Selma Islamović Spahalić: Nešto poslije podne došla je treća pretraga. Ovaj put dolazi brat stariji od mog školskog kolege, i nastaje pljačka! Krade auto od babe! Njemu više ne treba. Zatim dolazi Tuta i njegovi bojovnici nakon 17 dana provedenih u kućnom pritvoru i to je kraj života za nas u našem stanu, istjerani smo iz našeg stana i postajemo IZBJEGLICE.

Za mnoge Evropljane 9. maj je datum koji obilježavaju kao Dan pobjede nad fašizmom, a za mene je datum koji me podsjeća na početak fašizma u Mostaru. U jutro rano, tog kobnog 9. maja, nas je probudila lupnjava na naša vrata od vojnika Hrvatskog vijeća odbrane, tzv. HVO bojovnika. Velim lupnjava to je nešto tako strašno da me i sad 25 godina kasnije jeza od zadatog straha hvata.

Mama je otvorila vrata njih šest nouružanih do zuba su uletili mimo nju i pravac do babe tražili su naoružanje koje posjeduje da im preda. Babo im je rekao da nema ništa, te naravno ne povjeruvši mu oni su krenuli u pretragu. Izvrtali su što se izvrnuti moglo, otvarali što se otvoriti moglo, prosuli što se prosuti moglož; brašno u vrećama, drva složena na balkonu, garderoba u ormarima… da nije slučajno tu nešto sakriveno. Sahatak nakon tog prvog matletiranja odlučili su nas ostaviti na miru na polasku jedan od njih je rekao, ako imaš bilo šta a da nisi prijavio glave će te koštati, nego iznesi bjelu krpu na balkon u znak predaje i da mi dođemo to pokupiti oružje.

Pred samo svitanje je krenulo granatiranje, odjekivale su eksplozije na ljevoj strani obale Neretve. Mama je krenula pospremati džumbus koji je bio po kući i mi smo joj pomagale. Babo je krišom slušao vijesti, postaja tzv. Herceg Bosne je prenosila kako je Armija RBiH izvršila napad, a ratni radio Mostar je obavještavao o napadu koji na lijevoj obali Neretve nad Bošnjacima vrše HVO bojovnici uz pomoć Hrvatske vojske.

Niko nam ne dolazi! Neobično nam je jer uvijek se kahva sa komšijama iz zgrade pila. Mi nesmijemo vani, strah nas je, jer gledamo sa balkona kako odvode pretežno muškarce i sjedaju ih u vojna auta. Od jedanput oko podne došlo je par babinih prijatelja da vide kako je on predeverao ispitivanja i pretresanja jutrošnja i razmjenjivali su svoja iskušenja. Sa Esom je bio posljednji susret jer su ga tog dana odveli i nikad se vratio nije. Ubili su ga!



U jednom navratu mama je izašla na balkon da istrese stazu iz kuhinje koja je bila bijela od brašna koje su ti bojovnici prosuli ranije. Ne sluteći ništa za nekoliko minuta se ponovo začula strašna lupnjava na našim vratima. Mama je ponovo otvorila vrata a sad su bila tri HVO / HV bojovnika, pitali su je gdje je naoružanje, naivno i iskreno ih je upitala:

- "U ime Boga kakvo naoružanje sad tražite jutros ste bili i nemamo ništa"!!!
Jedan je otišao u dnevnu sobu i rastjerao komšije vikajući da li su došli da planove kuju 7, drugi je mami govorio da je ona sa bjelom krpom mahala i da im je dala znak predaje, a treći je hodao po kući sa nekom malom elektronskom spravicom iz prostorije u prostoriju te se zadržao u roditeljskoj spavaćoj sobi pokraj ormara te dozvao svoju dvojicu bojovnika i babu da se stvore pred njim. Baš kao pravi zapovjednik. Njih dvojica su haman otrčali prema sobi iz koje se začuo njegov glas, a babo je nešto sporije išao za njima po dolasku do sobe se naslonio na štok od vrata. Taj zapovjednik mu je rekao:

- "Posljednji put te pitam govori gdje ti je naoružanje"?

Babo se odupirao i govorio kako nema ništa! I nije imao ništa. Taj zapovjednik mu je rekao bijesnim glasom da laze, izvadio pištolj i pucao mu kraj glave. Par minuta je samo mrtva tišina, ustrašene i uznemirene naše duše su molile da je babo samo živ a ništa se nije čulo nego lomljenje maminih prstiju. Odjedanput babo progovori i kaza im opet nema ništa, a taj zapovjednik sa ormara zguli vojni ranac i baci pred njega kaže mu "a šta je ovo"? Babo mu je rekao da je to vojni ranac i krenuo da vadi iz njega par čahura, findžane od kahve okorjele, otvarač za konzerve zahrdžali, čarape i donji veš. Pitao ga je od kud mu to. Na to mu Babo odgovori, pa Gorane ako se sjećaš u Podveležju zajedno smo bili kad sam ti glavu spasio od četnika, još od tad je to prije par mjeseci ostalo. Bjesno će Goran njemu:

- Ja za tebe sam Zapovjednik a ne Goran. To što si me učio da vozim kao djete, što si radio sa tatom, što si me u Podveležju spasio su bila druga vremena i na to zaboravi ništa ti to pomoći neće.
Nakon toga su pononovo otišli.



Nešto poslije podne došla je treća pretraga. Ovaj put dolazi brat stariji od mog školskog kolege, i nastaje pljačka! Krade auto od babe! Njemu više ne treba. Zatim dolazi Tuta i njegovi bojovnici nakon 17 dana provedenih u kućnom pritvoru i to je kraj života za nas u našem stanu, istjerani smo iz našeg stana i postajemo IZBJEGLICE.

A lijepo je Josip Pejaković rekao, izbjeglica je čovijek koga svako izbjegava. Istina živa! Bilo je teško, tužno, bolno dosta toga se izdeveralo, ali uz Božiju pomoć, evo u lijepom i sunčanom Dallasu danas živa, zdrava, zadovoljna, i uspješna zavidim onima koji su ostali ne kažnjeni i uživaju u mom Mostaru i lijepoj Hercegovini.

Ovo pišem samo da se ne zaboravi i sa željom da se nikada više nikome ne ponovi mostarski 9. maj, bijelih traka, krpa…