Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

OSKRNAVLJENI BAJRAM
Autor: Mirsada Bibić Šabotić
Objavljeno: 22. May 2019. 21:05:17

Akovo


BAJRAM

Krvavožuti mjesec
Plašt ogrnuo
Smjelo osmijeh širi
Dodiruje trpezu
Punu ljubavi i slasti
Nas šestoro djece oko sofre
Babo
Majka
Halva mami bojom
Radost mirisom
Vrijeme teče
U nepovrat
Opet Bajram
Druga zemlja
Drugi ljudi
Druga djeca
Moja djeca
Njih četvoro
Za trpezom
Druga halva
Ista radost
Bajram je

Kroz zbijenu krošnju probijaju se sitni zraci sunca koji kao iglice bodu na onim mjestima gdje svojim sjajem uspiju da dotaknu osušenu zemlju. Jesenje kruške uporno stoje čvrste i jedre, upijajući zlatne odsjaje sunca, još uvijek nezrele za jelo, ali već žućkaste blage boje i kao da unose nemir u taj zeleno - zlatni sklad, kojim su ukrašene grane. Tu seosku idilu krasile su jednospratne kuće oko kojih su bile velike bašče ograđene vrljikama i živicom. Pokoji ćilim istresen metlama, bio je okačen o ogradu i svojim šarama upotpunjavao je sliku raznobojnog zasađenog cvijeća, koje je krasilo bašte. U vrućini se gušio dan, a nabujale trave nijesu davale žednoj zemlji da je dotakne nesnosno sunce. Daleki odbljesci zamrežavali su nebo, koje je žarilo kao iskra, jer svaki pogled u njega navlačio je mrenu čovjeku na oči. Već se primicao akšam, ali bjeličasta svjetlost se i dalje parala u zračne niti. Miris halve širio se selom. Adet je, a i sevap, da uoči Bajrama kuća zamiriše na ovu poslasticu. Valjalo je prije nego sunce zgasne, pokupiti istresene ćilime, jer nije adžaiz da ih dohvati mjesečev pogled. Starije žene su govorile da tada privlače grinju. U Selmanovoj bašči, na drvenoj klupi, okupile su se komšije. Selman je upravo stigao iz čaršije i na svojim zaprežnim kolima, koja su vukla dva konja, donio je namirnica i za neke seljane. Sakupili su se tu da se raskusuraju. Njegova hanuma Igbala, koja je čitav dan namirivala, pravila je takvo čehre kao da je sve pokopala. Posljednji joj je dan posta, a i udara od posla, a oni joj se tu natakarili i ne znaju da odu. Po prirodi pedantna i uredna, u selu su joj dali epitet - čistunica. Trebala je da spremi iftar, pokupa četvoro djece, da spremi hadžimakule za Bajram, a što je najgore, ispred kuće je imala džombu, koja se često gulila i za sobom ostavljala djelove zemlje. To joj je smetalo. Svaki put bi to pobrisala, ali za fajdu, zemlja bi se sušila i iz nje bi izranjalo suvo blato. Htjela je da sve to očisti, da joj cakli. U neki vakat, gosti odoše i ona dahnu dušom.

