Međunarodnoj zajednici ne služi na čast što je neodgovoran dvojac Čović-Dodik došao u poziciju da ucjenjuje BiH, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, EU i cijeli svijet – i van pameti je da se taj račun adresira prema časnim građanima BiH koji su se svim sredstvima i uz velike žrtve suprostavili tim zločinačkim projektima. Časni bh. građani su zadnji kojima se povampireni balkanski fašizam može fakturisati. Opće je poznato ko ima odgovornost, nadležnost i instrumente – a i zadatak da slučajeve kakvi su Čović i Dodik rješavaju i otklanjaju prepreke na evroatlanskom putu BiH.

DŽEBRAIL BAJRAOVIĆ: Bosanskohercegovčki antifašisti su položili historijski test odbranivši zamlju od najezde fašizma, a potom su dali povjerenje SAD-u, UN-u i EU misleći da će im iskreno pomoći da se BiH ustroji kao funkcionalna država gdje se poštuju univerzalne ljudske i demokratske norme. Još uvijek živimo u uvjerenju da će međunarodna zajednica ispuniti zadatke na koje se obavezala u Dejtonu. U pitanju je čast i dostojanstvo svjetskog poretka i civilizacije. Cijena je isuviše visoka da bi se zanemarile obaveze prema BiH. Međunarodnoj zajednici ne služi na čast što je neodgovoran dvojac Čović-Dodik došao u poziciju da ucjenjuje BiH, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, EU i cijeli svijet – i van pameti je da se taj račun adresira prema časnim građanima BiH koji su se svim sredstvima i uz velike žrtve suprostavili tim zločinačkim projektima. Časni bh. građani su zadnji kojima se povampireni balkanski fašizam može fakturisati. Opće je poznato ko ima odgovornost, nadležnost i instrumente – a i zadatak da slučajeve kakvi su Čović i Dodik rješavaju i otklanjaju prepreke na evroatlanskom putu BiH.

Neupitna je podrška Draganu Čoviću i njegovim saradnicima u demontiranju države Bosne i Hercegovine jer to rade sa pozicije državnih institucija i uz finansiranje novcem iz poreskih obveznika BiH. U to nema sumnje, a na šta su dobronamjerni međunarodni faktori u zemlji i inostranstvu skrenuli pažnju da dvojac Čović-Dodik svim raspoloživim sredstvima i resursima rade na podjeli države BiH, te su da su direktni krivci za zastoj na reformskom putu i evroatlantskim integracijama.

Dragan Čović predvodi skupinu iz hrvatskog naroda koja se ne usteže da kaže da BiH ne smatraju za svoju domovinu i da nemaju interes da BiH učine funkcionalnom državom, jer posjedovanjem hrvatskog pasoša, faktički im je omogućeno da postanu građani EU – a time su se potpuno odvojili od interesa i suosjećanja sa ostalim narodima u BiH. Međutim, iz te prednosti nad kojim su likovali u startu, danas je proizašao problem – jer Hrvati masovno napuštaju BiH i odlaze trajno da žive u druge države. Naprosto odlaze zbog kvaliteta života, obzirom da je BiH opljačkana, zapuštena i u kojoj se nacionalne podjele održavaju po svaku cijenu, a predstavnici iz hrvatskog korpusa se ističu u destrukciji svakog dogovora koji vodi uređenju države BiH. Pa i najmanjeg.

Hrvatski predstavnici ne žele da pričaju o budućnosi države BiH i njenih građana, već samo o ugroženosti Hrvata u BiH – a pri tome neće da javno priznaju da je najmanje nezaposlenih baš Hrvata u BiH; da Hrvati imaju mnogo više vlasti nego što ih ima u BiH. To su činjenice.

Međutim, da nema podršku ne bi bila moguće ta antibosanska politika koju provode pojedine separatističke snage sa Čovićem na čelu – jer nije moguće eliminisati demokratiju u Mostaru ako za to ne postoji snažna podrška u međunarodnim centrima moći. Zabrinjavajuće može biti i što se sama Republika Hrvatska urušava pod najezdom sve agresivnije desnice, a sve je prisutnija podjela u hrvatskom društvu za „za“ i „protiv“ Čovićeve politike u BiH, a koja se neminovno preljeva i u Zagreb. Incident u HAZU kada je Čović proglašen za počasnog doktora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a potom nekoliko uglednih akademskih građana vratilo svoj „doktorat“ ukazuje da politika koju provode u BiH ima značajan negativan odjek i na hrvatsko društvo u cjelini. To bi moglo postići i veće razmjere ako se nastavi u pravcu davanja bezrezervne podrške zvaničnog Zagreba Čovićevom povampirenom avanturizmu, obzirom da on ne odustaje od zacrtanih ratnih ciljeva – a što je civilizrani svijet osudio kroz presudu o UZP-u.

