Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Zašto bi ,oni tako volili, ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, kada, sasvim jasno, imaju i svoje rezervne domovine, kako Republiku Hrvatsku, tako i Republiku Srbiju. Jedna i druga, se tako često i očito, mješaju u unutrašnje probleme i isključivo, naša unutrašnja prava, u iznalaženju, nama potrebnih i prihvatljivih rješenja.

Godine moje, životno iskustvo, inteligencija i događaji, koji su prohujali, mimo mene ili preko mojih leđa, dovoljno mi jasno, konkretno i istinski, ukazuje na nužnu moju ljubav, prema, jednoj i jedinoj domovini, Bosni i Hercegovini.

Kao, rođeni bosanski i sarajevski Srbin, sasvim sam svjestan, da i nisam jedini, koji volim ovu zemlju, ali sam siguran, u ovaj moj jedinstveni i iskreni način ljubavi, prema domovini.
Svakako, akteri ove priče, volili su ovu zemlju, ali svaki na svoj način, kako koji, što je neupitno, pravično i istinito, kao spoznaju, za sve nadolazeće generacije.

Kako god krenuo, od vremena i događaja, iz ranije prošlosti, do današnjih dana, zaključak je, da je ljubav prema domovini, samo jedna i jedina istinska ljubav, sve ostalo su razne obmane i laži, na koju mogu biti upućeni, neuki i neiskusni njeni građani ili svi oni, koji to lično i nisu sve osjetili, kako bi to naši stari govorili „na svojoj koži“.

Kao, mostarski Sarajlija, sa dugom životnom dobi, osamdeseta je na pragu, sjećam se dobro, mojih dječačkih i pionirskih dana, što sam imao priliku i vidjeti i slušati, o ustaškim zlotvorima, od Luburića i njegovih ubilačkih nedjela u vili smrti, sa Skenderije, do mnogih vješanih patriota po Marijin dvoru, kao i niza ubistava u Sarajevu i okolini. Isto tako, veoma mi je znano, da ih je mnogo boravilo u Jajce kasarni, uz koju je neposredno bila i naša kuća, a sa nekih komšijskih kuća, često su znali i pucati, u veselju prazničnih dana, uz sadržajne „patriotske pjesme“, sa pijančenjem i gromoglasnom muzikom.

Govorili bi opet, naši stari, bivalo, ali se ne ponovilo. Međutim, nažalost, nije tako i bilo, jer upravo, mojim bitisanjem, ovoga puta u gradu Mostaru, u periodu dvostruke agresije, na grad i okolinu, godina devedesetih, imao sam priliku, da se ponovo susretnem, sa ovim „crno košuljašima“, koji su nosili slične odore i oznake „U“, sa tzv. HOS-ovcima i njihovim zlobnim nakanama i nedjelima. Bile su to, Hrvatske obrambene snage, među prvim organizovanim jedinicama, u Domovinskom ratu Hrvatske, koje su se uz Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), te teritorijalnu odbranu BiH, u periodu prvobitne velikosrpske agresije sa istoka, uključili u odbranu zemlje. U Hrvatskoj, HOS se kasnije integrisao u Hrvatsku vojsku početkom 1992. prilikom restrukturiranja vojnih snaga unutar Republike Hrvatske. HOS u BiH je neko vrijeme službeno činio dio Armije RBiH, ali se osuo i raspao nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Hercegovine generala Armije RBiH Blaža Kraljevića.

Ideja vodilja HOS-a bila je povratak Hrvatske na istočne granice Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata.

Da, on je „volio“ Bosnu i Hercegovinu, ali bez Srba u njoj, te istinskim težnjama, osvajanja i dolaska na istočne njene granice, do Drine.

Često se u mnogim medijima, mogu pročitati, određeni slavopjevi, o veličanju i glorifikaciji, ovoga generala, te njegovim odbrambenim radnjama, za ljubav domovine, Bosne i Hercegovine, koju je tako neizmjerno volio.

