Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Vijesti

SAD
NEW YORK: PRVA PROMOCIJA KNJIGE “MEHLEM ZA SUDBINU” EMINE ČOLOVIĆ-KAJEVIĆ
Autor: B.net
Objavljeno: 02. February 2019. 19:02:50


PRVA PROMOCIJA U NEW YORKU


Emina Čolović Kajević, rođena je u Rožajama (Sandžak). Osnovnu i srednju školu je završila u Rožajama, a 1995. je diplomirala na PMF u Prištini – odsjek matematika i fizika.
Živi i stvara u Njemačkoj.
Autor je knjige “Mehlem za sudbinu” i zbirke poezije "Pjesma jedne laste".
Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) u suradnji sa Islamskom zajednicom i Kulturnim centrom Plav-Gusinje u New Yorku vas poziva na veče “Bošnjačke poezije i književnosti”.

Gost večeri:

Emina Čolović-Kajević, autor knjige “Mehlem za sudbinu”.

Gošća Čolović-Kajević specijalno povodom promocije dolazi iz Hannovera (Njemačke).

Koordinator i moderator promocije:

Adila Todić.

Veče “Bošnjačke poezije i književnosti” bit će priređeno u Bošnjačkom islamskom kulturnom centru na Richmond Hillu (NY), (Adresa: 114-07 91st ave)

Subota, 23. februar 2019., sa početkom u 19 sati.

Svi ste dobrodošli!




Emina Čolović-Kajević:

MEHLEM ZA SUDBINU
(odlomak)




U Biševu su me dočekale majka i dvije sestre. Treće, Hajre, nije bilo. Bio sam siguran da je otišla da pomogne nekoj od amidžinica, pa i ne pitah, u prvi mah, za nju. Uvijek je to radila kada bi ustrebalo, a ovo je bilo vrijeme u godini, kod nas poznato kao vrijeme za veliko pospremanje. Majka je postavila sto i sjeli smo za sofru. Osjećao sam neki nemir, a i majčino lice nije bilo uobičajeno. Neka tamna sjenka joj se naselila ispod očiju, a izgubljeni pogled je odavao tugu. „Majko, gdje je Hajra?“, upitao sam i ne pomišljajući da ću čuti ono što je uslijedilo. Spustila je pogled i prošaputala: „Nema Hajre, ostavi nas i ode, grešno dijete. Pobegla je za momka koga je samo jednom vidjela, na vašaru Vršine, prije godinu dana. Dobar momak, iz dobre porodice. Danima nijesmo ništa znali“. Vrisnuo sam za sofrom iz glasa, za mojom Hajrom. Nijesam mogao više ni zalogaja staviti u usta. Zasiti me bol za Hajrom… mojom milom Hajrom.
Prolazili su dani, a ja i dalje nijesam čuo ništa o Hajri. Nijesam znao kako je, ni da li joj šta treba, da li je čuvaju tamo. Imala je samo šesnaest godina. U to vrijeme običaji su bili posebni u kraju u kome smo živeli. Postojala su pravila koja su se morala poštovati. Baš tih dana posjetio nas je čovjek koga su poslali iz domovine u koju je Hajra otišla. Takve ljude zvali smo mirovđije. Tražio je da “pustimo mir“ Hajri i njenom izabraniku. Majka nije htjela da odluči sama, a ni uz moju pomoć. Pozvala je očeve amidže da oni odluče šta i kako. Ja sam znao da je majka, negdje duboko u duši, oprostila Hajri i sve to pripisala, kao i uvijek, sudbini. Tako se mi izmirismo sa novom Hajrinom porodicom, iako se nikada prije nijesmo ni posvađali. Nedostajala je Hajra svima, a ponajviše majci. Bila joj je desna ruka. Ti mjeseci ostavili su još jedan ožiljak na mojoj duši. Trag sudbine, valjda.
Zbog teške ekonomske situacije narod je počeo da se iseljava iz Rožaja i okolnih sela. Odlazili su ljudi, najčešće, u Makedoniju, a odatle za Tursku. Tako su i moje amidže krenule trbuhom za kruhom. Nerado su ostavili svoje ognjište i svoje bližnje. Prvi je krenuo za Skoplje, Bahto Hivzov. Tamo su se čekala dokumenta i odobrenje za polazak u Istanbul. Ubijedio je i svoje da pođu, bolja se budućnost ovdje nije nazirala. I moj Deko je odlučio da, sa braćom i svom djecom (svojom i njihovom), okuša sreću daleko od svog zavičaja u Istanbulu. I to nije bilo slučajno odabrano mjesto. Istanbul im je bio u srcu zbog Šemsa Čolovića – Šemsi paše, Šemsa Biševca koji je bio poslednji paša sultan Abdul Hamida u Sandžaku, čiji smo mi, Čolovići, potomci. Dičili smo se našim Šemsom. Našeg Šemsi pašu volio je sultan Hamid kao svog sina. I danas postoje razni predmeti koji su mu za života pripadali, a čuvaju se u muzeju Topkapi saraj. Tako pođoše i oni za Istanbul, da nastave istoriju svog porijekla. Ostaviše kuću u amanet svoga bratstva i krenuše u neizvesnost.
Bolovao sam dugo od tuge za njima. Postao sam još bespomoćniji i usamljeniji. Mjesecima sam tugovao, borio se sa tim osjećanjem i molio Boga da ih na tom putu čuva i dâ im lijep život i nafaku.
Deko je inače bio viđen i pametan čovjek. Imao je mnogo zasluženih priznanja još iz Drugog svjetskog rata. Dičio sam se mojim Dekom. Postoji jedna anegdota koja kaže da, prilikom izgradnje puta Vuča – Bač, preko Malindubrave, niko nije mogao da izvede krivinu koja je povezivala tu dionicu. Dolazili su razni eksperti, inžinjeri, ali niko nije imao uspjeha. A onda je Deku uspjelo na veliko čuđenje mnogih. Zato ta krivina dobi ime po njemu, Dekova krivina. Kasnije se šalio: „To mi je bila i jedina krivina“.
Deko i bratstvo nas nijesu zaboravili. Mislili su na nas i u dalekom i lijepom Istanbulu. Uvijek bi po nekom, ko bi iz kraja putovao, poslali dar, hediju, kako se to ranije zvalo. Posebno nama, Smajovoj djeci. Voljeli su oni mnogo našeg oca Smaja. Znali smo da nas Deko nikada neće zaboraviti, a ni mi nijesmo njega. Prvi put sam tada probao lokum i pišmanije (gurabije). Pitao bih se, što li se zovu pišmanije, a majka bi rekla: „Vjerovatno zato što ako ih ne probaš budeš pišman što nisi, a ako ih probaš onda si pišman što jesi, zato što se tope u ustima i nikad ih dosta, nikad se zasititi, eto zato!“ Sve smo mi to dobijali iz Istanbula od našeg Deka i njegove braće.



Odlomak

Vraćao sam se jednom sa planine i ugledao komšijski šljivik. Modre šljive su bile izazovne, grane se savile od roda i prosto su me zvale. Nisam im odolio. Donio sam i kući pregršt i rekao majci odakle su.

- „Jesi li pitao, sine, smiješ li da ih ubereš?“

„Nisam, majko.“

Natjerala me je da ih vratim. Bio sam užasnut, bilo me je sramota i nisam znao kako to da uradim.

- „Upamti, haram cvjeta, ne zavija“, rekla je.

A onda mi je ispričala priču o vjeverici koju ću pamtiti dok sam živ.
Pošao čovjek u planinu da nasiječe drva za zimu. Usput je sjeo da se odmori i zapali cigar duhana. U panju, na koji se oslonio, ugleda puno okomišanih lješnika, koje je vjerovatno pripremila vjeverica za zimu za svoje mladunce. Obradova se čovjek, pokupi ih, stavi u jedan džak i ponese kući ženi i djeci, razmišljajući kako ih ima mnogo i kako će potrajati veći dio zime.

Prve noći nakon toga, u san mu dođe vjeverica. Gleda u njega kroz zatvoren prozor i pruža mu ruku. Ne obraća on pažnju na san. Gotovo da ga je i zaboravio. Sutra veče ponovi se san, samo sad vjeverica pruža obje ruke, kao da moli da joj vrati njenu zimnicu u koju je uložila svu svoju muku. Zagolica ga san ovog puta, pa i ženi ispriča, te zajedno nađoše opravdanje.

„To je zato što podsvjesno razmišljaš o tome“.

Treće veče opet usni vjevericu. Ispružila ručice i plače. On se probudi, pa probudi i ženu i reče joj:

„De, spremi mi džak s onim lješnicima. Moram u planinu, uzeo sam nešto što ne pripada nama i našoj djeci, namijenjeno je tuđoj“.

Odnese lješnike i vrati ih u onaj isti panj. Nikada više mu se san nije ponovio.

„Eto šta ti je haram“, reče mi majka.

„Ne uzimaj nikad tuđe ako nisi sâm svojim radom stvorio. Ni tvoj rahmetli babo nije nikad, nisam ni ja, od halala smo te podizali, oharamili te nismo“.


  Dossier: BOŠNJAČKO-AMERIČKA NACIONALNA ASOCIJACIJA (BANA) - New York
» KOMANDANTE, UZ TEBE SMO!!!
B.net | 27.01.2017 01:40
» FILMSKI VRISAK AVDE HUSEINOVIĆA
Mr. sci. Džavid Begović | 23.11.2016 19:49
» BANA PRIREDILA IFTAR ZA BOŠNJAKINJE
B.net | 03.07.2016 20:35
» CRNA GORA UKINULA RAVNOGORSKI POKRET
Al Jazeera | 09.05.2016 22:01
» ZAJEDNIČKI KAŽIMO SMRT FAŠIZMU!!!
B.net | 09.05.2016 18:12
» KO BRANI BOŠNJAKE U CRNOJ GORI?
Dr. Mersada Nuruddina Agović | 02.05.2016 15:46

Ostali prilozi:
» U ČETVRTAK DŽENAZA ZEJDU DUKMENIĆU (1964 - 2019)
Bošnjaci.Net | 14. February 2019 01:28
Ostali prilozi istog autora: