Na osnovu zakonskih odredaba i novinarskih kodeksa, na tekst pod nazivom „Sandžački muftija, puta dva“ objavljen u časopisu STAV od 14. 2. 2019. godine na strani 33, u rubrici „Sandžačka džada“ i na web-portalu stav.ba potpisan od Redakcije STAVA, šaljem slijedeći Demantij, koji ste dužni objaviti u prvom narednom štampanom broju svog časopisa i na spomenutoj internet stranici u cijelosti i sa naznačenim naslovom.

Prof. dr. Jahja Fehratović: Vrlo perfidna i ujedno apsurdna podvala koja dolazi iz poznate političke kuhinje. Autorima nije smetalo što je Ugljanin bio ministar u više Vlada, pa i u onoj Aleksandra Vučića, te to što je i danas u koaliciji s njim u Novom Pazaru, Tutinu i Priboju, pa i sa Dačićem u Sjenici. Dobri odnosi Zukorlića sa Vučićem za Stav jesu kompromitacija, a recimo Izetbegovićevi ili još bolji odnosi predsjednika Republike Turske Redžepa Taiba Erdogana sa istim tim Vučićem nisu.

Od osnivanja do danas, bosanskohercegovački nedjeljnik STAV, na žalost, u kontinuitetu je objavljivao niz tendencioznih, netačnih i fabriciranih tekstova kojima je nastojao narušiti ugled Islamskoj zajednici u Srbiji, udariti na čast velikodostojnika ove temeljne institucije Bošnjaka u Sandžaku i Srbiji, naročito nekadašnjeg glavnog muftije a sadašnjeg narodnog poslanika i predsjednika Stranke pravde i pomirenja akademika Muamera Zukorlića. Posljednji u nizu takvih tekstova objavljen 14. 2. 2019. godine sadrži niz neistina, podvala, konstruiranih i podmetnutih iskaza. Navikli smo da takve medijske hajke vode antibošnjački mediji, međutim vrlo je interesantno da jedan formalno bošnjački, muslimanski nedjeljnik, koga uređuju i, uglavnom, sadržajem ispunjavaju Bošnjaci muslimani, direktno učestvuje u procesu razgradnje temeljne autohtone i autonomne bošnjačke i muslimanske duhovne institucije pa time i samog jedinstva našeg naroda. Naročito je interesantno što je ovaj tekst potpisala Redakcija STAVA, preuzimajući na sebe kolektivnu a amnestirajući individualne odgovornosti onoga ko je u biti autor i poručioc ovog napiska. Naravno, iza tog kolektivnog stava redakcije, primarna je odgovornost glavnog i odgovornog urednika koji se je, na žalost, prihvatio ovog nečasnog posla razbijanja jedinstva Bošnjaka i muslimana u Sandžaku i Srbiji, a time i Bošnjaka u cjelini, odnosno ustrojstva Rijaseta IZ u BiH čiji je dio IZ u Srbiji. Posebno podvlačim Rijaseta IZ u BiH, jer predstavlja direktan udar na njegov Ustav i podrivanje njegovog Prvog člana koji glasi:

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je jedna i jedinstvena zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, Hrvatskoj Sloveniji i Srbiji, muslimana Bošnjaka izvan domovinskih zemalja i drugih muslimana koji je prihvataju kao svoju. Reisu-l-ulema predstavlja i zastupa Islamsku zajednicu.

