Hakija ĐOZIĆ, umirovljeni profesor EFSA UNSA (Photo mapa print screen) U Dizdarevom tekstu se navodi još niz besmislica Srba, zaposlenih u Arhivu Dubrovniku. Kao posebna poslastica laži pisara njihove Povelje jeste i ova Dizdarev činjenica: "Nemoguće je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima ulogu pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehničke finese.".

Mada je Bosna službeno nastala 1145. godine, znači, skoro prije jedan milenij, još nije povijesno odgonetnuto kad i kako je nastao novac te države, zatim i naziv kovnica gdje su oni iskovani. Rečene činjenice su jako važne, jer su one imale bitan uticaj kod nastanak i ustrojstvo te države. Radi tih su činjenice (posebno zbog sirovina, kalupa, konkurent-skih sukoba država čiji se novac potiskivao, najzad, problem čuvanje sirovine i skovanoga novca itd.) postojali mnogi povijeni nesporazumi. Oni su sad zaboravljeni. Jer, po tom su osnovu nikad nije napisana prigodna povijest, pa nije poznato ni kako je učinjen plagijat toponima Srebrnice (kako piše u Dubrovačkom arhivu) sa strane Srebr'nika kod Srebrenika. Ipak, javnosti se pružaju malo vjerovatan objašnjenja, kao da je narod Bosne "blečak" (novo govorni izraz za osobu koja reaguje naivno, ponekad "glupo", piše srpski Vukajlija). Kako je u pitanju plagijat toponim rodnog zavičaja pisca ovih redova, stoga se i pristupilo obradi naslovljene teme.

Stvarna geneza kovanja novca u Bosni

Podsjetimo se, kratko, sa riječju i slikom o nastanku novca. U davna vremena, dakle, kad nije bilo novca, kako tumači znanost, razmjena se ostvarivala od slučaja do slučaja, po sistemu roba za robu, zašto postoji izraz trampa. A kad su plemeniti metali, zbog svojih specifičnih osobi (što objašnjava Politička ekonomija) preuzele ulogu novca, tad su, radi poslovne sigurnost učesnika u prometu, postojale posebne radionice, ali i ulični mjeritelji plemenitih metala, što je pokazano u prilogu ovog rada. Da ne dužimo. Prirodne okolnosti su dale dar da su na više lokaliteta Lakta Drine postojali obojeni metali (od kojih se pravi novac), što do danas i na području Srebrenice nije dovoljno istražen-o. Njih su, kako govore arheološki nalazi, prvo koristili Iliri, kroz sistem kopanja plitkih rupa. A kad su Rim-ljani, početkom nove ere, osvojili Iliri-ju, oni su tragom ilirskih rudarskih istraživanja došli i do ilirskog sela (l.vikus) zvanog Domavia (danas selo Gradina, kod Sasa, opština Srebrenica), gdje je bio rudnik srebra. Zatim, početkom III stoljeća, zbog bogatstva rude srebra na tom lokalitetu, to selo dobija upravni status muncipija (oblasti), a ubrzo postaje i kolonija (sjedište novoosvojene rimske provincije). Tu je je stolovao i čuveni prokurator metalnih rudnika Panonije i Dalmacije (Visoki državni funkcioner u starom Rimu, odnosno, namjesnik Rima. Ali, krajem IV stoljeća, Avari su osvojili Domaviu, pa jesatrapski je uništili, pisao je Tatomir Vukanović (pse. Vladimira Ćorovića, ex- reaktor Univerziteta u Beogradu), u tekstu Srebrenica u srednjem veku (GZM Sarajevo, 1946. godina, nova serija, sveska 1, str. 79).

