Kakva je to ljubav iza pendžera, iza pendžera koji dijeli ženska i muška srca, kuću od avlije, od bašče, od sokaka, od svijeta izvan kuće. Ljubav na toj međi na kojoj je pendžer kao stražar, ali ne tamno i neproglasno staklo, ne džamli pendžer (za njih ostavljena čista čežnja), nego iza mušebaka, gdje se prsti mogu dotaći i oči uroniti jedne u druge, na mjesečini.

Mehmed Meša DELIĆ: U mom kraju, a sjećam se iz djetinjstva i mladosti da smo slušali glasove Zaima, Himze, Safeta, Nedeljka četiri glasa sevdalinke. To su bili naši pjevači koji su iskazivali našu dušu. Bilo je mnogo i drugih čije glasove ne mogu sve nabrojati. Potom glas u mahali, koji nikad nećemo zaboraviti. Zehra. Beba. Nada. Ili Emina koju opjeva Šantić, a čija je praunuka lijepa Alma snimila pjesmu „Emina“ koju posvećuje svojoj praneni. Glas one koju volimo. Ona koju volimo pjeva nam naš sevdah. Sve koji vole sevdah znaju njihova prezimena.

Puno je ispričano ugodnih priča na temu sevdah, puno je i (na)pisano o sevdalinci najljepšoj pjesmi na svijetu. Treba i dalje pričati, pisati da joj se ne dogodi ono što bi (po)neki (po)željeli da joj se dogodi. Ima zlonamjernika koji prave kafanske pjesme i ulažu sav svoj trud i rad da te pjesme budu nalik sevdalinkama, a to je nedopustivo. A što je još gore da ima i onih koji bi svu građu sevdalinke prepisali na neki drugi jezik i pismo i tako je prisvojili.

Znaju oni da je sevdalinku lahko prepisati, ali trebaju znati da je sevdalinku teško (za)pjevati.
Nažalost, sevdalinka je, koliko god se mnogi zaklinjali u to da je lična karta i brend Bosne i Hercegovine, ona je još uvijek siroče, jer organizatori koje kakvih koncerata zaobilaze sevdalije. Dok se organizatori koncerta žele okoristiti i „ogrebati“ na komercijalan način i to vrlo često skrnavljenjem sevdalinke, a tako se sevdah ne tumači na najljepši način.

Možda uz Stari most u Mostaru, most u Višegradu, Zmijanjski vez iz Banja Luke i Konjičko drvorezbarstvo bude i sevdalinka uvrštena na listu UNESKO-a, što bi značilo njenu zaštitu od izdajstva.
Ne smije doći do izdajstva sevdalinke, to izdajstvo je ravno izdajstvu zavičaja, običaja, domovine, a to je težak grijeh.

Sevdalinka uz puno zlonamjernika imade i puno dobrih čuvara i veliki broj poznatih i nepoznatih pjevačica i pjevača koji sevdalinku očuvaše od turbo folka i šunda.

Svima je poznato da se turbo folk gleda, a sevdalinka pjeva.

Riječ sevdah kažu da potječe iz jezičkog laboratorija starih alhemičara i označava kako se u alhemiji duše stvara melanholija i duboki ljubavni bol.

Od sevdaha gorjeg jada nema...

Pjesma što se zove sevdalinka svjedoči o tome. Sevdalinka je kao vulkan koji stanuje u tjelima zaljubljenih osoba i često proključa da izbaci jade.

Kako je nepoznat mehlem za ljubavni bol isto tako nepoznat je uglavnom i pjesnik i pjeskinja koji su to ispjevali. I pjevali. A ljubav je dominantna tema sevdah pjesništva. Svi se danas slažu da su sevdalinke ljubavne pjesme. Sevdalinke i karasevdalinke.

Ima onih koji sevdalinku zovu i ženskom pjesmom. Ova podjela na mušku i žensku pjesmu nije toliko opravdana kao kad je riječ o sevdalinci.

Kakva je to ljubav iza pendžera, iza pendžera koji dijeli ženska i muška srca, kuću od avlije, od bašče, od sokaka, od svijeta izvan kuće. Ljubav na toj međi na kojoj je pendžer kao stražar, ali ne tamno i neproglasno staklo, ne džamli pendžer (za njih ostavljena čista čežnja), nego iza mušebaka, gdje se prsti mogu dotaći i oči uroniti jedne u druge, na mjesečini.

