Još jedna Batonova tribina u okviru mjeseca posvećenog Srebrenici. Ovoga puta na platou ispred BKZ “Preporod” Zenica, četvrtak večer, 19.jula, 2018.godine, na temu “Iskustva i improvizacije tokom rata u ratnoj bolnici Srebrenica”. Nakon Amine Bajramović, odlične učenice osnovne škole, koja je izvela “Srebrenički inferno” te uručenja slika Avdulaha Hodžića, gostima tribine doc.dr.sci.Ilijazu Pilavu i režiseru odličnih dokumentarnih filmova o stradanju Bošnjak, Avdi Huseinoviću, svojom poezijom o Srebrenici, publici su se obratili pjesnici dr Smajil Durmišević i Said Šteta.

Predstavljajući cijenje goste na tribini, mr. sci. Amir Ismić je naglasio da će biti još jedna trbina posvećena Srebrenici do kraja jula mjeseca. Kao istraživač, čovjek koji je uradio film “Daleko je Tuzla” režiser Avdo Huseinović, svojim bogatim podacima prikupljenim na terenu, koje nećete naći nigdje drugo, uvodio nas je u jedno potpuno drugačije saznanje o Srebrenici, a onda biranim pitanjima navodio doc.dr.sci. Ilijaza Pilava da nam govori o tim, na prvo slušanje nestvarnim događanjima. Pomno sam kao bilježnik gledao lice doktora dok je govorio, i našao pečat koji potvrđuje svako izgovoreno slovo.



“Dozvolite mi da vam se u ime Srebrenice zahvalim što ste večeras odvojili svoje vrijeme”, započeo je ovaj tihi čovjek, vrstan doktor, na čijem licu se odmotavaju beskonačne filmske trake patnje i stradanja jednog naroda. “Jasam imao sreću, Božije određenje da budem svjedok dešavanja u Srebrenici. Dvanaestog jula 1992.godine, srebrenička bolnica počinje sa radom. Čaršafi su bili pretvarani u zavoje, peć na drva u sterilizator, a imao sam jedan skalpel sa stidija, koji sam donio kao mlad doktor, i bonsek pilu za metal. Nedostajalo je svega osim ranjenika u bolnici. Operacije su rađene na “živo” bez anestezije. Razgovorom smo ubjeđivali ranjenike kada im trebamo sjeći nogu,ruku ili otvoriti stomak. Ubjeđivali smo ih da izdrže ono što ni mi ne bi mogli izdržati. I izdržali su,” priča doktor.



Dalje je govorio o neopisivoj medijskoj blokadi od strane međunarodne zajednice i humanitarnih organizacija koje su djelovale na tom području, o svakodnevnim granatiranjima i naletima acijacije iz Srbije, na stotine ubijenih i povrijeđenih, samo u jednom danu, 12.aprila 1993.godine na igralištu gine 73 mladih, uglavnom djece, sve su to pokazatelji da se svijet urotio protiv malog nedužnog naroda. O velikoj pobjedi Armije R BiH samo dva dana prije pada Srebrenice kada je holandski komandat UNPROFOR-a zaprijetio da ako nastave biće nalet NATO avijacije područja nazvanog “spaljena zemlja”. No desilo se da nije bilo naleta avijacije ali jeste konsolidacija srpskih snaga i pad Srebrenice. “Srebrenica je bila najveći konclogor nakon II svjetskog rata”, naglasio je.

Tribina nabijena emocijama, doživjela je trijum kada je doktor ispričao svoj odlazak u žepu da se malo odmori jer je bio iscrpljen i mentalno i fizički i nakon dva dana tamo počinju njegove borbe zasvaaki život. Najteža priča je spašavanje mladića Dževada zvanog Crni, čiji je otac došao i rekao: “Halal ti život mog sina, ali pokušaj doktore.”



“Operacija na otvorenoj glavi u takvim uslovima, trajala je pet sati, i uspjela je”, ispriča doktor bez trunka euforije, a meni suza kliznu niz lice i ne htjedoh je zaustaviti. “Nakon proboja obruča iz Srebrenice, Crni se ponovo vratio tamo i spasio 102 srebreničana koji su lutali izgubljeni po šumama. Danas živi u Americi, vidio sam ga lani,” završi doc.dr.sci. Ilijaz Pilav, ostavljajući publiku, vjerne posjetioce batonovih tribina bez daha. Nad Zenicom se spuštala vedra noć, najavljivala puno zvijezda, a ja ponesoh pitanje.

Zašto je samo stotinjak prisutnih, da sluša čovjeka pred čijom su pričom plakali engleski lordovi, i čije odlikovanje nosi, a u Zenici prepuni kafići u čijim zvučnicima odjekuju cajke tek toliko da pomrače um, i budu preče. Sreća da u areni tu večer nije gostovala neka gologuza koja mikrofon bezrazložno nosi, jer bi Zenica uzalud isticala status grada, kad je u glavama mnogih samo kasaba.