- Kupiš mi hi ode ka vragove, - skoro nervozno reče Igbala kupeći šolje od ispijene kafe sa stola.
- Je li te ufatio ramazan jeste, - sa dozom sarkazma i smijeha reče Selman.
- Jok, vala, no mi tu zasjeli ka' da kuće nemaju. Dokoni. Žene im namiruju kući, a oni dokonišu ka da ja uoči Bajrama nemam šta drugo da radim, nego da ih služim, - kao u dahu reče Igbala.
- Calakaš, calakaš, ne daš mi ni kući doj- sad već ljutito reče Selman stežući zube, - pa dodade: - zaveži hi tu da ti hi ja ne zavežem. Igbala je znala Selmanovu huju i prekidala je sa pričom kada bi on stegnuo zube.
- Eno ti ono meso. Stavi ga u mutvak u šerpu i pokrij nečim da se ne pokvari, - skoro zapovjednički reče Selman. Igbala ništa ne progovori, ali kad vidje da ima oko šest kila mesa, jezik joj sam progovori:
- Šta će ti ovoliko meso, doboga i dojakoga. Rekoh ti da uzmeš samo dva kila. Ucrvljaće se.
- Neće, neće do prekosjutra, nemo’ mi se mnogo sjekirat, - opet sa dozom sarkazma reče Selman.
- Nećemo, valjda, samo mesa da jedemo, ovo ti je za čitavo selo, – začuđeno reče Igbala.
- Vala nije za čitavo selo, ali jeste za dvades’ ljudi. Zvao sam hi drugi dan Bajrama da pokosimo ono livade iznad rijeke. Zvo sam hi na mobu, - ponosito reče Selman nadajući se da će ovim riječima slomiti Igbalu.
 Igbala ga začuđeno pogleda, ali progovori:
- Kakav drugi dan Bajrama. Grehota ti je za Bajram kosit. Gdje si to čuo, Allaha ti.
- Ti tvoj pos’o, ja moj. Ostavi to meso đe ti rekoh, ali prije odvoj malo za nas i da mi za prekosjutra spremiš četiri tepsije birijana i dvije tepsije pite. Biće hi dvades’ na mobu, – sada staloženije reče Selman.
- Veljahaulje, veljahaulje, - kao u čudu reče Igbala pa dodade - a oni pristali, je li?
- Pristali, nego šta! Prvo su ka' ti vrtjeli glavom, a kad him rekoh da će se meso pokvarit, pristadoše - mašući glavom i podsmijehivajući se reče Selman.
- E, vala, bruka i od naroda i od Boga. Ogriješićeš se. No, nije mi za tebe. Čitav ramazan sam postila, ni dana ne preskočila, a sad za Bajram da mi se hizmet čini po kući. Sramota i grehota vala - sa tugom u očima reče Igbala.
- Ene, ene. Koji hizmet po kući. Nećemo da ti kosimo po kući - smijući se reče Selman.
- I livada je dio naše kuće, ona je dio nas. Aman jarabi kako pričaš ka' da te ovo sunce fištilo po mozgu, - reče Igbala.
- Haj, ne tandaraj mi tu više. Ja ću da radim šta hoću. Idi završavaj te poslove, - reče sad već ljutito Selman i uđe u kuću.

Igbala ga je gledala sa čuđenjem. Iako je morala od seljana da krije da posti jer je Selman bio u odboru KPJ ipak, nije ga shvatala da je do te mjere otišao nahero. Kroz glavu joj protutnješe ramazanske noći kada je pod svijećom morala da sufura da je neko ne bi vidio. Pomislila je možda da ovo radi da pokaže vlastima da je ateista, jer partijsku knjižicu nijesu mogli imati vjernici. Štaviše, na vjernike se gledalo kao na neprijatelje države. Ovo joj je prekipjelo. Smučilo joj se i to što je Selman oko sebe imao toliko ulizica koji su mu se navodno klanjali. Osim toga, Selman je bio najbogatiji u selu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u partizanima su mu poginuli otac i trojica amidža, koji su bili neoženjeni. Bio je posmrče. Cjelokupno bogatstvo je on naslijedio. Po selu su ga zvali Selmanaga. Bio je široke ruke, ali je imao takvu priču da se nijedan njegov zahtjev nije mogao odbiti. Eto, ubijedio je i seljane da na sam Bajram kose. Zasigurno nijesu to uradili da se meso ne bi pokvarilo, kako je mislio Selman, niti što im nije bilo važno što je Bajram, već iz strahopoštovanja. Plašili su ga se jer je znao Selman da bude i pas i čovjek. Pošto je iftarila i ponamirila sve, Igbala leže da spava. Sa Selmanom tu noć nije ni riječ prozborila. Oboje su bili ljuti. Onako umorna, odmah je zaspala. Mir i tišina nastaše u Selmanovoj kući. U san utonu i selo i 96 Mirsada Bibić Šabotić.

- Nemiri zaspa poput djeteta poslije majčinog podoja. U ranu zoru sunce je počelo da se polako i sočno pomalja iza planina, koje su još bile u nekom polusnu noćnog nadanja. Bjeličasta svjetlost obasja prvi dan Bajrama. Igbala je već bila na nogama. Rano je ustala. Probudila je i djecu. Obukla im je novu i čistu odjeću. Voljela je bajramske blagodati. Uživala je u njima. Posebno za taj dan, oblačila je skupocjenu garderobu. Selman joj nije dao da nosi dimije. Obukla je dugu pamučnu suknju i svilenu košulju. Upletenu kosu u pletenici, prebacivala je na lijevu stranu i tako skrivala ožiljak na vratu. Naime, imala je veliki crveni ben veličine šake. Od rođenja joj je. Govorili su joj da je njena rahmetli majka, kada je bila noseća sa njom, ukrala nešto i da se tom rukom počešala po vratu i da joj zato taj biljeg na tom mjestu. Selman je poduže spavao. Igbala malo posumnja da je možda u čaršiji pio, ali nije smjela o tome juče da progovori jer je posljednji put dobila ćutek kada je pokušavala da mu se primakne i da provjeri miriše li na rakiju. U neki vakat, oko pola jedanaest, ustade i Selman. Djeca pohrliše da ga izljube za Bajram. Selman raširi ruke, ali te ruke nijesu bile ruke čovjeka koji se raduje Bajramu. Njemu je jedino bila sveta partija, sve je ostalo za njega bilo uzgred. Čitav dan su bajramdžije dolazile kod Selmana. Igbala se već umorila. Pred sam akšam, dođoše im kumovi pravoslavci. Igbala ih ponudi sokom i kolačima. Dok je kuhala kahvu, Selman napusti sobu, ali se uskoro vrati sa flašom rakije u rukama. Igbala ustuknu. Sledi se. Čitav mjesec ramazana joj se okrenu oko glave. Zaboravi na džezvu sa kafom. Njeno kipenje je probudi iz ovog zabezeknutog stanja. Ljutito je gledala u flašu rakije. Pogledom kao da je razdvajala svijetlost od tame. Radisav, njihov kum, osjeti njen oštar pogled i on ga ošinu. Blago pogleda u Selmana i prijateljski reče:

