Riječi Bogića Bogićevića: "Boro, ja jesam Srbin, ali za tebe (Srbina) ja sam uvijek Bosanac (ne izdajem građane svoje domovine BiH, koji su mi povjerenje ukazali. Ne izdajem sebe i ono što me ponosnim i časnim čovjekom čini)", kao odgovor Borisavu Joviću na čuđenje i konstataciju: "Pa ti si Srbin", su riječi koje kurva Evropa treba svako jutro prije jela "naizust" deklamovati.

AJŠA ČIŠIJA: Dakle, poruka SDP-u BiH: Socijaldemokratija nije komunizam. Socijaldemokratija nema ništa protiv vjere i u dobrim je "odnosima" s njom. Vjere nisu problem BiH. To je skroz vidljivo, a i problem sam po sebi nije nam skriven od očiju. Znamo mu ime. Vrijeme je da ga obradimo. Problem se treba početi rješavati iz korijena, a i budala zna gdje su korijeni (na kojim teritorijama BiH) bosanskohercegovačkih problema. Zato nikog ne treba čuditi kad predsjednik SDS-a Vukota Govedarica (za koga mi se na trenutak učinilo da će osvjetlati obraz SDS-a, činio mi se razuman čovjek, a čim uze vlast u stranci, posta isti k'o i vlast RS-a) na predizbornom skupu u Brčkom poručuje da je Brčko distrikt sastavni dio RS-a. Ne treba smetnuti s uma da je Srbija bila uzrok raspada SFRJ-a i da je Miloševićev plan bio uzeti 63% teritorije BiH (od Miloševićeve politike se nije odstupilo ni milimetra, u tome i jeste veličina Pedija Ešdauna - da je to znao i shodno tim saznanjima i djelovao).

To što je Aleksandar Ranković (1909-1983) sahranjen u "Aleji velikana" na novom groblju u Beogradu, uz "spontano" prisustvo najmanje 100 000 ljudi, dovoljno govori o tome da je Srbija stajala iza njegove idejne misli. U stvari Rankovića ne treba ni kriviti. I on je, jadnik, bio zaveden. Lahko je siromašno dijete sa sela, koje dođe u grad gladno i hrane, i života, i životnog djela, nahraniti revolucionarnim idejama uvjeravajući ga u to da su neki "drugi" a ne "njegovi" krivi za njegovo teško djetinjstvo. Dakle "drugi" su ti koji Srbima ne daju da dišu, jedu i "veličinu nebeskog naroda" uživaju. To što je on bio u zatvoru i u Sremskoj Mitrovici i u Lepoglavi je samo pomoglo da on obrazuje nove, mlade komuniste koji će se izboriti za svoja prava. Ta borba je bila časna i sve bi bilo u redu da on (Ranković) uz to nije bio i ortodoksni velikosrbin. Naravno, njegov komunizam je imao tu klauzulu (Veliki Srbin u Velikoj Srbiji) umetnutu u svoj "duhovni"sustav. Zašto ovo sve pričam?! Pa, sve ima svoju uzročno-posljedičnu vezu, te tako Ranković i te kako ima veze sa situacijom koju imamo danas. Iste niti su protkale politiku vezanu za jugoslovensku vojsku. Ne zaboravimo da je Ranković na Petom kongresu KPJ najvažniji dio svog izlaganja posvetio RADU PARTIJSKE ORGANIZACIJE U JUGOSLAVENSKOJ VOJSCI. Ovaj podatak objašnjava kasnija, u kontinuitetu, dešavanja i strukturalne promjene u toj istoj vojsci kako bi u njoj uvijek vladala "klima" koja pogoduje Srbiji, a još više srpskoj ideologiji. Naravno, odlučujući faktor, htio to čovjek priznati ili ne, onaj koji pokreće ratove uopšte jeste borba za energente, odnosno borba, uglavnom nepravedna, za energetske izvore. Ovo namjerno kažem, jer u BiH imamo ovu borbu. Neki polažu pravo na bosansko-hercegovačke resurse samo zbog toga što su ih i do sad bespravno koristili, gazeći pravo BiH da raspolaže svojim resursima.

