DR. MUSTAFA CERIĆ: Ni ban Kulin, ni Mehmed Fatih, ni Komunistička Partija nije im ništa dala na poklon. Oni, suvereni bosanski građani, su izglasali nezavisnost, samobitnost i suverenost bosanske državu, koju su UN priznali 22. maja 1992. god., Rezolucijom 755. Zato je ovaj dan najvažniji dan u povijesti bosanske države i nacije. Bosna je, nažalost, platila visoku cijenu za svoju državnu samostalnost i suverenest u svijetu. Naša je dužnost danas da čuvamo i njegujemo to povijesno postignuće zajedno sa postignućem popisa bosanskih stanovnika, gdje su se Bošnjani, tj., Bošnjaci, kao autentični stanovnici Bosne, mogli prvi puta u svojoj povijesti izjasniti, odnosno registrirati, po svojoj slobodnoj volji da su "Bošnjaci", da im je jezik "bosanski jezik" te da im je vjere "islam" ili...

Zašto je Prvi Mart 1992. god. važniji i od Povelje Kulina bana od avgusta 1189. god., i od Ahdname Mehmeda Fatiha od maja 1463. god., i od Prvog zasjedanja Avnoja u Bihaću od 26. i 27. novembra 1942. god., i od ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu od 25. novembra 1943. god., i od Drugog zasjedanja Avnoja u Jajcu od 29. i 30. novembra, 1943. godine?

Prvi Mart 1992. god. važniji je o svih tih nabrojanih povijesnih datuma zato što su na taj dan 29. februara i Prvog Marta, 1992. god. Bošnjaci/Bosanci, kao autohtoni bosanski stanovnici, građani i patriote slobodno i dragovoljno izašli na lice mjesta svoje zemlje, domovine i države i glasali za nezavisnu i suverenu bosansku modernu državu, koja je nakon toga bila priznata kao ravnopravna članica država-nacija u Ujedinjenim Nacijama pod zastavom sa ljiljanima u maju 1992. god. To je bilo i ostalo za sva vremena najveće priznaje bosanske državnosti u povijesti Bosne od doba njene kraljevske krune.

Dakako, Povelja Kulina bana je rodni list bosanske države. Ali, ban Kulin je bio podvrgnut abjuraciji (odricanju) pred izaslanikom rimskog pape Ivanom de Kazamarisom tako što se morao javno očitovati da se odriče svoje hereze. Praktično od tada pa sve do danas, Bošnjaci/Bosanci su na neki način podvrgnuti abjuraciji, odricanju svoje hereze, bilo pred onim koji dolaze u Bosnu s Istoka ili ovih koji dolaze s Zapada. Ali, uvijek nakon abjuracije, Bošnjaci/Bosanci se vraćaju svojoj orginalnoj "herezi". To pravilo važi i dan-danas. Čudim se kako ovi koji nas danas optužuju i progone zbog hereze "islamskog radikalizma" to još uvijek ne razumiju. To, očito, nije ni važno. Važno je da mi Bošnjaci/Bosanci razumijemo logiku i pravilo bana Kulina: - Svi ste dobro došli, sve ćemo vas lijepo saslušati, ali mi se nikad nećemo odreče naše "bosanske hereze" u vjeri, naciji, državi, kulturi i načinu našeg bosanskog života.
Dakako, važna je bila Ahdnama Mehmeda Fatiha kao povijesni dokaz o suživotu i tolerancije islama, kojeg je Mehmede Fatih donio u Bosnu. Ali, to nije bilo dovoljno da se sačuva neovisnost i suverenost bosanske kraljevine. Uspomena na Ahdnamu Mehmeda Fatiha budi u nama osjećaj suživota i tolerancije, ali istodobno ostavlja gorak okus gubitka kraljevske i državne neovisnosti i suverenosti Bosne. Nažalost, Porta u Istanbolu nije nikad imala pravi i iskreni osjećaj za potrebu samostalnosti i suverenosti bosanske države. Husejn kapetan Gradaščević (1802-1834) je platio glavom svoj pokušaj da uvjeri Portu u Istanbolu da prizna posebnost bošnjačkog naroda i bosanske države-nacije. Nadam se da se Ankara promijenila i shvatila da je samostalnost i suvereneost bosanske bržave od prevelike važnosti za opstanak Bošnjaka/Bosanaca, kao i za mir i stabilnost na Balkanu.