Svakako, da mi građani grada Mostara i hercegovačkih prostora, posebno srpske nacionalnosti, na kojima su intezivno djelovale, snage HOS-a, pod komandom generala i mnogih znanih njegovih podčinjenih izvršioca, veoma smo bolno i tragično, često i svojim životima, osjećali, tu njihovu izraženu ljubav, prema domovini Bosni i Hercegovini i njenim građanima. Zato nam, nisu potrebne, sve te bajke i slavopojke o njihovom veličanju i mračnim nakanama, sa doživljenim nedjelima.

Kako to i „Dnevni avaz“, pod istaknutim naslovom, kako slijedi, postavlja pitanje svojim čitaocima, uz određene komentare.



Da li je bio patriota i domoljub i da li se zato odazvao domovini, kako to tvrde njegovi sljedbenici Prkačin i Primorac, koji i tvrde da je on bio „pozitivan nacionalista“, iako mi nije znano značenje ovoga termina, ali su mi njihova nedjela u ovome gradu Mostaru i široj Hercegovini, veoma poznata. Isto tako, veoma mi je znano, da je svaki nacionalizam, bilo koje vrste ili naziva bio, veoma poguban na ovim našim prostorima i razorna, ubitačna, veoma zarazna klica, našem zajedničkom življenju.

Dakle, činjenice govore, da su se upravo, mnogi „domoljubi“ iz vremena NDH-azije, pobjegulje u Australiju, Njemačku ili Južno Američke zemlje, rado odazvale pozivu, svome fireru i Poglavniku Tuđmanu, od Šuška, Kraljevića i inih, povratile se, da brane „domovinske“ interese iz doba NDH, odnosno do granica njihove banovine.

Njihov proglas građanima u gradu Mostaru, koji je inače rasturan po ulaznim haustorima kuća, dovoljno nam govori o njihovom odnosu prema građanima srpske nacionalnosti. Mnogi, zatvarani i mučeni Srbi, u podrumu stare Vojne bolnice u gradu, prebijani i ubijani, a neki od njih su završavali i u zloglasnim logorima, od Heliodroma do Dretelja, te gdje ne više.

Prilikom upada, njihove petorke crno košuljaša, u moj dom, pružili su mi priliku, da neposredno, osjetim svo njihovo fizičko i psihičko silovanje i maltretiranje, iživljavanjem u njihovim retoričkim nakanama, da li da me upucaju, ili zakolju ili objese, ili šta već ne drugo, dok su za to vrijeme drugi vršili pljačkašku premetačinu stana. Istina je, ovoga puta, preživio sam ovu neposrednu torturu, uz upozorenje, da će se oni povratiti.

Lično sam iskoristio priliku, posjete gradu Mostaru 2003. godine, da u funkciji predsjednika Gradskog vijeća grada, razgovaram sa glavnom tužiteljicom Haškog tribunala, gospođom Carla de Ponte, da joj predam ovaj proglas i ukažem na mnoga nedjela nad građanima srpske nacionalnosti.
Desilo se, što se i desilo, sa njihovim generalom Blažom Kraljevićem, eto ih tamo, neka to oni opisuju i dokazuju to namješteno ubojstvo, od koga i za koga, a meni ostaje neposredno saznaje i tvrdnja, da se tako nešto nije desilo sa sudbinom generala, u ovome gradu niti jedan Srbin, nebi ostao da normalno živi i djeluje, čime bi se zaista, ostvarila izuzetna glorifikacija „ljubavi“ generala, prema rezervnoj domovini, Bosni i Hercegovini, ali uz naglasak, bez Srba?
Istina je, da je većina mojih sunarodnjaka, poučena istorijskim događajima iz četrdesetih godina, drugog svjetskog rata, na vrijeme napustila ovaj grad i nije dočekala, nastavak, ustaških zlodjela, znajući šta bi im se dogodilo..

Kako nas, nažalost, sva ta istorija zlih događanja, nije istinski i dovoljno podučila, ipak se ponavljaju i mnoge neugodne stvari i u ovome mirnodopskom periodu, poslije Dejtona, ali na drugi lukavi i perfidni način, ispoljavanja svoje „ljubavi“ prema građanima i našoj nam jedinoj domovini, Bosni i Hercegovini.

