Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, bosanski Srbin i Bosanac Obavezno u svim čitankama i udžbenicima za istoriju, u obrazovanju i školovanju, mlađih generacija, na našem čistom Bosanskom jeziku, da se nađu i sve nedovršene priče sa slikama i dokumentacijom, koja priliči, tragediji genocida u Srebrenici i urbicida u Mostaru!

Priča veoma aktuelna, u vremenu i prostoru, neispričana i vječna, na temu planetarnih razmjera genocida i urbicida, na prostorima voljene nam domovine, Bosne i Hercegovine.
Udarili nam, agresori, komšije sa istoka i Republike Srbije i susjedi sa zapada iz Republike Hrvatske, sa istim nakanama, genocida, urbicida i trajnim negativnim posljedicama.
Srebrenica i Mostar, su u žiži interesovanja, prema sadržajima i obimu zločina, u periodu agresije, kao i post Dejtonskom periodu.
Stravično uništenje nevinih ljudskih života, naših vrlih komšija Bošnjaka, u Srebrenici i okolini, genocidnih razmjera, teško je opisati i shvatiti normalnome svijetu i građanima.
Na zvijerski i bestijalni način, stradalo je njih 8.372 građanina, Bošnjaka, uglavnom muška lica, svih doba starosti, samo zato što su islamske vjeroispovjesti, drugi i drugačiji, od pohmanitalog i zlobnog srpskoga roda.
Kako to i reče, krvnik i zlikovac, njihov đeneral Ratko Mladić, da je to „osveta protiv turskih dahija“ za Kosovo i Kosovski boj, što je sumanuti nacionalista i ljudsko mrzac, mogao i samo nešto pročitati, od tih istorijskih događanja u boju na Kosovu.
U ove dane, godišnjice, prisjećanja na sve dostupne žrtve, možemo se samo pokloniti žrtvama, iz pijeteta svojim prisustvom i polaganjem cvjeća na njihova mezarja, bez mnogo govorancija, jer nam njihovi bašluci, upravo i neposredno sve govore.
Njihovim porodicima sabura, uz dužna poštovanja, uputiti i iskazati svu našu pažnju i poštovanje, ali i nužno izvinjenje.
Kao normalnog bosanskog Srbina i građanina, ove nam jedine zajedničke domovine, Bosne i Hercegovine, čini sramotnim, tužnim i jadnim, sama pomisao, da je sve to učinio i neki, ali poznati, dušmanski, nacionalistički i veliko srpski rod, u ime koga ili čega, uz aminovanje i SPC i njenih visokih vjerodostojnika.
Suvišna je i svaka priča, opravdanja nikakvoga nema, ali nam je veoma znano da smo godinama živjeli u susjedstvu i komšiluku, sa takvim gadovima i životinjama svake vrste.

Ako bi i pomislili, „da smo jučer i bili pametni, zato smo i želili promjeniti svijet, danas budimo mudri i mijenjajmo sebe...“ /Herman Hese/
Ako bi i bilo moguće i sve naše dalje i naredne priče bi se mijenjale.

Kada smo i mislili, da imamo i našu narodnu vojsku, opremljenju i jaku, koja nam je ulijevala neku sigurnost u bezbjedan i dostojan , zajednički suživot, niti smo pomišljali, na unutrašnje naše glodare, gamad i razno-razne krtice, sa tako crnim porivima nacionalne mržnje i spremnost na najcrnja i životinjska zla, činiti i komšijama i susjedima.
Živjeli smo u lažnom uvjerenju, da smo fašizam i sve njegove falange i recidive, davno porazili, upravo smo se uljuljkali i zaboravili na obaveznu deretizaciju, u pojavi nacionalizma i najcrnjih nacionalističkih porive mržnje i neke osvete, kod nekih unutrašnjih struktura vlasti i institucija, akademija i raznih obrazovnih institucija, do sopstvenih provjera i zamjena, već postojećih čipova u našim moždanim memorijama .
Kada normalan i pametan čovjek boravi na vodopadima Nijagare, spozna mnoga prirodna i ljudska dostignuća, a tamo je svojevremeno dospio sa svojim umnim djelima i naš i svjetski naučnik Nikola Tesla, moramo pomisliti i priupitati, da li je moguće da se i negdje u našoj stvarnosti i dešavaju ovakvi zliočini i nedjela.
Zato me je i inspirisalo, upravo iz te divne civilizovane, visoko socijalne i demokratske zemlje Kanade, u kojoj sam boravio, da citiram i dio saopštenja, tamošnjeg Instituta:



„U sistematskom i planiranom genocidu nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice, jula 1995. učestvovalo je (po raznim osnovama i na različite načine), prema rezultatima istraživanja Vlade Republike srpske, preko 25.000 ljudi. Načini i sredstva ubijanja žrtava mogu se označiti monstruoznim. Žene, muškarci, djeca i starci ubijani su vatrenim oružjem za direktno djelovanje iz svih vrsta pješadijskog oružja, minobacača, modifikovanih aviobombi, itd., zatim noževima, te posebnim spravama napravljenim i priređenim u tu svrhu. Postoje dokazi da su Bošnjake žive spaljivali, ubijali na zvjerski način, uključujući i čitave porodice, te su tako u nekim masovnim grobnicama otkriveni i identifikovani posmrtni ostaci čitavih porodica, U “operaciji ubijanja”, uglavnom za četiri dana, s namjerom i prema tačno utvrđenom obrascu, u i oko sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice jula 1995. likvidirano je preko 8.000 Bošnjaka Bosne i Hercegovine, zbog njihove nacionalne, etničke i vjerske grupe kao takve i što su živjeli i što žive na teritoriji koju srpski agresor, u skladu sa srpskim velikodržavnim projektom, srpskom nacionalističkom ideologijom, politikom i praksom, osvajačkog i genocidnog karaktera, teži osvojiti i pripojiti Srbiji. U zauzimanju sigurne zone Ujedinjenih nacija Srebrenice i izvršenju genocida nad Bošnjacima jula 1995. učestvovale su, pored vojnih i policijskih snaga kolaboracionističke, petokolonaške, fašističke i genocidne tvorevine Republike Srpske, i oružane snage Savezne republike Jugoslavije (Vojska Jugoslavije i specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije)”. /završen citat/ (Čekić, Smail, Genocid i istina o genocidu u Bosni i Hercegovini, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2012, str. 25.)