Iz jugoslavenske istorijske i ideološke perspektive gledano Rankovićevo djelovanje je bilo ispravno većinskim dijelom svoga trajanja, dakle do- i jedan duži period poslije Drugog svjetskog rata. No, dolazi vrijeme u kojem Ranković hvata, kažnjava, vrši "odstrjel" (1962-1963 - žigosanje čelnih ljudi SAP Vojvodina, pa sve do 1966-e do kad je bio šef svih i policijskih i tajnih službi i izravno kažnjavao svakog za koga se čak i samo posumnjalo da je zucnuo protiv režima i države), iako se čini vezano za INFORMBIRO - jer Ranković je Titova desna "ruka", ipak tu ima dosta nelogičnosti. Ta neslavna aktivnost Aleksandra Rankovića, taj "lov na nepodobne" se dešava poslije kumstva s Titom, u ono vrijeme njegovog preskakanja po dvije-tri stepenice u "letu do zvijezda", a i do tad je išlo brzo u penjanju na ljestvici njegovog političkog uticaja u državi. Dakle, prije nego postaje Titov kum, Ranković je važna karika u jugoslovenskoj vlasti, a Tito je vlast: Ranković je potpredsjednik Savezne vlade, na svim izborima je biran za Narodnog poslanika u istoj, član je Izvršnog komiteta CK Saveza komunista Jugoslavije, te slijedi "kumstvo" 1952-e, iste godine kad je i biran za člana POLITBIRO-a. Poslije kumstva stisak "Titove" desne ruke se pojačava, što zbog INFORMBIROA, što zbog "autonomaša", što zbog potlačenog dijela stanovništva koje se usuđuje pokušati nešto reći o svom nezavidnom položaju. Iz ove perspektive je poprilično teško znati da li je, i ako je, onda - zašto je Ranković, Titova "desna ruka", kasnijih godina, htio tu istu ruku dići na svog "vlasnika". Nije moguće pretpostaviti da je Tito bio naivan čovjek, te ono sa prisluškivanjem i Tita i Jovanke zvuči skroz paradoksalno, ili je prisluškivanje Jovanke imalo drugi motiv: da skrene pozornost, ili da kontroliše rezultate pozornosti!?

Za Tita se uvijek govorilo da je srpski zet, što je on, naravno i bio, ali ne treba zaboraviti da je neko "prometnuo" Rankovića za svjedoka s Titove strane onaj put kad se Tito vjenčavao sa Jovankom. Ona starinska kaže: "Odakle si? odakle mi i žena! Ali, ne bih ja o Titu, on je, svejedno držao "rogove u vreći", i srpske (nešto manje nego druge, moralo se popuštati - srpski se zet), a i one druge. Zato i pitanje zašto Ranković da bude Titov kum ima samo djelimičan odgovor (iz radničke klase, revolucionar, duša koja bezuslovno gori za komunizam), dok ostali dijelovi odgovora ostaju vječna tajna za nas. Mi sad možemo nagađati: možda Tito nije htio da iskvari onima koji Rankovića u kuma promiču - možda je Tito trebao pridavati, a nije pridavao, tome značaja, možda su ga neki ucijenili zbog nečeg, možda mu je Ranković izgledao manje svojeglav, nego što je bio?! Možda svojeglav nije bio on, nego neka tajna velikosrpska ruka koja ga je stiskala i naprijed gurala sve do postavljanja prisluškivača u KABINET MARŠALA TITA (a zna se i koji su visoki funkcioneri Srbije taj put bili smijenjeni zajedno s Rankovićem. Možda je Tito kriv što je previše volio Rusiju (bez obzira na sukob sa Staljinom i Titovo ne, nakon čega je uslijedilo izbacivanje Jugoslavije iz INFORMBIROA, 1948-e godine), samim tim i ruske špijune - što ga je, mnogo kasnije, koštalo nesmotrenosti. Možda je Srbija ipak