. Mi hoćemo, samo nam treba pomoći u tome - priča Cocalić.

Žepa, veli Cocalić, ima mogućnosti za razvoj stočarstva, posebno kada su u pitanju ovce, krave...

-Ali, trebaju mašine koje nedostaju ljudima, kao što su kosačice, traktori... Ima ljudi koji bi to jedva dočekali. Evo Husein Čavčić otkad tu živi nikada mu ništa nisu dali. Ako mu koji paket daju, a čovjek tu boravi i živi. Ništa mu nisu dali od kad se vratio konkretno. A, on je s majkom tu - navodi Cocalić.

O tome kako u budućnosti vidi Žepu Cocalić iznosi svoje prognoze kojih se pribojava.

-Nema naroda, ne znam šta da kažem za budućnost. Za nekih petnaestak godina, moja generacija kada zavši bojim se da više neće imati ko da ovdje boravi. Oni će dolaziti da vide to. Međutim, bojim se da neće moći ni doći. To će sve da zaraste. Slabo ko će doći. Obraćao sam se svima u Sarajevu, vlastima. Ali, svako kaže mi smo dali za Žepu što smo imali. Sami smo sebi prepušteni. Nema nikoga da kaže evo ovo za Žepu. Za Srebrenicu daju duplo više nego što trebaju. Koriste Žepu za Srebrenicu - poruka je Cocalića.

Do Žepe nema redovne autobuske linije, a stiže se za oko četrdesetak minuta uskim i rupama uništenim asfaltnim putem nakon skretanja kod Han-Pijeska. Središte Žepe je gotovo potpuno pusto, a ništa bolja situacija nije ni u ostalim selima u njenoj okolini. Žepa je mjesto koje nema prodavnice, apoteke, a i ljekarske usluge su svedene na minimum uz povremeni boravak ljekara.



Ostali prilozi:
» MOŽDA JE PREKASNO, ALI BOLJE IKAD NEGO NIKAD, NIJE ŠALA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. September 2019 15:20
» DNEVNIK.BA - ŠAGOLJICA, DALEKO OD NOVINARSKOG I LJUDSKOG KODEKSA
Mr. Milan Jovičić | 14. September 2019 16:00
» KO POSLJEDNJI ODE NEK’ UGASI SVJETLO U GRADU
B.net | 07. September 2019 12:05
» SPARINA PRED POVJETARAC
Ajša Čišija | 05. September 2019 14:50
» KOCKA JE ZLO KOJA UNIŠTAVA
MINA | 04. September 2019 14:34
» BOŠNJAČKI PIONIRI NA AMERIČKOM ZAPADU
Mahir Dizdar | 25. August 2019 15:53
» TUŽNA PRIČA I DOGAĐANJA IZ „ALUMINIJSKE FOLIJE“
Mr. Milan Jovičić | 22. August 2019 19:04
» “DAN KADA JE IZGORJELO MILION KNJIGA”
Said Šteta | 22. August 2019 11:41
» LICEMJERSTVO I FARSA IZ „ALUMINIJSKE FOLIJE“
Mr. Milan Jovičić | 20. August 2019 02:16
» BOSNA I HERCEGOVINA, JEDINA NAM JE DRŽAVA!
Mr. Milan Jovičić | 14. August 2019 07:40
» LJUDI OD VJERE MORAJU PODIĆI GLAS
Dr. Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema | 11. August 2019 10:23
» AREFATSKA DOVA ZA HADŽINCE I HADŽIJE IZ BOSNE
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. August 2019 20:40
» VIJEKOVIMA ČOVJEK BOSANSKI OBAVLJA HADŽ
MINA | 09. August 2019 09:09
Ostali prilozi istog autora:
» VAŽNA RAZMJENA ISKUSTAVA
17. September 2019 13:18
» DAN AŠURE
08. September 2019 01:49