Dakle, nedvojbeno je da se ovim tekstom STAV stavio u red onih koji podrivaju jednu i jedinstvenu Islamsku zajednicu Bošnjaka, ostaje samo nedoumica za čiji račun?
Jasno je da, kao i svaki mediji, a posebno printani, danas na Balkanu, daleko od nezavisnog STAV mora slijediti i slijedi politiku svog finansijera, iako ne možemo da razumijemo kakvog interesa ima crnomorska Džengiz (Cengiz) korporacija iz Republike Turske da finansira plasiranje ovakve neutemeljene, tendenciozne i konstruirane informacije kakve su sadržane u spornome tekstu. Naročito, ako im je za cilj da unesu smutnju i prodube nejedinstvo među muslimanima i Bošnjacima. Voljeli bismo da nas prosvijetlite u ovom pogledu. Ukoliko ova korporacija ima interesa da razjedinjuje Bošnjake, onda se moramo zapitati zašto i u čiju korist. A ako, pak, ona ne stoji iza ovog teksta redakcije STAVA, onda je moguće da je neko drugi naručilac. Ne znam ko bi to mogao biti, jedina spona koja se može dovesti u nekakvu veze jesu partnerski odnosi koje je u prethodnom periodu ovaj list napravio sa Ugljaninovom SDA, iz čega je proizišlo da se općina Tutin, u kojoj je Ugljanin na vlasti već 30 godina, pretplatila na pozamašan broj primjeraka ovog časopisa, što je također jedan od vidova sponzorstva. To bi onda imalo neke druge implikacije, jer je ova politička grupacija, koja odavno nema suštinske veze sa onom izvornom SDA, nosilac aktivnosti razbijanja IZ i pokušaja propalog puča 2007. godine, te osnivanja paravjerske tvorevine i njenog pozicioniranja u Beogradu. A vrlo su mogućne i neke lične linije nekog odgovornog u ovom časopisu sa nosiocima razbijanja IZ, samo je onda upitno zašto je umjesto autora potpisana cijela redakcija. U svakom slučaju, kako bismo otklonili sumnje, voljeli bismo dobiti odgovor od časopisa STAV.

Naša reakcija ne bi bila ovakva da su u spornom tekstu makar neke iznijete informacije tačne, da cijeli tekst nije fabriciran i usmjeren da pokuša oživjeti jedan propali i zamrli projekt svih onih koji su u prethodnih skoro dvanaest godina nastojali duhovno razbiti bošnjački narod na njihovom jedinstvenom životnom prostoru BiH i Sandžaku, čime im se otvara mogućnost i definitivnog odvajanja ovog naroda, koji domicilno živi s obje strane Drine, na političkom, kulturološkom i, na koncu, identitetskom nivou. Cijena koju mi Bošnjaci Sandžaka plaćamo zbog odbijanja tog koncepta je pregolema, zato nas posebno pogađa kada neko iz našeg duhovnog i kulturnog središta iz naše matice servisira ta nastojanja jasno se stavljajući na stranu onih koji gore opisani cilj nastoje ostvariti po svaku cijenu. Pogotovu kada znamo da cijeli bošnjački narod u Bosni ne dijeli takve stavove, već naprotiv pokazuje zavidan nivo samosvijesti o cjelini svog bića i duhovnog jedinstva. Iz tih razloga smo sigurni da je i ovaj tekst pokušaj podvala bošnjačkome narodu s obje strane Drine, pogotovu jer je objavljen u glasilu koje je sebe predstavilo za ultrabošnjačko, koje je nezvanično i promicatelj politike najstarije bošnjačke stranke, a uz to finansirano novcem korporacije iz bratske nam Turske. Za čiji interes se šalje poruka nama u Sandžaku da se naša matica Bosna i duhovni centar Sarajevo odriču jedinstva sa Sandžakom u korist Beograda i Podgorice, a opet nama u Bosni da na mala vrata prihvatimo da je duhovno sjedište Bošnjaka u Beogradu, jer se ovime priznaje tzv. Rijaset IZ Srbije, a poništava Rijaset IZ u BiH. Nije li to zamisao koja se je tridesetih godina pokušala nametnuti Bošnjacima i muslimanima, i nije li ovo skoro devet decenija docnije nastavak tog projekta? I tada su, na žalost, pojedinci iz našeg naroda pristali na truhli kompromis, a evo i danas pokušavaju. Hvala Allahu, Bošnjaci su imali i imaju svijesti da se izbore s tim izazovima, i ne nasijedaju na provokacije.