Dakako, važan je bio prvi Avnoj u Bihaću, važan je bio ZAVNOBIH u Mrkonjić Gradu i važan je bio drugi Avnoj u Jajcu za bosansku samobitnost i samodržavnost. Ali, sva ta zasjedanja bila su politička s jakim ideološkim predznakom u ratnim uvjetima. Svakako, za Bosnu je bilo prevažno da je bila na pravoj, pobjedničkoj strani i da je u ratu i nakon rata sačuvala svoj moralni dignitet i državni i identitet. No, ono što Bosnu opterećuje od dva Avnoja i ZAVNOBIH-a je dug, koji joj nameću oni koji se poistovjećuju s ideologijom komunizma, koji jest imao pozitivnu ulogu u borbi protiv fašizma, ali, nažalost ili nasreću, ta ideologija komunizma nije preževjela test moderene historije. Stoga, reducirati zasluge za uspostavu i očuvanje bosanske državnosti na jednu ideološku matricu, koja je na kraju historijski poražena, ne samo da nije održivo, već je jako opasno za bosansku državu zato što sužava prostor za šire i dublje razvijanje ideje bosanske državnosti, kao građanske opcije na način jedan čovjek jedan glas. Zasijedanja dva Avnoja i ZAVNOBIH-a jesu spasili Bosnu od fašističke ideologije (četništva i ustaštva), ali su ta zasijedanja propustila priliku da afirmiraju bosansku naciju, kao ravnopravnu jedinucu sa svim ostalim nacijama u bivšoj Jugoslaviji. Bosna i kao nacija i kao država ostala je i nakon dva Avnoja i ZAVNIBIH-a ovisna o svojim tutorima iz Zagreba i Beograda. To se najasnije pokazalo dvostrukom agresijom da Bosnu, gdje su se snažno manifestirali tragovi o podjeli Bosne prema sporazumu Cvetković-Maček (Milošević-Tuđman).
Dakle, u tome je historijska važnost bosanskog referenduma Prvog Marta, 1992. god., bio je to prvi autentiični i demokratski čin bosanskih građana, koji su slobodno, dragovoljno, samosvjesno i samobitno izašli na referendum 28. februrara i 01. marta 1992. godine i glasali za svoju samostalnu, samobitnu i suverenu bosansku državu. Ni ban Kulin, ni Mehmed Fatih, ni Komunistička Partija nije im ništa dala na poklon. Oni, suvereni bosanski građani, su izglasali nezavisnost, samobitnost i suverenost bosanske državu, koju su UN priznali 22. maja 1992. god., Rezolucijom 755. Zato je ovaj dan najvažniji dan u povijesti bosanske države i nacije.
Bosna je, nažalost, platila visoku cijenu za svoju državnu samostalnost i suverenest u svijetu. Naša je dužnost danas da čuvamo i njegujemo to povijesno postignuće zajedno sa postignućem popisa bosanskih stanovnika, gdje su se Bošnjani, tj., Bošnjaci, kao autentični stanovnici Bosne, mogli prvi puta u svojoj povijesti izjasniti, odnosno registrirati, po svojoj slobodnoj volji da su "Bošnjaci", da im je jezik "bosanski jezik" te da im je vjere "islam" ili...
Stoga, imam potrebu da kažem da, uz sve nedostatke i mahane koje nas prate kao narod, ova generacija Bošnjaka ima razlog da bude ponosna što je ustanovila ili uspravila bosansku državu na čvrste noge do svjetskog priznanja i važnosti te što je osigurala da se autohtoni bosanski stanovnici mogli da se slobodno pri punoj svijesti izjasne o svojoj državi, naciji, vjeri i jeziku.
Kliko je sve to historijski važno za Bosnu najbolje govore oni koji se svemu tome protive - protive se bosanskoj državi, naciji, jeziku i vjeri.
Mi, Bošnjaci/Bosanci, moramo biti glasniji od njih tako da se njihovi glasove ne može čuti i tako da svima bude jasno da nema povrataka na staru naviku da se Bosna prisvaja i posvaja od bilo koga.
Zato očekujem posebno od imama, hatiba, muallima i hodža da Prvi Mart obilježavaju kao jedan od najvažnijih datuma u našoj kako nacionalnloj tako i duhovnoj tradiciji.
Upamtimo svi ove riječi rahmetli Alije:
- Narod bez države je kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne želimo biti narod koji nema državu."
Dakako, svima treba da bude jasnio da je Bosna matična država svih Bošnjaka ma gdje bili - kad-tad, ako Bog da!