Zato valja kazati da postoje i muške sevdalinke. Kao i one koje su istodobno i muške i ženske. U tim sevdalinkama je zbilja, u njima je roman, u njima je drama.

Pendžer, mušebak, akšam – sevdalinka.
Ašik – pendžer.
Jorgovan pod pendžerom.
Sjene i mirisi.
Mjesečina.
Vrbas voda nosila jablana,
na jablanu kuje kujundžija.
Ko pjeva sevdalinku?
Ženski glas iza pendžera.
Muški glas iz svijeta duše ispod pendžera.
Pendžer je međa između dva svijeta, između dva srca.

Ponekad ta dva svijeta i ta dva srca razgovaraju: glas kuće i glas buduće kuće, kuće što se sluti.
Kad pendžera nejma, kad one koja sluša iza pendžera nejma, teški je to ljubavni pjev, teška podoknica, karasevdalinka.

Ovdje treba spomenuti prvo pjevanje na sevdalinski način iz davne 1574. godine u Splitu, a prvi poznati pjevač sevdalinke mladi trgovac Adil koji pjeva svoju ljubav Mariji Mari Vornić. To je zabilježeno u spisima splitskog kneza.

Danas se sevdalinka pjeva širom Balkana, ali i merdijana, jer mnogi ljudi koji su otišli iz svoje domovine, iz svog zavičaja, avlije, sokaka, u dubini duše ponijeli su i sevdalinku da im bude saputnik kroz život.

Sevdalinka je pjesma čežnje.
San mi reče: dragi će mi doći!

Pjesma vedrog, blistavog erotskog naboja:

Ja zaiska jednu šefteliju,
draga meni dvije iz njedara!

Pjesma ponekad neprevaziđenih slika. U jednoj od njih djevojka na zelenoj livadi pokraj Lašve veže konje zlatnom žicom za srmali kolje:

Dv'je joj zlatne žice ne dotekle.
Ona reže ruse pletenice,
kose reže, ljute konje veže.

U drugoj mladić svira tamburu:

Tanke žice kose djevojačke,
a terzijan pero sokolovo.

Sevdalinka je glas, glas kojim se otkriva duša. Posebnost i primjerenost sevdalinke davno su ozkrili pjesnici. I mnogi od njih ostavili u njenoj neizmjernoj niski poneki svoj biser. Ponekad i prividno posve slučajno.

Nepoznati. Nepoznata.
Bešagić. Ćatić. Đikić. Humo. Šantić. Penava. Heine.

Kada je kafanska pjesma, što se trudila i još trudi da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvojili neke sevdalinke.

U mom kraju, a sjećam se iz djetinjstva i mladosti da smo slušali glasove Zaima, Himze, Safeta, Nedeljka četiri glasa sevdalinke. To su bili naši pjevači koji su iskazivali našu dušu. Bilo je mnogo i drugih čije glasove ne mogu sve nabrojati. Potom glas u mahali, koji nikad nećemo zaboraviti. Zehra. Beba. Nada. Ili Emina koju opjeva Šantić, a čija je praunuka lijepa Alma snimila pjesmu „Emina“ koju posvećuje svojoj praneni. Glas one koju volimo. Ona koju volimo pjeva nam naš sevdah.
Sve koji vole sevdah znaju njihova prezimena.

Glas pjevača je nekad bio posve sam, dovoljan sam sebi. Potom ga je pratio saz ili kakav drugi žičani instrument. Nešto kasnije, zajedno s kafanom, pojavila se harmonika.

Danas se uz glas pjevača čuje orkestar, obično tzv. narodno orkestar s primjerenim posebnim dionicama.
Ipak, sevdalinka je, prije svega i nadsve – glas. Glas duše kojoj je teško u sebi i žudi napolje kao ptiče iz jajeta tjeskobe.

Možda se zato onaj koji sluša sevdalinku u njoj i prepozna.
On je u sebi, ili naglas pjeva, on bi da je izvadi iz duše pa opet u dušu da je stavi.
Duša je sehara u kojoj se čuva sevdalinka.