U nadnaslovnom antrfileu stoji da je Senad Halitović izabran za predsjednika Mešihata Islamske zajednice Sandžaka i sandžačkog muftiju pri Rijasetu Islamske zajednice Srbije. O kakvoj se skupini radi? Ta kvaziinstitucija nastala je kao posljedica skoro dvanaestogodišnje agresije koja različitim intenzitetom traje na IZ u Srbiji i ustavni poredak IZ u BiH, a posebno u Sandžaku. Nesporno je da su u tom projektu s različitih pozicija sudjelovali Vlada Vojislava Koštunice, kasniji režim Borisa Tadića, stranka Sulejmana Ugljanina i pojedinci u ime Diyaneta Republike Turske, kao i neke turske nevladine organizacije. Od cijelog pasusa jedino je tačno da se nastavak tog antibošnjačkog procesa odigrao 9. 2. 2019. godine u Tutinu kada je Senad Halitović od strane tih aktera postavljen za tzv. muftiju. Ko je, u stvari, ovaj čovjek?
Svršenik je Medrese Gazi Isa-beg u Novom Pazaru i Islamskog fakulteta u Jemenu. Prema kursu pružanja prilika mladim kadrovima koga je prefirao muftija Zukorlić, Halitović je dobio značajna zaduženja u Islamskoj zajednici, među kojima su pozicija imama Arap džamije, profesora u Medresi, glavnog imama Medžlisa IZ-e Novi Pazar, zatim asistenta na Fakultetu za islamske studije, a kasnije i pomoćnika muftije sandžačkog.

U vremenu sukoba unutar Islamske zajednice Halitović je stao na stranu Mešihata IZ u Srbiji. Podsjećam Vas da to nije bio sukob unutar Islamske zajednice već agresija na istu, uz čestu asistenciju policije i zloupotrebu specijalnih postrojbi žandarmerije.

Ipak, nakon prvih godina puča unutar Islamske zajednice, Halitović je s grupom imama i alima tražio od tadašnjeg muftije Zukorlića da se pokrene proces ujedinjavanja Islamske zajednice.

Kontradiktornost sa prethodnom tvrdnjom – je li to bio sukob ili puč? Ukoliko je puč, kako Vi tvrdite, onda znači da je to pokušaj protivzakonite smjene unutar sistema IZ.

Tada pada u nemilost Zukorlića i biva otpušten s posla, kao i mnogi njegovi istomišljenici koji su se okupili u neformalnoj Inicijativi za pomirenje.

Ove namjerno iskrivljene činjenice nastale su iz loše obaviještenosti autora teksta ili s ciljem razvijanja empatije prema portfoliu ličnosti koja se želi promovirati. Halitović je imamski posao shvaćao lakonski, često je bio neredovan na namazima. Uslijed te nezainteresiranosti i manjka organizacijskih sposobnosti, nije uživao autoritet kod radnih kolega. Poziciju je koristio za približavanje bogatijim i uticajnijim džematlijama, stvaranje veza i namicanje ličnih interesa. Zabilježeni su slučajevi da je pojedine džematlije odvraćao od davanja zekata u Bejtul-mal, usmjeravajući ih da to učine za neke druge vaninstitucionalne fondove. Saglasnost Mešihata za ramazanski angažman u bošnjačkom džematu „Plav-Gusinje“ u Njujorku iskoristio je za prikupljanje finansijskih sredstava za sebe i narušavanje međuljudskih odnosa u tom džematu, pri tom, čak, ni izvjesna sredstva, koja je prikupljao na ime i za potrebe Novopazarskog medžlisa, nikada nije predao blagajniku ove institucije. Takvo njegovo ponašanje imalo je za posljedicu poništenje američke vize i zabranu ulaska u ovu državu. Također, za Halitovića se vezuje i afera pronevjere veće sume novca džematlije bošnjačkog džemata u Parizu u Francuskoj koje su bile namijenje Mešihatu.
Kruna njegovog nepoštivanja institucija IZ dogodila se kroz tzv. „inicijativu za pomirenje“. Ozbiljni u namjeri da ovladaju IZ, inicijatori i kreatori ovog projekta ostavili su u sistemu IZ nekolicinu u poziciji „spavača“ za slučaj da brzi puč 2007. godine ne uspije. Pod pokroviteljstvom pojedinaca iz Diyaneta, angažirana je grupa navodno nezadovoljnih službenika s ciljem unutrašnje diverzije kako bi se ista predala u ruke njenim razbijačima. Halitović je bio jedan od predvodnika te grupe. Kada je cijela zavjera osujećena, iz straha od posljedica ovakvog ponašanja i sprovođenja unutrašnjih disciplinskih postupaka, pobjegao je iz IZ i zatražio utočište u Luksemburgu, odakle je kasnije također protjeran. Gorka istina je da je ta grupacija zajedno sa Halitovićem finansirana od strane, po njihovom priznanju, Diyaneta, kao i iz općinskih budžeta Tutina i Sejnice.