Kulinovi temelji za kovnicu novca Srebr'nik iz Srebrenice

Kulin Ban Bosne (1180-1204), opšte je znano, 1189. godine je proklamovao Povelju, sa kojom je "svim građanima Dubrovčanima... koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati... bez ikakve zlobe, a što mi ko da svojom voljom kao poklon..." . Ovaj akt je uslovio da su Dubrovčani u gradu Srebrnica (kako 1352 piše u Arhiv Dubrovnik) bili jako brojni stanovnici tog grada. Ta činjenica je pomogla i njegovom snažno razviju. Kulin je želio da kuje i novac, po kom je osnovu od snažnih država imao veliki otpor. Ipak, on je iz susjednog rudarskoga mjesta Rudnik (Srbija) pozvao Sase. Oni su u taj rudnik (priča se) došli "trbuhom za kruhom" iz rudarske oblasti Sase (Njemačka). No, kad je Kulin planirao da kuje novac, problem mu je bila i kovnica novca! Jer, stara rimska kovnica u Domavi, koju su Avari do temelja spalili, iz bezbjednosnih razloga nije bila povoljna za obnovu (pa i zbog blizine granice Drine od samo 4 kilometra). Stoga je tražena nova lokacja kovnice novca. Rješenje je nađeno na brdovitoj (teško pristupanoj lokaciji), u čijem se podnožju nalazilo selo Đurđevik (Zvonimir Šubić, Kad se carstva mijenjaju..., Svjetlost, Sarajevo, 1956, roman, 679 strana), na udaljenosti oko 7 kilometara u pracu jugo-zapada od Domavi-e. Kroz to naselje je tekao i sda teće mali potok željezno-arsene vode, zbog čega ima crvenu boju. Ta je voda od davnina bila ljekovita za bolest gubu. Na tom je lokalitetu, krajem XII stoljeća, Kulin započeo gradnju kovnice novca. Kako je u navedeno vrijeme tehnologija građevinarstva bila slabo razvijena, a lokacija spomenutog objekta bila na krševitom brijegu iznad Đurđevika, ona je e trajala oko 100 godina. Tad spomenuto naselje nije imalo ime. Ondašnji stanovnici spomenutog sela su zbog činjenice da se "govorkalo" o kovnici novca od srebre, nazvao Sre'brnik. Od tog je imena, pomoću leksičke etimolog-ije je nastao i tponim "Srebrnica", kako je zapisano (1352) u građi Dubrovačkog arhiva. Sa kovanjem novca Hrvatske, vazala Ugarske, koja je imala i gospodstvo nad Bosnom, otpočelo zajednički 1301. godine. Jer Bosna je imala srebro i objekata, a Hrvatska vlast, pisala je i Desanka Kovačević (GDJE JE BILA KOVNICA NOVCA BOSANSKIH VLADARA?, Veselin Masleša, Sarajevo, 1952). U tom je radu Prof. Kovačević neosnovano pisala da je Srebrenica bila grad Srbije. Da ta hipoteza nije osnovana, jeste činjenica da su se u navedenom poslu udružilla Bosna i Hrvatska, a o Srbiji nije bilo ni pomena. Nakon, raznih povijenih događaja, tek se Ban Stjepan II Kotromanić (1314-1353) oslobodio (1322) gospodstva Hrvatske, pa otpočeo da samostalno kuje bosanski novac. Bio je jako uspješan vladar. Dokaz je i činjeni da je za vrijeme njego vlasti iskovano 16 kovanica novca, što je bio osnov za snažan razvoj cijele Bosne, na čijim je osnovima ona postala i kraljevina.

Vašar-ski romantizam vlasti Srebrenik-a o genezi svog toponima

U programski aktima Opštine Srebrenik, zna se, historijsku građu je profesionalno opisao prof. Salih Jaliman. On navodi, uz ostalo, da se u najstarijem poznatom dokumentu imena grada, navodno od 15. februara 1333. godine, spominje i naziv Sr`brnik. U latinskoj i talijanskoj transkripciji se piše Srebrenich (itd). Spominje i Nikolu iločkog (1461.-1471), posljednjeg kralja Bosne kod nasrtaja od Osmanlija na teritoriju Usore, kao dijela Bosne. Međuti, Adnan Bjelić, iz Službe za poduzetništvo, lokalni razvoj i investicije Općine Srebrenik, sa vašarskim romantizmom, bez provjerenih izvora opetuje (pisanje Jalimana), pa piše da je Stjepan II Kotromanić, navodno, 1333 godine napisao spomenutu Povelju. Imenovani uglednici Srebrenika, kako bi rekao naš narod, nekrtički prihvataju da su Srbi "podmetnuli čavće pod golubće", pa su tako nasatali mnogi povijesni nesporazumi. Oni vrše pouku svojih čitatelja, pa malo pismeno tvrde i ovo: “Srebr´nik potiču jedni od najstarijih pisanih tragova na tom području, a pretpostavlja se da je mjesto zbog kule dobilo ime... Pošto u bližoj okolini nemamo nalazišta srebra, pretpostavlja se da je Srebrenik dobio ime po srebrenom odsjaju naše stare srebreničke kule”. Naivno obješnjenje, nego šta!?