- Valla, kume, mi nećemo da pijemo. Znamo vaše običaje. Bajram je.
Selman se nasmija i kao kroz šalu reče:
- Igbali je Bajram. Meni ne.
- Ja neću da pijem, duše mi očine, - sad već ozbiljno reče Radisav.

Selman zanijeme. Znao je koliko kletva znači njegovom kumu. Samo je sagao glavu i izašao sa flašom u ruci. Igbala se okrenu ka šporetu, a osmijeh joj ozari lice. Ispraćajući kumove, Selman zatvori vratnicu od kapije i uđe u sobu. Kao da mu je nešto Igbala skrivila, pogleda je gorko. Nije progovorio ni riječ. U neki vakat mu se zadrijema, i onako dremljiv, konačno progovori:

- Prije sabaha ćemo na livadu, da bi izbjegli vrućinu. Napunićeš mi one bidone vode. Do deset sati ćemo završit. Nas je dvades’ kosadžija. Nek tada djeca donesu da se jede.

Igbala je šutala, ali joj se neka muka skupi oko pupka. Legli su svako udubljen u svoje misli, Selman kako će proći kosidba, a u Igbalinoj duši drobile su se krute misli. Nije uspjela da se suprotstavi ovoj Selmanovoj namjeri. Oskrnaviće Bajram. Čitav ramazan je ispostila. Bajram je htjela da provede u čestitosti onako kako joj vjera nalaže. Uzdahnula je. Damare joj je vezala nevidljiva pređa, koja nije dala snu da se udomi u njenu umornu đovdu. Tišinom je listala vrijeme. Sjećala se djetinjstva i mladosti kada je ovaj blagdan provodila uz svoje najmilije. Nedugo zatim, u pore njenih sjećanja polako se uvlačio san. Ubrzo je zaspala. Tačno u četiri sata izjutra, Igbala se probudi. Izašla je pred vrata. Učinilo joj se da je neko pokucao. Pomislila je da nije neko od kosadžija. Vladalo je zatišje. Dio neba je bio modar kao indigo. Igbala pogleda ka istoku. Mračne sjenke su počele da se povlače u svoje skute. Taj dio neba umjesto tegetcrne boje poče nježno da plavi. Plava boja poče da poprima nježnoroze niti koje se utkaše u plavičast nebeski svod. Shvati da je noć na izdisaju i da sunce, skoro neprimjetno, izlijeće i da će napraviti prasak zori. Nikada dosad Igbala nije gledala kako izgleda praskozorje. Očarana ljepotom nagovještaja novog dana, na trenutak zaboravi na muku koja joj je sinoć morila lubinu. Ubrzo je probudila Selmana. Nakon petnaest minuta, njihovo dvorište ispuniše kosadžije i uputiše se ka livadi. Livada koja je trebala da se pokosi, bila je skoro brdovita i dosta je otežavala kosidbu. Kosadžije su se kretale od vrha i spuštali do rijeke sa kojom se graničila Selmanova zemlja. Sunce je sijalo svom žestinom. Izgledalo je kao nijemi žižak upaljene cigarete oko koje se širila žućkasta svjetlost. Kosači su zamahivali takvom žestinom kao da su sabljama sjekli grane. Kada su bili pri samoj obali rijeke, požuriše. Ogladnjeli i već umorni, nadali su se skorijem hladu i jelu jer su očekivali skori dolazak Selmanove djece sa hranom. Blag vjetar preletje preko lica kosača, ali za kratko jer nešto kao da poče da žiga kroz vazduh. Visoka omorika ispod koje su bile razbacane stvari kosača, poče lagano da se njiše i povija. Nebo pomodre. Sunce se izgubi kao da ga nikada nije bilo. Oblaci počeše gušće da se gomilaju. Negdje daleko, sa planinskih vrhova počeše da zvižde razljućeni vjetrovi. Čuli su se takvi zvuci kao da stijenje dršće. Odjednom, nebo dobi crnu boju. Poče da pada kiša, na početku polako, da bi kasnije, miješajući se sa gradom, učinila da je pokošeno sijeno zabijelilo kao usred zime od snijega. Kosači se skloniše ispod obližnje jele. Kiša nije prestajala. Kao da se rijeka slivala sa neba. U jednom trenutku sijevnu takva munja, da grom gađa pravo u omoriku ispod koje su bile stvari kosača, i presiječe je na polovinu. Kosači se razbiježaše, za njima pobježe i Selman. Jurili su ka selu ostavljajući kose na livadi. Uto, pokošena trava poče da klizi poput sanki niz led. Za nepunih pet minuta svaka travka se našla u nabujaloj rijeci koja se grčevito borila udarajući o obale. Odjednom, kako bi narod rekao, - ko samo Bog što može da učini, pojavi se sunce i poče da grije kao nikada do sada. Pokošena livada zasija kao nevjestačke dimije. Sličila je glavi tek ošišanog djeteta. Nijedna travka nije ostala da zasmeta toj čistini i kao da su je plastile najstasitije djevojke. Sunce je i dalje peklo i sušilo okvašenu zemlju. Selman to veče nije zborio sa ženom. Opet mu je nešto bila kriva, kao da je ona poslala onu kišu, grad i grom. Narednih dana, u jutarnjim satima, kada je odlazio do kancelarije mjesne zajednice, psovao je kišu gledajući u pokošenu livadu bez naviljaka sijena. Bog da pomogne njegovoj grešnoj duši.


Mirsada Bibić-Šabotić, rođena je 1966. godine u Peći, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a Filološki fakultet, odsjek Jugoslovenska književnost i srpsko-hrvatski jezik, u Prištini. Kao profesor, radila je u Prištini, Peći i u Rožajama gdje i sada predaje bosanski jezik u Gimnaziji "30. septembar". Za poseban doprinos u oblasti obrazovanja dobitnica je Tridesetoseptembarske nagrade, najvećeg općinskog priznanja za obrazovanje i kulturu u Rožajama, zatim, dobitnica je Iskre, nagrade za indivindualni doprinos u filantropiji, koju joj je dodijelio Fond za aktivno građanstvo u Crnoj Gori, a kruna njenog obrazovnog i vaspitnog rada je Oktoih, državna nagrada za izuzetne rezultate ostvarene u oblasti obrazovanja i vaspitanja, koju joj je dodijelilo Ministarstvo prosvjete Crne Gore.

Autorica je (tekstopisac, scenograf i režiser) dvadeset pozorišnih predstava, zbirke pjesama ,,Žad”, zbirke dramskih tekstova ,,Drame”, romana ,,Majko zašto?” (dva izdanja), zbirke priča ,,Nemiri”. Objavila je brojne recenzije, romansirane biografije poznatih ličnosti, te analitičke i istraživačke radove obrazovnog i vaspitnog sadržaja u časopisima i zbornicima u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je književne nagrade za priče ,,Vriska” i ,,Đula”. Žiri na Međunarodnom pjesničkom susretu ,,Krilata Seošnica 2016.” dodijelio joj je Povelju za književno stvaralaštvo. Udata je i majka je četvoro djece. Živi u Rožajama.



Ostali prilozi:
» U PRIZRENU NARODNA ODLUKA: BOŠNJACI I BOSANSKI JEZIK
Ćerim Bajrami | 15. September 2019 13:28
» POSLIJERATNO SAMOORGANIZIRANJE BOŠNJAKA U PRIZRENU
Ćerim Bajrami | 10. September 2019 20:15
» VRIJEĐANJE BOŠNJAKA U UDŽBENICIMA NA SRPSKOM JEZIKU
Ćerim Bajrami | 30. August 2019 02:03
» UDŽBENICI IZ BOSNE ZA DJECU KOSOVSKIH BOŠNJAKA
Ćerim Bajrami | 25. August 2019 04:45
» NA AHIRET PRESELIO IBRAHIM - IBRO REKOVIĆ
Bošnjaci.Net | 04. August 2019 12:22
» NITI SMIJE BITI ZABORAVA A NI OPROSTA!
Hamza Subašić | 29. July 2019 19:11
» TROSATNA DJEČIJA ODA DOMOVINI
Hanna Hajduk | 10. July 2019 13:42
» HEROINA EMIRA BAŠIĆ - LEGENDA S UŠĆA SANE U UNU
Ferhat Korajac | 02. July 2019 13:42
Ostali prilozi istog autora:
» ŠUTNJA I ČEKANJE
26. January 2014 21:42
» BON SAM OD MUHADŽERLUKA
20. January 2014 01:17