više voljela da vlada nad nama svima u bivšoj, svakoj po jednoj - od Jugoslavja, nego što je Tito volio da bude vlastodržac. A volio je, nije da nije, a zbilja i uspješan bio u tome da rogove "jugoslavenske" drži u vreći, a da je toliko dugi niz godina ne probiju svojim šiljcima. Lažu Srbi koji kažu da ga nisu voljeli, jer Tito je bio mit (bio je, samim svojim bitisanjem, objašnjenje za iracionalnu narodnu ljubav koja ga je hranila, tepihe po cestama, preko kojih auto u kojem sjedi i leti, sterala (a ruka njegova koja maše samo proleti, dok pioniri Titovi pjevaju, obučeni u svoje pionirske uniformice: "Crvenu maramu nosiću ja", a ostala publika kraj ceste igra "Kozaračko kolo", čitav dan kisnu čekajući da vide ili da im se pričini da na trenutak sekunde vide tu ruku), i na vlasti držala, a oni vole mitove). Komunizam je to, magija. I mene je bio obandžijao, i ja sam Tita mnogo voljela i pjesmice fine o njemu pisala, i kad je umro, kao majka dvoje Titovih pionira plakala, valjda zbog časne pionirske riječi. Doduše, nismo mi Bošnjaci izdali časnu pionirsku, zna se ko je izdao "Bratstvo-jedinstvo" i moju (pamtim je tako kao "Bratstvo-jedinstvo"još od mog starijeg brata školskih dana) O.Š. u Dubravama preimenovao u "Sveti Savo" (valjda zbog toga što je najmanje 90% učenika te škole u času preimenovanja iste bilo islamske vjeroispovijesti). Hele nejse, bilo pa prošlo, ost'o Sveti Savo, a na onom svijetu ćemo vidjeti koliko smo Svetog Savu usrećili time.

Broz i Ranković

Staljin Tita izbacio iz INFORMBUROA, zbog onog istorijskog NE. I u današnjem vaktu će se desiti da Vučića i Dodika Putin izbaci iz "INFORMBIROA". Možda se pitate otkud ja to znam!? Ne znam ja ništa, nego samo povlačim parelele, tako je meni najlakše do istine stići. Zbog tog povlačenja paralela dužna sam vam još nešto reći o Aleksandru Rankoviću, da ne bih pravila preveliki skok do Bosne i Bogića Bogićevića. Ranković je djelovao zbunjen na Brionima (Brijunski Plenum) i nije se branio čak ni kad su ga izbacili iz SKJ, one iste 1966-e u kojoj je "do maločas" vedrio i oblačio Jugoslavijom. Poslije se povukao u miran život, kao da je najzad odahnuo od pritiska. Razotkrivanje istine oslobađa, kad bi lašci samo znali, odmah bi joj u susret pohitali. Da su to htjeli (mogli su) znati onda kad su Markovićeve ekonomske reforme 1989-e oborile hiperinflaciju u SFRJ-u i uvezle banane da djeca koja su poodrasla, a nikad bananu nisu vidjela, najzad i kušaju od te voćke, mogli smo uz tog našeg bosanskohercegovačkog Hrvata, Konjičanina (predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ-a), laganino ušetati u Europu kao jedna država (SFRJ). Da je MIlošević prihvatio Markovićev prijedlog da se Vojvodini i posebno Kosovu vrati autonomija koju su imali u vrijeme Tita, Srbija bi sada bila "duža" za Kosovo. Ali, nije dao Milošević, jer je svojim velikosrpskim govorom na Gazimestanu otjerao sa te svečanosti i Markovića i Janeza Drnošeka. Na koncu je Marković dao ostavku 1991-e, poslije zločina na Ovčari i bukvalno spašavao živu glavu. Milošević je gurnuo Markovića u zagrljaj Tuđmanu. Da Srbija nije imala osvajačkih planova, sve se moglo jako lijepo urediti, pa da zajedno sa ostatkom voljnog svijeta