TARIK DELIĆ: Čini se da su ljudi u šakama pojedinih političara i stranaka, gdje ih se ‘emocionalno’ ucjenjuje tvrdnjama da su, ukoliko ne budu uz njih, na neki način izdajici ili, da nisu patriote. Ovaj strah je taktika koja ‘pali’, i koja na žalost ‘prolazi’ kod ljudi.

Ovaj čuveni navod Awdhesha Singha veoma je tačan, posebno u Bosni i Hercegovini. Interesantno, ako pogledamo sve ljude koji nas vode i na domaćoj i na međunarodnoj političkoj sceni, trebamo sebi postaviti pitanje ‘kako će nas kao zemlju iko uzeti za ozbiljno kada ljudi koji nas vode nisu dovoljno kompetentni da misle svojom glavom, a kamoli da donose odluke za boljitak svog naroda’.

Čini se da je politika u Bosni svedena na ono sto se može izjednačiti sa uličnim svađama i primitivnim nazivanjem pogrdnim imenima. U stvari, ta ‘ključna riječ’ primitivizam izgleda je svuda prisutna.

Kada se poredi sa svjetskom političkom scenom, može se reći da trenutno nismo ni blizu onome što se naziva ‘civilizovanim društvom’.

Imamo ministre i vođe koji, na papiru imaju; ’akreditive’ i obrazovanje, ali od kojih kvazi-institucija su iste dobivene je upitno. Često ovi lideri putuju u inostranstvo na razne diplomatske misije, ali ne uspjevaju da sastave recčenicu na svom maternjem jeziku, a kamoli na stranom. A da i ne spominjem one kojima je politika jedina karijera od početka.

Međutim, nemojmo kriviti njih, već preispitajmo sebe, i zašto stalno insistiramo na izboru istih lidera. Upravo zbog ‘akreditiva’ koje imaju (ili ne), to i jeste razlog što je politika njihov jedini izvor primanja.

Gotovo religiozna i slijepa odanost određenim pojedincima ili političkim strankama je zastrašujuča do te mjere da se laži sire protiv onih u opoziciji koji imaju besprjekorne ‘akreditive’, sa ciljem da ih se diskredituje jer, predstavljaju prijetnju kandidatima stranaka na vlasti. I to bez obzira da li su ti njihovi kandidati korumpirani ili, imaju upitan moral ili ne.

Da li su ljudi nesposobni da imaju otvoren dijalog sa konstruktivnim argumentima? Često se na društvenim mrežama komentari svode na nazivanje jedni drugih prostačkim imenima ili, na pokušaje da se pojedinci ponize ili diskredituju.

Ne bismo li trebali poznati moto ‘preispitivaj sve - ne vjeruj ništa’?

Dok je u civilizovanom društvu informacija glavna, gdje ljudi donose odluke na osnovu činjenica, platformi i rješenja koje izvjesni pojedinci i stranke nude, čini se da taj faktor potpuno nerelevantan u Bosni i Hercegovini.

U drugim zemljama izbor lidera i stranaka može se mijenjati za svaki mandat - oni koji proizvedu rezultate budu nagrađeni, a oni koji ne, budu kažnjeni.

A da tome dodamo i drugu dimenziju, i ponovo nešto jedinstveno za bosanske političare. Radi se o tome da narod krivi cijelu stranku, a ne pojedince koji su proizveli situaciju u kojoj se narod našao.

Iako ovo nije samo slučaj sa SBiH, uzet ću je za primjer. Oni su nekada bili na vlasti, ali su izgubili izbore. Da li je logično i fer kritizirati ljude koji danas vode tu stranku, za eventualne grijehe onih koji su davno prije napravili štetu, a više nisu tu?

Ovo je isto kao kada bi neko u Britaniji krivio Laburiste, pod vodstvom Jeremy Corbyna, za ono što je uradio bivši lider te stranke, Tony Blair.

Bez obzira da li je stranka reformisana nakon što su je birači kaznili, čini se da se mišljenje o njoj i dalje ne mijenja.

Čini se da su ljudi u šakama pojedinih političara i stranaka, gdje ih se ‘emocionalno’ ucjenjuje tvrdnjama da su, ukoliko ne budu uz njih, na neki način izdajici ili, da nisu patriote. Ovaj strah je taktika koja ‘pali’, i koja na žalost ‘prolazi’ kod ljudi.

Ukoliko zaista želimo građansko društvo, zar ne bismo trebali birati kompetentne ljude ili se barem informisati dovoljno o svakom kandidatu, prije nego što o njemu stvorimo mišljenje?

Zar ne bi lideri koje izaberemo trebali biti pravi odraz nas samih i pokazati da možemo biti veliki i ponosan narod, građani, ljudi koji su dobro informisani?

Ako zaista želimo promjenu, onda ozbiljno trebamo razmisliti o načinu na koji formiramo svoja mišljenja i donosimo odluke.