Zašto je Aleksandar Vučić šutio?
I kako je onda progovorio?

Aleksandar Vučić je prolazna pojava u srpskoj politici (i filozofiji). Mora se i u Srba pojaviti kad-tad autentični srpski Karl Jaspers, koji će im objasniti razliku između krivične, političke, moralne i metafizičke odgovornosti za zločin Genocida nad Bošnjacima/Bosancima. Do tada, ostaje nam da se nadamo da će se to dogoditi ranije nego kasnije, ne više zbog nas u Bosni, jer nama se ništa više ne može dogoditi što bi nas iznenadilo, već zbog srpske pameti i politike, koja se mora liječiti od opake

I

DR. MUSTAFA CERIĆ: Nadam se da će i srpska pamet i politika jednog dana shvatiti da negicija istine o Genocidu uvećava štetu cijelom srpskom narodu, a priznanje Genocida oslobađa srpsku naciju nacionalne krivnje. Nije lahko živjeti sa krivnjom za zločin Genocida, kojeg će izučavati studenti prava na svim pravnim fakultetima u svijetu od sada pa dovijeka, ali je mnogo teže živjeti sa tugom i bolom žtvama Genocida u Bosni.

Priznajem, vjerovao sam, jer čovjek nekad vjeruje ono što voli, da je ova latinska izreka "vuk dlaku mijenja, a ćud nikada" poreciva. Naime, mislio sam da Aleksandar Vuk Vučić može biti izuzetak, jer mi se učinilo da on nije puki srpski pismonoša, već pravi srpski mironoša, čija svijest vrijedi hiljadu svjedoka. Posebno su mi se doimali njegovi umiljati pozivi na dijalog i pomirenje između srpskog i bošnjačkog naroda. Posebno me ganula njegova veliklodušna ponuda da ga Bošnjaci/Bosanci shvate i prihvate kao svog prijatelja u Beogradu. U jednom trenutko sam čak pomislio da bi Aleksandar Vuk Vučić mogao biti srpski Karl Jaspers (1883–1969).

Naime, Vučić se trudi da njegov narativ ne bude samo plitko politički, već i duboko filozofski. On je u tome mnogo više pod utjecajem njemačkih nego, recimo, ruskih filozofa. U stvari, Aleksandar Vuk Vučić voli da ga se doima više kao zamišljenog filozofa-spasitelja, nego kao trivijalnog političara-tiranitelja. Otuda sam pomislio da je, vjerovatno, čitao Jaspersova predavanja na Hajdelber (njem. Heidelberg) univerzitetu nakon pada njemačkog nacizma (1945) pod naslovom: "Je li njemački narod kriv" ("Sind die deutschen Leute schuld?"). Iz ovih predavanja nastala je Jaspersova knjiga: "Die Schuldfrage" ("Pitanje njemačke krivnje"), u kojoj Jaspers objašnjava četri vrste odgovornosti za nacističke zločine.

Na prvom mjestu je krivična odgovornost, koja se odnosi na sve one koji su pogazili prirodni i međunarodni zakon, ako ne već i pozitivni zakon svoje zemlje, i koji su zbog toga pravomoćno osuđeni od mjerodavnog suda, kao što je bio Nirneberški u slučaju Holokausta nad Jevrejima i Haški u slučaju Genocida nad Bošnjacima/Bosancima.

Druga odgovornost je politička, koja se, za razliku od krivične odgovornosti, odnosi na ukupno građanstvo jedne države, jer moderna država ne dopušta da bilo koji građanin ostane apolitičan. Možda nije fer, ali svi građani jedne države su pod pretpostavkom odgovorni za djela njihove vlade. Suodgovorni su čak i oni koji ne glasaju, jer su imali priliku da glasaju na koji način treba da ih se vodi. Bez obzira da li su neki građani zadovoljni ili nisu sa datim režimom, svi trpe posljedice pobjedničke vlasti, koja nameće cijeloj državi nedjela svoga režima, kaže Jaspers.

Treća odgovornost je moralna, koja je osobna i pojedinčna u smislu da svaki pojedinac mora stati pred sud svoje vlastite savjesti za svoja djela - čak i onda kad izvršava naredbe drugoga - svog nadređenog. Jaspers je svjestan da je najteže utvrditi ovu, tj., moralnu odgovornost, jer niko ne zna šta je u čijem srcu, ali je moguće da svaki pojedinac to utvrdi sam za sebe pod uvjetom da ima budnu svijest i odgovornu savjest.

I, četvrta odgovornost je metafizička, koju osjećaju preživjeli Holokausta i Genocida prema onima koji su trpili zločin i koji nisu preživjeli, tj., oni koji su pod patnjama umirali. Kroz svoje psihološke i pshijatrijske studije Jaspers posebno izdvaja osjećaj krivnje nevinih zato što su se zločini događali u njihovom prisustvu ili s njihovim znanjem a oni nisu ništa učinili da to spriječe. Iako nisu odobravali zločin, jer bi to za njih značilo moralnu krivnju, ljudska solidarnost čini da osjetljive osobe osjećaju određenu vrstu suodgovornosti zato što nisu ništa učinile da spriječe zločin u tim odlučnim trenocima zato što bi to moglo biti rizično po njihov vlastiti život.