Halitović je nakon izvjesnog vremena mirovanja i neangažiranja očito procijenio da su mu vrata zatvorena u Islamskoj zajednici u Srbiji, kojom rukovodi muftija Dudić, a neformalno presudan utjecaj i dalje ima Muamer Zukorlić i stranački funkcioneri Stranke pravde i pomirenja, te odlučio da se pod takvim okolnostima ipak angažira u drugoj Islamskoj zajednici. Neke informacije kazuju da je to Halitović uradio uz konsultaciju s turskim Diyanetom, koji mu je i čestitao izbor na mjesto muftije.

Posljednja rečenica ovog pasusa raskrinkava ulogu Turske uprave za vjerska pitanja u pokušajima razbijanja IZ u Srbiji. Diyanet je, prema priznanjima više osoba, finansirao desetine lica da se raznim metodama bore protiv Mešihata, što je potvrdio i bivši predsjednik ovog odjela turskog državnog aparata Mehmet Gormez, kao i neki službenici pri Ambasadi R. Turske u Beogradu. Pored ovih otvorenih aspiracija, vjerski autoriteti Bošnjaka su strpljivo i istrajno nastojali razriješiti eventualne nesuglasice sa predstavnicima Diyaneta. U nekoliko navrata su tadašnji reis-l-ulema Mustafa-ef. Cerić i glavni muftija Muamer-ef. Zukorlić boravili u Istanbulu i Ankari, o čemu su obojica javno govorili. Glavni zahtjev Ankare bio je da se muftija Zukorlić povuče s pozicije. Taj isti zahtjev iznosili su i pučisti 2007. godine kao navodno ključni razlog udara na IZ, tvrdeći da će se odlaskom muftije Zukorlića sa čela zajednice oni vratiti istoj. Nakon povlačenja muftije Zukorlića sa pozicije glavnog a potom i sandžačkog muftije, njihova zlonamjera je razotkrivena. Muftija Dudić, kao predsjednik Mešihata, u nekoliko navrata je pokušavao inicirati sastanak sa Gormezom i Erbašom, te se pisanim putem obraćao predsjedniku Republike Turske Redžepu Taibu Erdoganu. Međutim, do tih sastanaka nije došlo, a predstavnici paravjerske zajednice su se susretali sa predstavnicima Diyaneta i Kabineta predsjednika Turske. Zato i ne čudi da Halitović tvrdi da je dobio podršku Uprave za vjerska pitanja Republike Turske.

Kulminacija se desila osnivanjem Bošnjačke demokratske zajednice (kasnije preimenovane u Stranku pravde i pomirenja), na čije je čelo došao Muamer Zukorlić. Islamska zajednica sve je to vrijeme korištena kao glavna izborna baza i potencijal u kampanji, a mnogi vjerski službenici, mediji i vjerski objekti korišteni su u najprizemnije političke kampanje.

