Podaničkim i ulizičkim mentalnim sklopom, pojedini Bošnjaci direktno udaraju na čast, obraz, dostojanstvo, Bošnjaka, koji u ovom narodu imaju ugled i harizmu. Negativnim stavovima, lažnim informacijama, obavještajnim djelovanjem, nastoji se ubiti ljubav prema državi; patriotizam se proglašava šovinizmom, borba za istinu ekstremizmom, kultura pamćenja se smatra destruktivizmom, istrajavanje u borbi za pravdu i istinu o agresiji i genocidu, definiše se kao remećenje odnosa u regionu, a borba za Bosnu i Hercegovinu, njezin suverenitet i integritet, biva prepoznata kao destablizirajući faktor.

Napadi kojima su Bošnjaci izloženi u proteklom dvadesetljeću, a koji se posebno inteziviraju u zadnje dvije godine, kada se svim raspoloživim sredstvima udara na bošnjačko biće, na bošnjačku kulturu, tradiciju, vjeru, jezik, a sve od strane naših susjeda sa Zapada i komšija sa Istoka, i njihovih političkih sljedbenika unutar Bosne i Hercegovine, i jednog dijela Bošnjaka koji služe velikosrpskim i velikohrvatskim političkim projektima, jasan su pokazatelj da je ideja o podjeli Bosne i Hercegovine još uvijek živa, te da su Bošnjaci jedina prepreka na realizaciji tog bolesnog fašističkog, velikohrvatskog i velikosrpskog projekta.

Potreba negiranja genocida, izjednačavanja strana u agresiji na BiH, revizija karaktera rata, od očite trodržavne agresije koja je izvršena na R BiH, u građanski rat, relativiziranje zločina, veličanje zločinaca, negiranje bošnjačke nacije, negiranje bosanskog jezika, kao jezika kojim govore Bošnjaci, priča o islamskom radikalizmu, kao prijetnji po sigurnost u regionu, potreba za prekrajanjem granica, odnosno prisvajanjem dijelova teritorija države BiH, spriječavanje pristupa otvorenom moru, samo su neki od pokazatelja u kakvom se političkom i sigurnosnom okruženju nalazi Bosna i Hercegovina, i Bošnjaci kao njezin narod koji čini preko 50% njenog stanovništva.

Naime, neprestanim pritiscima i napadima, kod Bošnjaka se želi probuditi osjećaj krivice niže vrijednosti, potrebe da se kao žrtve genocida počnu izvinjavati svojim dželatima, jer su pružili otpor i uspjeli opstati na ovim prostorima. Hajka koja se vodi u toliko je opasnija, što joj se priključuju i Bošnjaci, koji za sitan interes prodaju svetost države i naroda, koji svojim (ne) djelovanjem direktno staju na stranu politike podjele BiH i uništenja Bošnjaka, kao jedinog garanta opstanka Bosne i Hercegovine. Podaničkim i ulizičkim mentalnim sklopom, pojedini Bošnjaci direktno udaraju na čast, obraz, dostojanstvo, Bošnjaka, koji u ovom narodu imaju ugled i harizmu. Negativnim stavovima, lažnim informacijama, obavještajnim djelovanjem, nastoji se ubiti ljubav prema državi; patriotizam se proglašava šovinizmom, borba za istinu ekstremizmom, kultura pamćenja se smatra destruktivizmom, istrajavanje u borbi za pravdu i istinu o agresiji i genocidu, definiše se kao remećenje odnosa u regionu, a borba za Bosnu i Hercegovinu, njezin suverenitet i integritet, biva prepoznata kao destablizirajući faktor. Što nam jasno govori, da kazaljka na satu našeg dolaska svijesti je odavno prešla sa pet do dvanaest, i uporno nam pokazuje da vrijeme ne igra u našu korist i da smo već odavno trebali biti na startnim pozicijama, sa kojih trebamo krenuti u zaštitu državnih i nacionalnih interesa, jer je crvena linija već odavno nagažena od naših dušmana. Međutim, Bošnjaci se ne bude, nego dozvoljavaju da se nad njima i u miru vrše razni oblici zlostavljanja, da im kojekakvi nedovršeni likovi, intelektualne veličine našeg naroda proglašavaju „fašistima“, dok se na drugim stranama, presuđeni ratni zločinci, sa presudama za genocid i zločine protiv čovječnosti, slave kao heroji i po njima se daju imena, trgovima, studentskim domovima, njihove slike se nalaze na institucijama. Samo se Bošnjacima može desiti, da se plaketa Općine Srebrenica dodijeli negatoru genocida, da se u Javni RTV servis za urednika dokumentarnog programa imenuje čovjek koji se ismijava ubijenom djecom Sarajeva, osvjedočeni štovalac UZP-a i ratnih zločinaca, Praljka i ostalih. Samo Bošnjaci mogu sebe dovesti u takvu krizu identiteta, da svojom intelektualnom vertikalom smatraju Envera Kazaza, a da fašistom proglase Mustafu Busuladžića, da se zahvaljuju kojekakvim Srbima i Hrvatima jer su ostali za vrijeme agresije u Sarajevu, i da im zbog toga dozvole da nam se igraju sa inteligencijom, i još takvim podaničkim odnosom pokazujemo kao da je nemoralno bilo ostati u Sarajevu, a moralno se popeti na brdo i ubijati svoj grad, državu i građane.

Svojim postupcima pokazujemo da postajemo najgori sami sebi. Da smo došli do granice sunovrata, i da sad samo treba da se bacimo u ambis iz kojeg povrataka nema. Pokazujemo da više volimo i poštujemo tuđe ništavilo i kojekakve protuhe, nego svoje istinske vrijednosti i velikane.

Sad kad smo došli do dna, treba se početi peti na vrh; još nije kasno, da probudimo u sebi osjećaj vlastite vrijednosti, da se oslonimo jedni na druge, da druge uvažavamo u mjeri u kojoj oni uvažavanju nas, da se prestanemo podanički odnositi prema drugima, posebno što Bošnjaci iza sebe imaju blistavu prošlost, koja nije uprljana nikakvim zločinima i genocidom, ne samo u protekloj agresiji, nego i u dalekoj prošlosti. Bošnjaci moraju konačno naučiti lekciju o samima sebi, vidjeti kako su naše pretke opisivali drugi, koliko su nas poštovali, trebamo prestati da osjećamo zahvalnost prema onim Srbima i Hrvatima, koji su u vremenu agresije ostali uz jedinstvenu i suverenu BiH, jer to je bila njihova građanska dužnost, jer da su uradili drugačije stali bi na stranu fašizma i najcrnjeg zločina kojeg je svijet upisao na stranice svoje historije.

Stoga, Bošnjacima treba biti jasno da bez Bošnjaka nema Bosne i Hercegovine, i da bez Bosne i Hercegovine nema Bošnjaka, i u skladu s time se početi odnositi prema vremenu i okruženju.

Čast svakome vresija nikome.