Moja nedovršena priča i dalje se nastavlja, do života i ličnih psiho fizičkih i umnih mogućnosti i potencijala, moram, istinito i neposredno unositi i sva dodatna saznanja i odašiljati poruke, svim mlađim generacijama, kako bi se Srebrenica i genocid, prisjećao i poticao na nužne aktivnosti našega društva.
Svakako se, imperativno i nameće pitanje i zahtjevi, prema svim našim parlamentarcima, na svim nivoima, da je nužno, pod hitno donijeti rigorozan zakon, za negiranja genocida.
Isto tako, u danimaa masovnog okupljanja, prisjećanja i odavanja svih počasti, našim nevinim žrtvama, na ovome platou Potočara, neposredno ispred svih bašluka i nišana, nužno je pretvoriti taj prostor u svjetsku bogomolju, umjesto svih džamija, crkvi, katedrala, sinaagoga i drugih vjerskih mjesta, sa zajedničkom službom za naše nevine žrtve, u cilju olakšanja i svih porodičnih tragedija.
Obavezno u svim čitankama i udžbenicima za istoriju, u obrazovanju i školovanju, mlađih generacija, na našem čistom Bosanskom jeziku, da se nađu i sve nedovršene priče sa slikama i dokumentacijom, koja priliči, tragediji genocida u Srebrenici i urbicida u Mostaru!



Nije ni suvišno, uz aktuelnu pisanu tematiku, prikazati neke od slika iz tog agresorskog perioda, kako bi se uvijek prisjetili i nastanka, genocidnih tvorevina i Republike srpske i Herceg Bosne, na temeljima kostiju i lobanja, svih ubijenih nevinih žrtava, sa naših prostora.


Svakako, uz glavne ideologe i scenariste za ubijanja, progone, pljačku i uništavanje i ljudskih života i meterijalnih vrijednosti.

Prisjetiti se njihovih neposrednihizvršilaca , razapetih na krstovima ili „ svetinja „ njihove veliko srpske i veliko hrvatske sulude ideologije i cjelokupnog njihovog zla u udruženom zločinačkom poduhvatu, usmjerenog na istim i zajedničkim principima, uništavanja i trećeg, našeg vjekovnog dobro komšijskog čovjeka i naroda, kao Bošnjaka?
Naš voljeni , lijepi i dragi Mostar, slika je i prilika, upravo i zajedničkog neprijateljskog djelovanja, svih tih nacionalističkih snaga, veliko srpske i veliko hrvatske osvajačke i razbojničke nakane, kroz totalni urbicid i dijelove genocidnih radnji, na njegovim prostorima i šire.
Ovdje bi se isto tako pripomogao citatom, istog Instituta iz Kanade:
„Rušenje Starog mosta je pucanj u bosanskohercegovačku slobodu, nezavisnost, državnost, integritet, politički subjektivitet. Rušenje Starog mosta je vrhunac fašizma. Pucanj u Stari most je pucanj u bosanskohercegovačku državu i društvo, pucanj u čovjeka i civilizaciju koji su se pobjedom nad fašizmom, poslije Holokausta zavjetovali nikada više.

Rušitelji Starog mosta su samo potvrdili da Mostar nije njihov grad, niti će biti, a cijelom hrvatskom narodu su sazidali veliki stub srama i osude, koji će dok budu živi nositi. Onaj ko može srušiti takvu arhitektonsku ljepotu i svijetski ukras pred čijom lepotom i monumentalnošću čovjek, ali samo čovjek, postaje dobar i miroljubiv, taj rušitelj ne može pripadati čovjeku i civilizaciji. On pripada barbarima, neljudima, zločincima. Stari Most je simbol: neuništivosti ideje bosne i bosanskog duha, simbol neuništivosti bosanskog jedinstva u različitosti, simbol sinteze Istoka i Zapada, simbol vječnog postojanja države Bosne i Hercegovine i bošnjačkog bića i njegove tradicije, kulture, nacije, jezika, vjere i historije. On se može ponekad rušiti ali će se uvjek obnavljati iznova još jači i čvršći zbog svojih simbola značenja, zbog Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, zbog ideje Bosne i bosanskog duha. Zbog pokaza i dokaza o mogučnostima življenja različitosti u jedinstvu.“ /završen citat /

“Jarani“ rušitelji jediune nam domovine i „čistokrvni“ izrodi svoga roda

Dok se okupljamo, povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, uz prisjećanja i neposrednih preživljenih trauma, uz rušenja našeg „ Starog mosta „ koji je samo potonuo, ali je i trajno izronio, iz ove nam naše lijepe i zelenksto smaragne hladne Neretve, kao vječni simbol trajnosti i našeg zajedničkog suživota na našim prostorima, nedovršena moja priča, bila bi suvoparna i nedorečena, bez naših današnjih „vojvoda i doglavnika“ jaranskog udruženog, Ravnogorskog i Blajburškog roda, uz gusle i orgulje, sa Miloradom Dodikom i Draganom.