gradimo i mi demokratsko društvo na tlu SFRJ-a. Nije BiH izdala Jugoslaviju (SFRJ), SFRJ je izdala BiH i željela je posrbiti. Nije Bogić Bogićević izdao Jugoslaviju (SFRJ), nego je Srbija sa svojim Borisavom Jovićem (Predsjednik predsjedništva SFRJ u to vrijeme) i ostalom klikom koja je u ćoškove i na tajne sastanke sazivala, i zajedno sa vojskom, koju je pod svoju upravu stavila, planirala izvršiti vojni udar. Željela je i da Bogić Bogičević preuzme i stavi na svoju savjest teret zavjere protiv nesrba BiH. Bogićević nije bio Aleksandar Ranković, nit' je bio nit' će biti ičiji osim Božiji sluga (čitaj: ne izdaje ideale ljudskosti, ne pada na kušnje prolaznog svijeta i ima savjest čistu. Čini se da voli sebe, te je s toga u mogućnosti da doživi sebe kao individuu. Za to vrijedi živjeti). A grijeh je svih nas koji živimo na tlu Evrope, a ponajviše nas iz Bosne i Hercegovine, što smo od izuzetno pametnog i oštroumnog čovjeka i patriote (čije ime je, zaista, i u vječnosti zapisano krupnim, podebljanim i na daleko čitljivim slovima - zapisano u istoriju i BiH i SFRJ) jakog i zdravog duha napravili potištenog, melanholičnog i nezadovoljnog posmatrača prilika U BiH, na Balkanu, pa i u čitavoj Evropi. Skeptičnog naspram budućnosti. Istrgnuli smo mu entuzijazam iz srca. "Zabranili" mu da razmišlja pozitivno: svojom neodlučnošću ili nemoći, a ponajprije svojom ravnodušnošću prema stanju u kojem jesmo - stanju koje je prijetnja životu dostojnom čovjeka. Čak ni ne vidimo tu prijetnju, a kamo li da smo stigli dotle da smo iznašli rješenja da tu prijetnju i otklonimo.

Riječi Bogića Bogićevića: "Boro, ja jesam Srbin, ali za tebe (Srbina) ja sam uvijek Bosanac (ne izdajem građane svoje domovine BiH, koji su mi povjerenje ukazali. Ne izdajem sebe i ono što me ponosnim i časnim čovjekom čini)", kao odgovor Borisavu Joviću na čuđenje i konstataciju: "Pa ti si Srbin", su riječi koje kurva Evropa treba svako jutro prije jela "naizust" deklamovati. Evropa i svijet su najviše krivi, jer su dozvolili da ih Milošević za nos provoda. To je cijena njihove neiskrenosti, ili nedosljednosti, ili ravnodušnosti prema ljudskoj patnji, ili sve od toga. To plaćamo svi mi Bosanci i Hercegovci, a i Evropa će svoj dug (koji je najveći) debelo platiti. Da bi se uspravila kako treba od svoje prljave politike u odnosu na BiH (čast izuzecima, lučonošama istine i pravde), moraće riješiti stanje u BiH koje je rezultat te prljave, spletkaroške politike (ili neiskrenosti, ili dvoličnosti, ili nedosljednosti - kako god pročitaš tačno je). Da pojasnim svoj stav: Evropa je zaigrala na dvije karte, i to zbog jednog od naroda BiH. Prvobitno je bila protiv raspada Jugoslavije (i mogla ga je spriječiti, kao što je kasnije i rat mogla spriječiti, uvijek ima načina za odrasle da prevaspitaju djecu); no Evropa je dobrovoljno pristala izaći u susret Miloševiću i zažmiriti na ideju stvaranja Velike Srbije, čak šta više, potpomoći je dovoljno dug period u toku rata - dijelom u Hrvatskoj i kasnije dovoljno dug period u toku rata u BiH (dovoljno dugo da vidi da ne ide po Miloševićevom planu). Da sam u pravu govori i činjenica o zabrani uvoza oružja u BiH, a znalo se da su Bošnjaci goloruk narod (sve dotle