AJŠA ČIŠIJA: Došla je ekipa iz mračnih Laminaca da poigra utakmicu sa ekipom iz džemata Obradovac i, kao što je već postao adet u Gradišci od početka devedesetih, idući kući željela ispustiti mržnju na (obradovačku) džamiju, a muslimanima utjerati strah u kosti i uzbihuzuriti ih u predramazanskoj smiri.

Pitaju se ljudi šta se zbilo sinoć u Bosanskoj Gradišci. I mene pitaju, k'o biva o mojoj Gradišci se radi. E, dragi moji vi koji želite s istinom živjeti, istinu govoriti i protiv zla se boriti dužna sam vam dati odgovor. I daću ga, ali prvo da vam kažem da se val topline (miline) u čemer zavijene razlije po mojoj duši kad me neko upita: "Šta se zbilo u Bos. Gradišci"? Zbog "Bos". Divna sjećanja na djetinjstvo, mladost, majčinstvo, naninu seharu i ono svašta u njoj, prandidov ukoričeni svezak tarika (nad kojim mi babo rahmetli drhtao i ponosan na njega bio) na Bosančici pismu i njegovim rukopisom ispisane ceduljice u njega ubačene, te brojevi nekakvi nalik na telefonske s naznakom Banja Luka, pa se sjetim čak i rođaka Džaferovića iz Banja Luke. Ni njih nema više u Banja Luci. Pomrlo se, rasputilo se. Išla često kod njih, fina starinska kuća uz lijevu obalu Vrbasa. Bio je to nekad središnji dio šeher Banjaluke. Oprostite što "odskočih" od teme, ponijelo me. O Gradišci ja muhabetim. Nekad je bila i moja. Reći da nije je isto kao i reći da ja nisam ni bitisala, a "mešćini" (meni se čini) da ja i sad bitišem. Neki su doduše bili i bitisali. Čak i oni od "aždaha na Bosnu". Hele nejse, velikorpsko-profilisani bojovnički kadrovi ukinuše prvo prefix: Bosanska (čitaj: odrednicu naziva grada), a potom i nas bošnjake-muslimane tako što nas neke pojedoše kukuruzi PIK-a "Mladen Stojanović", neke pijaca, neke kućni prag. Neke pak ukinuše čitave, neke iznakidane, neke izgazane, a neke su i izludili izbijajući im iz glave sjećanje na pradjedovinu, te više ni ne pamte da su je imali. Ma kakvi, ne pamte oni više ni svoga sebe da su imali. Sad je vrijeme za odgovor na pitanje: Šta se zbilo sinoć u Bos. Gradišci?"

Odgovor kasni, jer danas je drugi dan ramazana, a to što se zbilo - zbilo se uoči prve teravije, odnosno uoči prvog dana posta. Da vam odmah kažem da se ništa novo i neetablirano u Gradišci nije desilo. Sve isto još od Slobina vaskrsnuća među srpskim narodom. Doduše, mračnih sela oko Bos. Gradiške je i prije '90-ih bilo, ali osim mračnih pogleda ta sela nisu muslimanima "upućivala" ništa drugo, pogotovu ako ona njima u posjetu dođu, kao što je uoči ramazana bio slučaj u džematu Obradovac-Bos.Gradiška. Došla je ekipa iz mračnih Laminaca da poigra utakmicu sa ekipom iz džemata Obradovac i, kao što je već postao adet u Gradišci od početka devedesetih, idući kući željela ispustiti mržnju na (obradovačku) džamiju, a muslimanima utjerati strah u kosti i uzbihuzuriti ih u predramazanskoj smiri. To što je golman Laminaca, simbolično i pucao na džamiju bi bilo i stvarno, samo da se dobilo zeleno svjetlo od vrha, ali nije, te đikani pucaju od želje da se ponovo počne sa rušenjem džamija. Šta će dalje biti nije moj slučaj, to je stvar između Allaha i onih koji bi ponovili postupak rušenja džamija u bosanskom entitetu RS.