II
Naivno, ali sam pomislio da je filozof-političar Aleksandar Vuk Vučić razmišljao dok je nekoliko dana šutio, što nije uobičajeno, o Karadžićevoj doživotnoj kazni za "krivičnu odgovornost" za Genocid nad Bošnjacima/Bosancima - da je razmišljao kako da na najjasniji i najnedvosmisleniji način saopći Urbi et Orbi da nije "krivično odgovoran" cijeli srpski narod, već su krivi samo oni koji su kršili prirodni i međunarodni zakon, jer pozitivni zakoni države Srbije tada nisu važili, pa je bilo dopušteno svima iz Srbije da rade šta hoće i šta mogu po Bosni sve do Genocida nad Bošnjacima/Bosancima u Srebrenici.

Ali, Aleksandar Vuk Vučić nije imao ni tu volju ni tu snagu da tako nešto saopći srpskom narodu ("jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada"), već je govorio ono što mu je još uvijek na umu i u srcu, ali je zaboravio na ovu poslovicu: "ako govoriš što hoćeš, ćut ćeš što ne želiš". A Vučić, sigurno, ne želi da čuje da mu se kaže da je njegova izjava nakon presude o doživotnoj kazni Radovanu Karadžiću da "neće biti nikakvog ukidanja Republike srpske", - da on time stavlja omču krivnje oko vrata cijeloj srpskoj naciji. Jer, nije više važno šta kažemo mi u Bosni o Srbima, već je važno šta kažu Srbi u Beogradu o sebi i svojoj odgovornosti za zločin Genocida.

Očito je da pojedinci, srpski ratni zločinci, drže srpsku cijelu naciju kao taoca svojih ratnih zločina. No, srpska nacija mora shvatiti, poput njemačke nacije, da je vrijeme da se oslobodi od svojih taoca, ratnih zločinaca, koji joj nanose moralnu i materijalnu štetu. Činilo mi se da je Vučić bio svjestan toga i spreman da oslobodi srpski narod od svojih taoca, poput Karadžića, ali "vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada".

Možda, možda je Vučić i htio to napraviti, ali mu nije dao đavo, koji ga je podsjetio na đavolsku mantru, koju je Karadžić izrekao na sastanku održanom u Predsjedništvu SFRJ u Beogradu 9. 12. 1991., kad je rekao da Europa "ne prihvata legalitet nego fakticitet". A "fakticitet" je Genocid, koji ne može nikad postati "legalitet", a bez toga "fakticitet" Genocida mora postati ništavan kad-tad.

Dakako, Aleksandar Vučić je prolazna pojava u srpskoj politici (i filozofiji). Mora se i u Srba pojaviti kad-tad autentični srpski Karl Jaspers, koji će im objasniti razliku između krivične, političke, moralne i metafizičke odgovornosti za zločin Genocida nad Bošnjacima/Bosancima. Do tada, ostaje nam da se nadamo da će se to dogoditi ranije nego kasnije, ne više zbog nas u Bosni, jer nama se ništa više ne može dogoditi što bi nas iznenadilo, već zbog srpske pameti i politike, koja se mora liječiti od opake bolesti negacije Genocida, negacije koja srpski narod sve više gura u mentalnu i moralnu propast.

Jer, ne može se osuditi zločin Genocida, a ne ukinuti ga u korijenu. Dakle, genocidnu tvorevinu ukinut će oni koji su je i podigli. Možda ne za vrijeme Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, ali sigurno jednoga dana kad se bude najmanje očekivalo. Jer, nikada ništa nije trajno opstalo na zlu. Niti je ikada zlo pobijedilo dobro. Niti je ikad laž pobijedila istinu. To je ovih dana Haški tribunal nedvojbeno dokazao cijelome svijetu. To ne vide samo oni koji su slijepi kod očiju, gluhi kod ušiju i glupi kod razuma.

Svima koji su na bilo koji način pridonijeli da se istina o srpskom Genocidu nad Bošnjacima/Bosancima objelodani dugujemo veliku zahvalnost i poštovanje.

Nadam se da će i srpska pamet i politika jednog dana shvatiti da negicija istine o Genocidu uvećava štetu cijelom srpskom narodu, a priznanje Genocida oslobađa srpsku naciju nacionalne krivnje.

Nije lahko živjeti sa krivnjom za zločin Genocida, kojeg će izučavati studenti prava na svim pravnim fakultetima u svijetu od sada pa dovijeka, ali je mnogo teže živjeti sa tugom i bolom žtvama Genocida u Bosni.

Ali, razumni ljudi mogu pomoći jedni drugima pod uvjetom da se istina ne negira i da se provedba pravde ne zaustavlja.
Tako je to bilo uvijek i tako će to biti zauvjek!

Allahu Milostivi, smiluj nam se i vodi nas pravim putem do istine, pravde, mira i pomirenja!

Amin!