"Smutnja", "zatiranje istine neistinom"

Međutim, Ugledni Mak Dizdar (Antologija Starih Bosanskih Tekstova, Alef, 1997), uz podsmijeh, cjelovito pobija prethodne navode uzvanika Srebrenik.-a o njegovom porijeklu. Materijalno dokazuje da su tzv. Povelju Stjepana II Kotromanića pisali Srbi, gosti Arhiva Dubrovnika. Oni su se u rad spomenute institucije zlurado uključili, pa lažno opisali događaje i u vezi sa pomenutim aktom. Stoga kažu da Ban "svoj jezik naziva srpski??", što je neutemeljen argument! Prvo, ovdje se govori o nazivu pisma, a ne jeziku. Povelja je prepisana 'na latinici' i 'srpski'. Ćirilica se, zna se, stvorena tek u 16. stoljeću. Stoga pisar iz Srbije svoje ćirilično pismo nazivaju "srpskim", kao što to mnogi i dan danas rade u Srbiji. Dizdar dalje ukazuje da ćirilica nije srpsko pismo, nego Bugarsko. Ćirilicu nisu izmislili Srbi, nego Bugari. Kad se na spomenuti način razvila ćirilica, uspostavljene su i brojne njene verzije, pa je tako nastala srpska varijanta ćirilice, zatim Ruska ćirilica, Bosanska ćirilica (itd.). One su dalje imale više različitih tipova tog pisma. Bosanski jezik, kao različit jezik od bugarskog, slovenskog, srpskog, hrvatskog i Češkog jezika spominje se tokom Srednjovjekovne Bosne, preciznije, krajem 14 stoljeća ("Skazanie izjavljeno o pismenah") koje je napisao Bizantski putopisac Konstantin Filozof. U Dizdarevom tekstu se navodi još niz besmislica Srba, zaposlenih u Arhivu Dubrovniku. Kao posebna poslastica laži pisara njihove Povelje jeste i ova Dizdarev činjenica: "Nemoguće je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima ulogu pisara i da na samom kraju povelje navodi u detalje tehničke finese.". Radi rečenog, spomenuti tekst Povelje predstavljaju "smutnje", "zatiranje istine neistinom", piše u časnom KUR'ANU (Poglavlje 2, Dio 2, Aje 12 i 42), što je nesporna konfesionalna dogma.

Završna razmatranja

U prethodnim redovima ovog teksta je spomenuto relativno dosta važnih povijenih činjenica, čije je dokazivanje objašnjeno sa (ne) spornim dokazima. Na taj je način utvrđen i plagijat Povelje Stejepana II Kotromanića, pobliže Srebr'nik iz Srebrenika (napisan u Dubrovačkom arhivu). Jer, akt plagijata je pravno ne dopušteni čin autorskih prava, zna se, još iz vremena Rima. Ona su i u našem autorskom zakonodavstvu nisu dozvoljena. Autor djela nad kojim je učinjen plagijat, zakonski ima pravo na moralne i materijalne satisfakcije. Istina, te su činjenice teško dokazive. Ipak, u konkretnom slučaju, sasvim je nesporno da su grad Srebrenica i sa činom plagijata stimuliran-i i na masovno naselili Srbi. Tako je došlo je do pravnog sukoba autohtonih građana (Bošnjaka) i doseljenika Srebrenica, radi čega je nastao geno/eko/kultur/lidere/cid u minulom agresivnom ratu S&CG na BiH (1992-1995). Zakonsko pravo paterniteta daju pravo autoru da mu se prizna autorstvo nad njegovim djelom. Radi toga u slučaju plagijata, zakon predviđa moralne i materijalne sankcije. Recimo, naš krivični zakon predviđa mogućnost materijalnih sankcija ili pritvor do 3 godine. No, kako je naprijed pokazani prestup (plagijat) nastao kao neobičan čin, pisac ovih redova osnovano cijeni da se spomenuti problem može da riješi na prijateljski način. Jer, i po tom osnovu postoje razne opcije, recimo, kad su u pitanju moralne sankcije. Očekuje se takvo rješenje, uz prigodan teferič i još bolje suradnje spomenuta dva grada. Očekivati je da će se naprijed opisani nesporazum tako i završit! Jer, bitno je doći do istine!