Dakle, autima se jurcalo kraj džamije, psovalo (balijsku, muslimansku) vrijeđalo, zastrašivalo: sve ćemo džamije popaliti, muslimane na kolac; sve isto kao i svake godine: "Svaki ramazan, pojedine komšije nam "čestitaju" četničkim pjesmama i psovkama" (VIDEO), Fokus. Ili Klix.ba. I, molim vas, ne čudite se, jer sad nije vrijeme za čuđenje. Mi smo se iščuđavali s početka 90-ih i što nas mrze odjednom, i što nam džamije porušiše, i što se iživljavaju na nama kad nit' se ratovalo, nit' ko koga pobjeđivao. Pričam o Gradišci, Prijedoru, Banja Luci. Ratovalo se nije, a svijet zna samo koliko logora za muslimane je bilo. Ako moje komšije Srbi stvarno misle da je krv nedužnih civila: mladih muškaraca i staraca muškaraca, djevojaka i djevojčuraka, momaka i momčuljaka, mladih žena i trudnih žena, djece i bebica tek rođenih tako jeftina i da će im Bog išta dobro dati u toj "Republici srpskoj" - a znaju da je njen temelj genocid, nek' čekaju - i mi ćemo čekati. Neka dobro razmisle o tome šta znači teror nad čovjekom vršiti u njegovoj avliji i otimati mu ono što je sa svojih deset prstiju pošteno zaradio, ili od svog roditelja naslijedio. I neka nikad ne zaborave ko je na čiju kuću nahrupio. I bogomolju. I djevojčicu. I ko je na čiju dušu nagazio. Oni nisu nas ponizili time što ni oprosta zatražili nisu, što zločince slave, bogomolje naše mrze. To o njima, i njihovom i moralnom i etičkom sunovratu, kazuje. Nisu nas ponizili, ali su nas rastužili. No, tuga je ibadet. Ni mržnji nas nisu uspjeli poučiti, jer mržnja je grijeh. Mržnja je šejtanska podvala, ona razara srce svog nosioca: za ljubav ga onesposobi, te ono ostane uskraćeno za ljepotu osjećaja. Čovjek koji mrzi provede svoj život u agoniji, a kad smrt po njega dođe ništa osim grijeha nema da sa sobom ponese.

Dobila sam najljepšu nagradu za moje "poznanstvo sa bošnjaci.net", a to je ramazanska čestitka na kojoj sam zahvalna i pošiljaocu želim, ovim putem, uzvratiti istim radosnim sadržajem: Selam, Ramazan šerif mubarek olsun! Ne smatram da sam promašila temu što se bavim ramazanskim čestitkama, jer i naslov ovog teksta je vezan za ramazansku "čestitku". S toga nastavljam:

Hvala gospodine Željko Komšiću
Suze su mi orosile lice kad sam pročitala tvoju čestitku reisu-l-ulemi IZ u BiH i svima nama muslimanima u BiH i dijaspori. Da ti dragi Bog očeliči zdravlje i učvrsti korak na putu dobra kojim ponosno koračaš. To što nisam glasala za tebe i što nisam član tvoje stranke ne umanjuje toplinu koju osjećam prema tebi kao čovjeku i boli me vidjeti ti lice iscrpljeno. Prošao si kušnju bolesti, i daće Onaj Čija je vlast nad svim da budeš, inšaAllah, potpuno zdrav. Od srca ti hvala što uvijek i iznova potvrđuješ da si čovjek. Ljudi vole ljude, a ljudi je uvijek bilo više nego neljudi upravo zbog toga što su ljudi ti koji će izvojevati pobjedu dobra nad zlom. Hvala ti što si jedan od rijetkih BH političara koji je druge vjeroispovijesti, gotovo jedini, koji nam je čestitao dolazak Mubarek Ramazana. Ti poštuješ nas, zato mi tebe još više poštujemo. Da ti Bog podari svako dobro na ovom svijetu i pokaže istinski put kojim ćeš ići i stići do vječne sreće.

Hvala i Čedomiru Jovanoviću na ramazanskim čestitkama. Ljudina bio, ljudina ostao. I Dušku Tošiću hvala na toplini i ljudskosti iskazanoj kroz ramazansku čestitku. I Mariji Šerifović hvala za iskrene ramazanske čestitke i želje.

Naravno, hvala i gospodinu Džaferoviću i gospodinu Izetbegoviću na najljepšim željama povodom ramazana. Od stranaka u našoj državi, uočila sam da je SDA čestitala dolazak ramazana i njoj sam se unaprijed zahvalila tako što je nikad nisam izdala, strpila sam se, iako su neki njeni pojedinci (nekadašnji možda), izdali i statut stranke, i sebe, i mene, i svoje ljudstvo. Što je bilo, ne ponovilo se, a oholi nikad u džennet ući neće.

Čujemo se poslije ramazana. Ramazan je blagoslovljen mjesec: zato ja u njemu dane provodim posteći, učeći Kur'an i čineći druga dobročinstva. Noći su za teravih-i noćne namaze. Plemeniti mjesec ramazan nam svake godine donosi noć "koja je bolja od 1000 mjeseci". Mjesec u kojem se primaju dove, mjesec Allahove neizmjerne milosti.

Početak ramazana je milost, sredina Allahov oprost grijeha, a kraj zaštita od džehennemske vatre. Odoh, vrijeme začas izmakne, valja ga "kontrolisati". S Božijom pomoći, i meni i vama. Amin.