dok ne otmu oružje od neprijatelja, ili preko šverca nabave, ili pokrenu proizvodnju istog, a žrtve u međuvremenu padaju), nije nam imao ko dobaciti oružje da se branimo. U zamjenu za to i Amerika i Evropa su nam dobacivali svoje ratne zalihe konzervi hrane kojima je rok istekao, ponekim čak i prije 20 godina. Kao psima, da prestanu lajati i da lijepo priđu svome vlasniku (Miloševiću, Karadžiću, Mladiću, Plavšićki, ... čijim stopama sada Dodik korača, ni jednu ne preskače), da im kaišić oko vrata stegne i zvončić s pedigreom (srpskog predznaka, ili astrološkog podznaka - poturčen Srbin (islamiziran : kao da je to samo po sebi nešto negativno taman i da je tako - kad i budala zna da je, i tako nakaradno shvaćeno, ipak dobrovoljno Bošnjak -musliman), objesi o njega: "TERORISTI (Bošnjaci), pusti li ih se s lanca zauzeće sve, i Evropu, jer mi, Srbi, smo Jugoslavensku Narodnu Armiju prisvojili i pokupili svo oružje teritorijalne odbrane po mjestima gdje žive Bošnjaci- muslimani, a i Hrvati BiH, već davno, noževe i "štošta" drugo iz kuća pretresom sabrali na svoju kamaru, etnički čistimo, pljačkamo od para nadalje i zato, draga Evropo, aminuj nama; zbog toga i ti, potpisano voljena Rusijo budi sretna i spokojna (biće tebe na ovim prostorima da nas zbunjuješ i nesigurnim u sebe činiš i preko nas se sa Evropom zaje'avaš), zbog toga što smo mi već stacionirali vojsku (koja pripada svima iz SFRJ, A NAMA SLUŽI, po školama (poput O.Š. "Bratstvo-jedinstvo" Dubrave, kojoj smo "sramno" ime promijenili u "Sveti Savo"), po kafanama (poput one "Mladost" u Liskovcu), u svakoj većoj bošnjačkoj kući (u gradovima u kojim Bošnjaci mogu čak biti i većina, ali ako ih na području čitave opštine (dakle, gdje upadaju sva okolna sela) nema preko 40% (zajedno s Hrvatima) - svuda od Banjaluke (Ispravno je i ovako napisano, a u moje vrijeme je bilo i modernije) i drugih okolnih mjesta i gradića, poput Prijedora, Kozarca, i tako dalje i tako bliže, tako da nema šanse da pisnut' smiju. Rafalno ćemo. One smionije ćemo prije toga poučiti dobrano, kojekakvim kaznenim mjerama, tako da za vijeke vjekova zapamte, ne oni (jer će mrtvi biti), nego oni od njihovih pokoljenja koji će preživjeti, i oni što će se tek roditi (od ono malo što ih ostane) - pamtiće oni čija je zemlja na njihovoj njivi i u njihovoj avliji i taj vlasnik će im dobrovoljno dopustiti da na njoj siju i u avlijama cvijeće sade, ako ne budu svoji. Mi smo dobri, oni su teroristi. I još nešto Evropo, podrži nas, pomozi nam da im sjeme zatremo ili ih pofurimo ključalom atmosferom, draga naša Evropo. Mi to zbog tebe najviše, da budeš mirna". Da sam u pravu, jedan od dokaza je i "Dejtonski mirovni sporazum", kojim se nasilje, pljačka, silovanje, etničko čišćenje i genocid moralno pročišćavaju. Na sramotu svima koji nam "kapu kroje". Eh, eto, tu smo gdje smo i dovršeno nije. Evropa i svijet, u dobri čas, 26 godina "trpe te teroriste" koji im se, zbog etničkog čišćenja i bijega od smrti, "dovukoše" u njihove "nacionalne" države i tu žive i rade. Da, o njima otprilike kažu onako kako i ambasador Švedske u BiH, Anders Hagelberg: "To je zajednica koja je, prema zvaničnim istraživanjima, najbolje integrisana u švedsko društvo".

Čuveno "Repetitio est mater studiorum", u slučaju srpske politike otprilike ovako izgleda: "Ponavljanje je neopravdan razlog za beskrajno ponavljanje istih gluposti". Da sam u pravu evo vam najbanalniji primjer: "Svi Srbi u jednoj državi". Biti čovjek je veće od biti Srbin, pa svejedno svi ljudi ne žive u jednoj državi. Čitava zemaljska kugla nije Srbija, a Srba ima razasutih diljem svijeta. Dakle, glupost. Glupa konstrukcija rečenice: "SVi Srbi u jednoj državi". Ta glupost je nastala zbog srpskog (nacional)šovinizma. Moglo bi se reći da srpski nacionalizam, tačnije kazano ŠOVINIZAM, ima svoje korijene u srpskom, pogrešnom, poimanju riječi PATRIOTIZAM, ali to bi bila pogrešna konstatacija. Povlačeći paralelu sa srpskom opšteprihvaćenom Njegoševskom teorijom o muslimanima bivše Jugoslavije, tvrdim, sasvim opravdano, da se kod srpske politike zavođenja vlastitog naroda (koji slijepo vjeruje "pametnijim" od sebe - svojim voždovima) ne radi o brkanju pojma "patriotizam" (jednostavno zato što svi Srbi ne žive u jednoj državi) sa pojmom "nacionalizam začinjen sa šovinizmom", nego se radi o čistom šovinizmu, moglo bi se s pravom reći fašizmu (mada nikako ne volim koristiti ovu riječ): toliko su Srpskoj nacionalnoj politici muslimani, kao islamska vjerska skupina, mrski da svoj šovinizam, iako žele, Srbi ne znaju ni sakriti. Da sam u pravu evo još jedna paralela da se povuče i po tom pitanju: Šveđanin u Švedskoj ne biva manje ni Šveđanin, ni čovjek, niti se njegovo mišljenje kao građanina svoje zemlje podcjenjuje, u slučaju da primi islam i postane musliman. Njegovo nacionalno pravo je u tom slučaju isto, a o ljudskom pravu da i ne govorim. Kad to čovjek zna nebitno je da li je taj Šveđanin pa taman juče bio viking ili stanovnik Skåne (najjužniji region Švedske). Iako je Švedska kršćanska zemlja, iako je osoba bila kršćanin, to nikome ne daje pravo da je, sada kada je osoba postala musliman, kao patriotu, odnosno pripadnika svoje (švedske) nacije, uopšte dovodi u pitanje, jer osoba polaže pravo na sve ono što i drugi građani države. Kod nas, preko Njegoša i njegovih političkih nasljednika se u kontinuitetu raspravlja o tome jesu li muslimani imali, odnosno imaju li, pravo da budu to što jesu. Negira im se pravo na vjersko ubjeđenje i stalno ih se, na perfidan način, satjerava u ćošak, a da nam se vjerski osjećaji vrijeđaju poradilo se na tome da nas se navikne. Činjenica je da ti muslimani nikog nisu progonili, a da su kroz istoriju progonjeni ti bošnjaci-muslimani. S pravom postavljam pitanje: Koji je to faktor odlučivanja o vjerskom kredibilitetu muslimana?! Taman da su bili Srbi, pa prešli na islam, ili Bogumili - pa im islam bio najbliži njihovoj svijesti o Bogu i Božijim svojstvima, pa ga prigrlili?! Ma taman da su fratri bili, pa u islam "ušli", jer evidentni su i takvi slučajevi u svijetu. Ili naučnici, istraživači?! Svejedno, jučer je bilo jučer, danas je danas: danas je ono što teče, dakle: danas je ono što se zove život (a vjera je sastavni dio života, pa makar neki umjesto Boga za boga uzeli pare, imetak, provod, mržnju, vođe svoje, neki vele da obožavaju putovanja, neki zločinačke politike, itd.), a prošlost je dio istorije o nama. Šta je na primjer sa Beograđaninom koji primi islam danas?! Treba li ga drvljem i kamenjem gađati i poturčenim Srbinom zvati. Hvaljen da je Bog, duh vjere u Boga je vrlo visoko iznad ovih sitnih, šovinističkih podvala. Mada, ruku na srce, oni samo sebi podvaljuju laž o tome, mijenjajući istinu o ljudskoj duhovnoj opredijeljenosti, jer da je neko od nas muslimana-vjernika silom u vjeru natjeran, imao je davno šansu (i još uvijek je ima) da se vrati svojim stopama unazad u istoriju i uzme nazad onaj svoj "originalni" identitet. U stvari iza svega stoji oholost: visoko mišljenje o sebi, a ekstremno nisko o Bošnjacima muslimanima, u stilu: "Mekušci, lako se daju prevaspitati (kao da smo nevaspitani), mora ih se prevaspitati i ubijediti u nepravilnost njihovih religioznih shvatanja, itd, itd, sve pod krinkom komunizma u kojem vjere i vjerskih obilježja, izgleda mi, nije smjelo biti jedino kad su Bošnjaci u pitanju (imam takvo iskustvo kao aktivni i pasivni posmatrač). Kad je riječ o iskustvu, nije zgoreg pročitati: "DŽEMAL BIJEDIĆ politička biografija" (Husnija Kamberović), za Bošnjake vrlo poučno štivo.

Diktatura i demokratija se nikad nisu mogli ni mimoići u putu, a kamo li biti paralelni sistemi vladavine u jednoj državi, primjerice Srbiji. O istoj stvari vezano za BiH sam pričala u nekom ranijem pisanju, ali podsjetiću se: U BiH neki (ima ih iz svih nacija i nacionalnih manjina) žele uvesti demokratiju, bez da diraju diktaturu Dodika u 50% države BiH i Čovića u 30%, i sad nisu problem ova dvojica, nego onih 20% gdje je demokratija, u principu, odmah poslije rata zaživjela. Dovoljno vidljivih argumenata ima, da nema nikakve potrebe da ih ja ovdje sada iznosim, ali jedan primjer ću iznijeti radi onih koji nisu spremni da prihvate demokratiju i drugog, a ne samo svoju - a busaju se u prsa da su demokrate u duši. Tema su muslimani i muslimanke i njihovo slobodno ispoljavanje vjere: od odijevanja do molitve. Svi mi znamo da su podobni Jugosloveni (pričam o bivšoj SFRJ) trebali i morali mahati članskom knjižicom SKJ i da je to bila vizit-karta uspjeha, pa se dešavalo da sin svome babi ne klanja džennazu. Dakle, čak ni posljednji ispraćaj svoga oca ne bude onako kako spada i kako roditelj želi i zaslužuje da mu se želji udovolji.

Dakle, poruka SDP-u BiH: Socijaldemokratija nije komunizam. Socijaldemokratija nema ništa protiv vjere i u dobrim je "odnosima" s njom. Vjere nisu problem BiH. To je skroz vidljivo, a i problem sam po sebi nije nam skriven od očiju. Znamo mu ime. Vrijeme je da ga obradimo. Problem se treba početi rješavati iz korijena, a i budala zna gdje su korijeni (na kojim teritorijama BiH) bosanskohercegovačkih problema. Zato nikog ne treba čuditi kad predsjednik SDS-a Vukota Govedarica (za koga mi se na trenutak učinilo da će osvjetlati obraz SDS-a, činio mi se razuman čovjek, a čim uze vlast u stranci, posta isti k'o i vlast RS-a) na predizbornom skupu u Brčkom poručuje da je Brčko distrikt sastavni dio RS-a. Ne treba smetnuti s uma da je Srbija bila uzrok raspada SFRJ-a i da je Miloševićev plan bio uzeti 63% teritorije BiH (od Miloševićeve politike se nije odstupilo ni milimetra, u tome i jeste veličina Pedija Ešdauna - da je to znao i shodno tim saznanjima i djelovao).

A ljudi koji vode svoj narod u nacionalističke avanture su ljudi koji lutaju u svom identitetu, posljedično tome znači nisu sigurni u svoj identitet. s druge strane, ljudi koji su svjesni svoje nacije, nemaju potrebe da je ističu, ona se podrazumijeva i oni ne ispoljavaju nacionalizam. Nisu opterećeni svojom nacijom, nisu opterećeni prefiksom nacionalizma (jer im nije potrebno da ih se podsjeća da ne zaborave napr, Šveđani u Švedskoj ne daju teatralne nazive svojim ulicama, nego praktične i životu "sične: Paprikagatan (ulica paprike), Safrangatan (ulica šafrana), Peppargatan (biberova uluca), Linnegatan (ulica lana - lanenog platna), Fotbollsvägen, i moglo bi se tako nabrajati i nabrajati. Nema "Švedske ulice" u stilu "Srpska ulica, br 2"). Ne bi bilo naodmet pozabaviti se ovom švedskom filozofijom davanja naziva ulicama i putevima, možda se kakva pouka izvuče iz toga. Mislim u smislu da shvatimo da je faktor ekonomije jednako bitan kao i nacionalni faktor, a faktor ljudskosti najbitniji i kao takav vrlo visoko iznad faktora nacionalnosti. To svakako ne unižava naciju o kojoj se radi, nego, dapače, uzdiže je. To je taj put koji je jedino ispravan i može osugurati istinsku perspektivu kad su igre računice u pitanju. To bi svakako oni koji gledaju računicu isključivo svoje nacije trebali znati, inače će se konstantno suočavati sa bumeranzima na svoju politiku i djelovanje kroz nju. Nema trajne sreće, ili tačnije kazano nema uopšte sreće koja bi da počiva na tuđoj nesreći. Možda zavolimo prirodu oko nas. I ljudsku "prirodnu" prirodu, pa je prestanemo zagađivati mržnjom i iracionalnom politikom.

Da zaokružim priču i dispoziciju joj na kraju odredim: Aleksandar Ranković je bio ortodoksni Srbin (i to nije problem nikome) koji je proveo srbizaciju upravne obavještajne službe tadašnje nam zajedničke( okvirne) države (što je proizvelo probleme). Vjerovatno bi stvari i prije rata 90-ih krenule drugim putem pod vođstvom elite kojoj je Ranković služio, da neko nepredvidiv nije razotkrio prisluškivače i Tita i Jovanke, te Jovanka završila gdje je završila. To što je ona rekla da ni hlače zakopčat', ni gaće navuć' bez nje nije mogao, jer je star bio, njena je sramota (nije odana žena mužu svome bila), ne Titova: "Kako šarala, 'nako se i gizdala", izreka je stara, a Jovanka najbolje zna kako je politički šarala, a mi lahko možemo kockice u mozaik složiti, nije se trebala plaho truditi da nam pojasni šta mozaik treba da predstavlja. A to što je Tito ostario, te nije valj'o, pa znala je kol'ko godina je im'o kad se za njeg' udala, ali izgleda je bila zaboravila da je njeno zlato i kadifa, kao i uticaj uvijek bilo skopčano uz njegovo ime. Mogu mislit' kako joj je bilo kad je prvi put shvatila poruku izreke: "KO LETI VISOKO, NISKO PADA", mada bih ja ovu izreku prepravila (kad mogu drugi svašta prepravljati, mogu i ja jednu malu izreku) u: "Ko leti iznad svojih mogućnosti, nisko sleti".

Svjetski integracijski procesi će se kad-tad "uozbiljiti" (čitaj: sve faktore uobziriti), a Bošnjaci su uvijek bili integracijski faktor tamo gdje su živjeli, ali nikad nisu podnosili nasilnu asimilaciju. Krajnje je vrijeme da to susjedne zemlje Bosne i Hercegovine shvate. Evropa je davno shvatila da ne živi ni u 18-om, ni u 19-om, a ni u 20-om vijeku (neki pojedinci se još "ćiftaju" na civilizacijski proces koji je neminovan u svom kretanju), te nije s goreg i našim komšijama da "bace oko" na kalendar. Kad čitav svijet držeći kalendar u rukama shvati da vrijeme neumitno "mota", i da se s njim i svijesti i savjesti stanovnika planete drmaju, ratova više neće biti. Na vrijeme, kasno, ili prekasno - do nas je, nije do vremena.