SAID ŠTETA: Jednom, ne gaseći osmijeh na licu uzdahnu jako, i reče kako je nepravda kao Ciganka sa praznom torbom davno zakucala na njegova vrata i ne odlazi. Daje on i šakom i kapom, ali džaba. Nameračila se na insana pa još više traži. Reče, kako joj dade svoju akademsku titulu, godine ponosa, čast koju je učio kao prve korake hodanja dunjalukom. A ona, nepravda, koju neljudi uvrstiše u bonton disanja na ovim prostorima, širi svoje žvalje i guta nezasito sve što je njegovo.

Može li se duša prosuti na papir kao tinta vođena rukom onog što je u prsima nosi do određenja?
Oštrica ovog pitanja što bliješti na kasnom jesenjem suncu poput mača, iznad moje glave već je danima, možda i mjesecima. Ne požurujem! Nemam ni straha!

Jer sličnom oštricom hodim više od pola vijeka, bolnih stopala koja me jačaju da baš ta duša ne skrene u pamuk i svilu ljudske pohlepe. Svakog dana, samo ako me noge nisu odvele u neko drugo mjesto, koračam do iste pekare. Nije to nasušna potreba, niti zadovoljenje čula koja po inerciji samo na trenutak zaustave alarme gladi. Nije to ni umišljaj da nema nigdje drugo hljeba do tu. Jok!

Tek jedna poslušnost duši, da hodim tamo đe ona korake usmjeri. Još uvijek gladna ljudske dobrote, za kojom dunjalukom hodim, koju tefterim, a da joj boju i miris ne promijenim. Tako je slažem na papir uokvirenu istinom, kako je moljci podlosti, zlobe i zavisti ne bi pojeli. Tak’ih je najviše!

Kroz mali otvor iz pekare proviruju oči u kojima osmijeh prkosi nevremenu punom životnih oluja. Vesele! Ti svjetionici duše, ne daju dunjalučkom mulju da ih zapljusne. Izdižu se iznad svakodnevnice, zaviruju u filozofiju Ibn Sina, potvrđujući živo i nadasve žive njegovu teoriju nužnosti. Po kojoj sva bića i sve što postoji na dunjaluku, ima svoj uzrok, i svako biće i svaka stvar, nužna je po svome uzroku. A uzrok svih uzroka je Jedan!

Ovdje se zaustavljamo, jer se red ispruženih ruku sa metalnim kovanicama pružio do na cestu, i nemaju baš svi ovu potrebu da progovore o duši. Nekima alarm gladi kojeg upali prazan želudac nadglasa alarm duše. Ja tako već godinama, ukradem mrvu zemana kojeg dunjalučarima uvijek fali, progovorimo koju pa svako sebi. Nikad mu nisam došao a da kroz mali otvor pekare nije prvo provirio osmijeh, ispod kratko podšišane kose boje srebra, friško obrijane brade i čistog lica, na kojem se osmijeh razlije baš kao moja tinta na papir. Dušom!



Jednom, ne gaseći osmijeh na licu uzdahnu jako, i reče kako je nepravda kao Ciganka sa praznom torbom davno zakucala na njegova vrata i ne odlazi. Daje on i šakom i kapom, ali džaba. Nameračila se na insana pa još više traži. Reče, kako joj dade svoju akademsku titulu, godine ponosa, čast koju je učio kao prve korake hodanja dunjalukom. A ona, nepravda, koju neljudi uvrstiše u bonton disanja na ovim prostorima, širi svoje žvalje i guta nezasito sve što je njegovo. Odsiječe mu krila, a malim ptićima ne dade perje, da polete. Reče mi, kako je taj kamen patnje bio izgurao taman do vrha brda življenja, a on ga odgura na dno u baruštinu bezdušnosti onih koji se biva pitaju i za sudbinu ljudi. Neuzubillah!

- Evo me sada tu. U pekari!

Pustolov na ostrvu čestitosti, čekao je sebi sličnog da ga more nepravde izbaci. Ne radujući se njegovoj nesreći, nego sreći vlastitog promišljanja, da nije usamljen u kušnji. Malehne hodajuće sjenke, kao potvrda dunjaluku da se sve dobro, sve lijepo, sve dragocjeno, ne mjeri velikim kantarom. Još mu bi veća dragost, da može bar na minutu odvrnuti pipu na svojoj duši, koja se i kao takva smije spoznajom Jednoga, a da ga zato ne proglase ludim. Zadovoljna mirisom hljeba kojeg prodaje i rijetko ga kuša. Jer svijet nepravednih ne umije vidjeti ljepotu! U njemu izgaraju oči nad sebičnim riznicama hedonizma, kojeg upakuju u lijepo izgovorene rečenice tuđeg, uzornog života. Ne svog! Ne sebe, ne vlastitog otrežnjenja. Jer to pohlepa i nepravda ne mogu.

Aaa jok!

I bi mu haman lakše! Meni dabet!

Od tog dana, naši se osmijesi sudaraju na malom prozorčiću pekare, umjesto plotuna neispaljenih granata, za koje smo se obojica školovali, da bi ih znali upotrijebiti protiv onog koji se bilježi kao neprijatelj. Nismo umjeli ispaliti ih na bojnom polju nepravde i laži, jer tu lekciju nismo naučili. Nisu nas učili da ćemo morati pucati na nepravdu, na pohlepu, na neljude koji dunjaluk pogane. Tako ne naučeni, kao dar patnje i strpljivosti od Jedinoga, dobili smo osmijeh. Taj svjetionik duše koji će gorjeti do određenja.

-Pišeš li? Upita me, još strogo da mu ne iskopam neki drugi odgovor.
- Neka! Duša još sakuplja mrve, da poteče iz moje ruke tintom svjetla njezina, odgovorih.
-Tvoja je duša, tvoja je ruka, a sve što poteče voljom Njegovom, biće trag savršenstva, odsiječe.

Reče mi još, napiši ima jedan čovjek, a ne bio jedan čovjek.
Znam, golica vas, ko je?

E neću vam reći njegovo ime! Pa zar vam treba išta više, osim da je čovjek sa osmijehom, koji već godinama nosi taj okov o vratu i korača. Osmijehom dočekuje i ispraća ljude i skriva veliki ožiljak na duši koji je zadobio umjesto rane u ratu.

Od neljudi!