Autor zaboravlja reći da je IZ napadnuta od politike i političara, da su sve nedaće i probleme u prethodnih dvanaest godina inicirali nečasni političari koji su u IZ vidjeli isključivo glasačku mašinu. Ugljaninova stranka je još 2007. godine u kolaboraciji sa Vladom Vojislava Koštunice i dijelovima Diyaneta organizovala razbijanja jedinstvene IZ i našeg duhovnog razjedinjavanja. I nikada nije odustala od te borbe, o čemu svjedoči i čestitka koju je ova partija odmah po tutinskoj lakrdiji uputila Halitoviću. Mi u Sandžaku smo duboko svjesni uloge Ugljanina i njegovih partnera u pokušajima razbijanja duhovnog jedinstva Bošnjaka. Da bi se IZ odbranila od takvih jeftinih i niskih udaraca, formirana je Bošnjačka demokratska zajednica, kasnije preimenovana u Stranku pravde i pomirenja. Razlika između SPP-a i ovih politika je u tome što je ova stranka bazirana da bude servis Bošnjacima, muslimanima i IZ, dok Ugljanin i njegovi politički partneri uporno žele istu pretvoriti u lični servis. SPP je, predvođena akademikom Zukorlićem, značajan dio energije i političkog kapitala usmjerila na povraćaj, očuvanje i pospješenje vakufa i digniteta institucija IZ, dok Ugljanin i partneri svim raspoloživim resursima pokušavaju oteti i otuđiti vakufsku imovinu, obespraviti i uniziti vjerske i nacionalne institucije Bošnjaka.
Zukorlić je sa saradnicima iz pepela destrukcije, porušenosti, obesmišljenosti, posrnuća i nezaustavljivog totalnog pada krhotine sistema Islamske zajednice oživio, koja je poput Feniksa razmahala krila i ostvarila sve ono u čemu danas, četvrt vijeka poslije, svi mi uživamo. Izgradili su desetine hiljada kvadrata, obnovili postojeće i osnovali nove institucije, vraćaju oduzeto, odgajaju slobodnomisleće kadrove, uzdižu dostojanstvo i osjećaj ponosa. A opet sve to, u duhu bošnjačkog muslimansko-evropskog identiteta, tolerancije i suživota sa drugim i drugačijim, njegujući svoje i poštujući tuđe. I kako onda kriviti ljude iz te institucije što javno i nedvosmisleno podržavaju njegovu politiku i zato ih kažnjavati? Oni time, u stvari, ne podržavaju Zukorlića i SPP već se bore za sebe i interese svoje institucije.

Zukorlić se od 2007. godine naovamo dobrano kompromitirao svojim političkim djelovanjem, svojim šurovanjima s Vučićem i Šešeljem i, jednostavno, više ne može crpiti snagu iz priče koju je prodavao prije 12 godina.

Vrlo perfidna i ujedno apsurdna podvala koja dolazi iz poznate političke kuhinje. Autorima nije smetalo što je Ugljanin bio ministar u više Vlada, pa i u onoj Aleksandra Vučića, te to što je i danas u koaliciji s njim u Novom Pazaru, Tutinu i Priboju, pa i sa Dačićem u Sjenici. Dobri odnosi Zukorlića sa Vučićem za Stav jesu kompromitacija, a recimo Izetbegovićevi ili još bolji odnosi predsjednika Republike Turske Redžepa Taiba Erdogana sa istim tim Vučićem nisu. Zar ne bi u svim ovim slučajevima morali imati iste aršine, pa da za sve bude ili kompromitacija ili mudra politika pravde i pomirenja koja vodi stabilnosti i miru na Balkanu?
Na koncu, ovog malo dužeg demantija, ostaje mi da se nadam da će redakcija STAV-a zadržati minimum profesionalizma, ako ne bošnjačkih lijepih adeta, te prenijeti u cijelosti ovaj tekst. A prije ostalog da poštivate jednu i jedinstvenu Islamsku zajednicu Bošnjaka i muslimana u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i izvan domovinskih zemalja sa sjedištem u Sarajevu i reisu-l-ulemom na čelu kako to Ustav IZ u BiH nalaže, piše u demantiju koje je potpisao prof. dr. Jahja Fehratović, potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja.