Puno je sličnosti između dva Bedra, kao što su ashabi branili islam, tako su i naše časne gazije bosanske branile opstanak islama, Bosne i Bošnjaka. Na oba Bedra se branila istina, čast i dostojanstvo, palilo se svjetlo znanja pred naletom mračnjaštva ogrezlom u nevjerstvu. Oba Bedra su imali velike sinove koju su tražili šehadet na Allahovom putu, izrodili su heroje čija imena će ostati zapisana na stranicama najsvetijih knjiga koje će biti predočene Gospodaru Svjetova na Danu konačnog obračuna.

ELMEDINA MUFTIĆ: Ono što Bošnjaci treba da nauče iz bitke na Bedru, jeste kako se čuva kultura pamćenja, kako se pobjeda na Bedru zahvaljujući preživjelim ashabima očuvala do dana današnjeg, kako ashabi ni na trenutak nisu zaboravili najbolje među njima one koji su dali svoje živote, ali i one koji su Allahovom odredbom preživjeli i bili neprobojni bedem u očuvanju vjere islama. Bošnjaci moraju naučiti da se kulturom pamćenja na proteklu agresiju na R BiH čuva svjetlo pobjede, ispisuje najsvetlija stranica našeg postojanja i najčasnija stranica našeg življenja. Moramo čuvati sjećanje na najbolje sinove i kćeri ovog naroda, bas ovako kako je sačuvano sjećanje na šehide i gazije Bedra. Ne smiju Bošnjaci zaboraviti da je neko krv svoju lio da bi Bošnjak u Bosni bio. Ne smijemo zaboraviti ko su nam dušmani, kao što ni prvi muslimani nisu zaboravili ko ih je napao na Bedru.

Bitka na Bedru trajna je inspiracija i pouka za sve one koji razuma imaju. Bitka na Bedru je jasan dokaz da ne pobjeđuju vojno i brojčano nadmoćniji, nego pobjeđuju oni koji se bore za istinske vrijednosti, koji se bore na putu vjere, pravde, istine. Bitka na Bedru održana je 17. dana ramazana druge godine po hidžri, između mušrika i ashaba koje je predvodio Muhammed s.a.v.s.. Mušrička vojska je vojno i tehnički bila daleko nadmoćnija, dok je na strani Allahovog Poslanika bilo 314 mudžahida, spremnih da daju svoj život kako bi riječi Istine ovladale svijetom, kako bi se čovječanstvo spasilo od zablude, širka i svih anomalija koje nudi jedno bezbožničko društvo.

Iako nadmoćniji, mušrici su na Bedru doživjeli poraz, pobjedila ih je mala skupina ljudi koji su vjerovali da pomoć dolazi samo od Allaha s.v.t.a., pouzdali su se u Njega i vlastitu spremnost da svojim životima brane islam. Njihova želja za šehadetom bila je veća od mušričke želje za ovodunjalučkim životom. Ashabi su znali cilj, ubjeđeni u nagrade koje kod Allaha s.v.t.a. imaju oni koji svoj život daju u borbi na Allahom putu, mušrici osim želje za osvetom i paganskim navikama nikakvih drugih motiva nisu imali. Na Bedru je 17. dana mjeseca ramazana upaljeno svjetlo pobjede islama, posijano je sjeme ummeta čiji plodovi niču već 1440.godina.

Svako vrijeme ima svoj Bedr, ima svoje mušrike koji nastoje zulum na zemlji da čine, ima i mudžahide koji spremno stanu na branik vjere i svih civilizacijskih vrijednosti.

Živjeti u Bosni vijekovima znači nositi plamen Bedra i biti na braniku vjere, države i nacije. Bosna i jeste današnji Bedr islama, baklja koja neprestano osvjetljava put Istine, a koju dušmani neprestano žele da ugase.

Kao što su ashabi zajedno sa Poslanikom stali pred nadmoćnijeg neprijatelja, bez straha od ovodunjalučke moći, duboko uvjreni da je Allahova moć i odredba iznad svih drugih zakona, tako su i Bošnjaci u Bosni, ovom savremenom Bedru islama, goloruki stali pred vojno i tehnički opremljenog agresora, s jasnom porukom „Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo“, i pružili otpor kakav ne pamti savrenema historija ratovanja. Puno je sličnosti između dva Bedra, kao što su ashabi branili islam, tako su i naše časne gazije bosanske branile opstanak islama, Bosne i Bošnjaka. Na oba Bedra se branila istina, čast i dostojanstvo, palilo se svjetlo znanja pred naletom mračnjaštva ogrezlom u nevjerstvu. Oba Bedra su imali velike sinove koju su tražili šehadet na Allahovom putu, izrodili su heroje čija imena će ostati zapisana na stranicama najsvetijih knjiga koje će biti predočene Gospodaru Svjetova na Danu konačnog obračuna.

Ono što Bošnjaci treba da nauče iz bitke na Bedru, jeste kako se čuva kultura pamćenja, kako se pobjeda na Bedru zahvaljujući preživjelim ashabima očuvala do dana današnjeg, kako ashabi ni na trenutak nisu zaboravili najbolje među njima one koji su dali svoje živote, ali i one koji su Allahovom odredbom preživjeli i bili neprobojni bedem u očuvanju vjere islama. Bošnjaci moraju naučiti da se kulturom pamćenja na proteklu agresiju na R BiH čuva svjetlo pobjede, ispisuje najsvetlija stranica našeg postojanja i najčasnija stranica našeg življenja. Moramo čuvati sjećanje na najbolje sinove i kćeri ovog naroda, bas ovako kako je sačuvano sjećanje na šehide i gazije Bedra. Ne smiju Bošnjaci zaboraviti da je neko krv svoju lio da bi Bošnjak u Bosni bio. Ne smijemo zaboraviti ko su nam dušmani, kao što ni prvi muslimani nisu zaboravili ko ih je napao na Bedru.

Iz lekcije Bedra uzmimo pouku; pobjeđuje Istina, pobjeđuje jedinstvo okupljeno oko Istine, pobjeđuje dobro, pobjeđuju male skupine ubjeđene u Allahovu pomoć i spremne da žrtvuju sebe, pobjeđuju oni koji znaju za šta se bore i koju svetinju brane. Pobjeđuju oni koji se pred gospodarom poginju, a pred dušmanom stoje kao bedem neprobojni. Pobjeđuju oni koji se ne boje čovjeka, nego se boje stati pred Gospodara, a da im na licu bude trag kukavičluka. Pobjeđuju oni koji hrabrost dokazuju na djelu, a ne na riječima. Pobjeđuju oni koji se suprostave nepravdi, ma koliko se ta nepravda činila silnom. Pobjeđuju oni koji su spremni poginuti, ali nisu spremni živjeti u ropstvu.

Pobjeđuju oni koji se pred Bogom zaklinju da Bosne dušmanima ne daju.