Da je Čovićeva politika postala balkanski problem broj jedan jasno su obznanile mnoge zemlje Zapada, kojima je jasno da je ishodište te isključive politike u širenju nepovjerenja i nesigurnosi u BiH, a što neminovno vodi sukobu. Dakako, projekat koji Čović provodi sa svojim saradnicima ima rezervne planove samo da se održi na vlasti – a očito da pri tome najmanje vodi računa o Hrvatima i u BiH i u Hrvatskoj.
Mada se Čović imenuje u svjetskim medijima kao je glavni krivac za zastoj reformi i nazadak BiH u svakom pogledu tokom njegovog četverogodišnjeg mandata, ipak, se ne prešućuje indirektna odgovornost EU koja dopušta Čovićevo divljanje po institucijama BiH. Ne treba zaboraviti da je Visoki predstavnik Paddy Ashdown 2005. godine smijenio Čovića sa funkcije člana Predsjedništva BiH, a u čemu se danas ogleda nedoslijednost politike međunarodne zajednice koja danas praktično ništa ne čini da zaustavi politiku koja je povukla BiH na balkansko začelje i u neizvjesnu budućnost.

Serija pregovora oko izmjene Izbornog zakona, kao i niza zakona koji su neophodni za funkcionisanje BiH kao države, jasno pokazuju da međunarodna zajednica ne ide dalje od verbalne osude Čovićeve politike dok se praktično država drži na rubu provalije. Vlast u F BiH je pod direktnom kontrolom Čovićevog HDZ-a, a na državnom nivou mu je partner Dodik – tako da nema nepoznanica ko i kako blokira BiH – već je samo pitanje dokle će PIK i ured Visokog predstavnika asistirati tom separatističkom dvojcu pod izgovorom: „Mi tražimo da se domaći lideri dogovore!“. Naravno da dogovora niti je bilo niti će biti – jer za Čovića je dogovor samo prihvatanje njegovih želja.



Nakon zatvaranja Košnikovog ureda u Mostaru veoma brzo je ukinuta demokratija u tom gradu – pa ne bi možda bilo rješenje da se ponovo otvori kancelarija u Mostaru i povjerenik ispred UN-a otvori kancelariju i nametne demokratske izbore u gradu na Neretvu. U suprotnom svima je jasno da sa otvaranjem Čovićeve kancelarije za hrvatskog člana Predsjedništva BiH u Mostaru isključivo se želi insistirati na podjeli države BiH i promovisanje Mostara kao hrvatskog stolnog grada.

Ako to Evropa ne prepozna kao opasnost na svome pragu – sigurno će se pozabaviti sa demokratskim oboljenjem u svojoj kući. Međutim, tada će biti kasno za mnogo štošta za šta danas ima vremena. Sigurno da se EU poigravanjem sa Čovićevom pogubnom politikom poigrava sa svojom budućnošću i sudbinom svojih dobronamjernih građana koji od svojih vlada čekuju da ih zaštite od onih koji krše evropske demokratske vrijednosti i društvene norme.

Bosanskohercegovčki antifašisti su položili historijski test odbranivši zamlju od najezde fašizma, a potom su dali povjerenje SAD-u, UN-u i EU misleći da će im iskreno pomoći da se BiH ustroji kao funkcionalna država gdje se poštuju univerzalne ljudske i demokratske norme. Još uvijek živimo u uvjerenju da će međunarodna zajednica ispuniti zadatke na koje se obavezala u Dejtonu. U pitanju je čast i dostojanstvo svjetskog poretka i civilizacije. Cijena je isuviše visoka da bi se zanemarile obaveze prema BiH. Međunarodnoj zajednici ne služi na čast što je neodgovoran dvojac Čović-Dodik došao u poziciju da ucjenjuje BiH, Hrvatsku, Srbiju, Balkan, EU i cijeli svijet – i van pameti je da se taj račun adresira prema časnim građanima BiH koji su se svim sredstvima i uz velike žrtve suprostavili tim zločinačkim projektima. Časni bh. građani su zadnji kojima se povampireni balkanski fašizam može fakturisati. Opće je poznato ko ima odgovornost, nadležnost i instrumente – a i zadatak da slučajeve kakvi su Čović i Dodik rješavaju i otklanjaju prepreke na evroatlanskom putu BiH.

Najlakše je vršiti zamjenu teza ali takve stvari imaju svoje nužna posljedice. Vremena još ima, ali je pitanje ima li volje da se BiH ustroji kao funkcionalna država ili se ne odustaje od podjele?