Zato, istinski, možemo i konstatovati, da i ovi drugi, „vole ovu zemlju“, ali svaki od njih na svoj način, što je rekao Prkačin, „pozitivnog nacionalizma“ u njoj i prema njenim stanovnicima.
Godinama, od Dejtona, do današnjih dana, svojim nedjelima i odnosom prema našoj domovini, Bosni i Hercegovini, dovoljno jasno i sistematski utiču na njeno rasturanje.

Stvarajući ili u želji da stvore, izuzetno jake i stabilne, paradržavne tvorevine, nastale u genocidnoj agresorskoj nakani, sa istoka i sa zapada, zvala se ona Republika Srpska, zvanično ili nezvanična, ali de facto postojeća, Herceg Bosna. Na njihovim čelnim pozicijama, su izuzetni velikosrpski i velikohrvatski nacionalisti, guslar iz Laktaša i orguljaš iz Mostarskih Bara.

Kao, „čistokrvni" predstavnici, svoga roda, imaju želju i nakanu, rasturanjem Bosne i Hercegovine, da ojačaju i stvore, svoje separatne tvorevine, da sami biraju i budu birani, u svome „čistokrvnom jatu“, bez obzira na svoje komšije i druge normalne građane, sa sopstvenim umom i razumom.

Dakle, nastoje oni, od silne „ljubavi“ prema rezervnim domovinama, da im još priključe i svoje tvorevine, kao dijelove zaostavštine u naslijeđe, od pradjedova i očeva. Preskočili bi oni i sve rijeke i planine, šume i livade, samo da svoja „glasačka stada" pridobiju, za trajne, kriminalne i lopovske pozicije, sospstvene vladavine.

Na lukav i perfidn način, već godinama, dokazuju svoj, konstitutivni fašizam, sa diskriminacijom drugoga i drugačijeg, u školama RS-a na pravo Bosanskog jezika, kao i uzurpaciju mnogih drugih građanskih prava, nesrba.

Slična je situacija i u gradu Mostaru, kao i drugim hercegovačkim gradovima, gdje je HDZ na vlasti.Žalosno je, da godinama, nema izbora u Mostaru, za Gradsko vijeće grada, a sva vlast je u rukama HDZ-ovog gradonačelnika. Srbi nisu konstitutivni, a njihovo zapošljavanje je simbolično ili nikakvo. Firme su opljačkane i prisvojene, kao strateški interes Hrvatske, kada je Aluminij u pitanju, jasno je to govorio njihov Poglavnik, Franjo Tuđman.

Dakle, očito je na djelu, konstitutivni fašizam, ovoga dvojca i njihovih stranaka, HDZ-a i SNSD-a, koji to jasno i glasno provode, uz gusle i orgulje, kroz sve institucije, njihove vlasti.



U savezništvu njihovih genocidnih tvorevina, svakako, imaju podosta svojih podaničkih i ulizničkih elemenata, kao određenih međunarodnih faktora, koji im obilato pomažu, u njihovim prljavim rabotama.

Zašto bi ,oni tako volili, ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, kada, sasvim jasno, imaju i svoje rezervne domovine, kako Republiku Hrvatsku, tako i Republiku Srbiju. Jedna i druga, se tako često i očito, mješaju u unutrašnje probleme i isključivo, naša unutrašnja prava, u iznalaženju, nama potrebnih i prihvatljivih rješenja.

Tako često, u zajedničkim susretima, njihovih Predsjednika, Kolinde Grabar Kitanović, kao i Aleksandra Vučića, slušamo tako sladunjave slavopojke, na riječima su za med i mlijeko, ali to, često i njihova djela, prema našoj domovini i njenim građanima, ne prate ovu muziku i obećanja.

Svakako, za sve naše građane, kojima je istinski na srcu, ova zemlja, kao jedna i jedina, postoje tako istančani osjećaji svih izgovorenih tonova i disharmonije u aktivnostima njihovog djelovanja.

Nadati se, da će doći do podešavanja, svih ovih različitih frekvencija, koje gode našim osjetljivim ušima, znatno oštećenim, svim prethodnim agresorskim pucnjima, iz ubojitog oružja, sa istoka i zapada?

Našim građanima i narodima, koji žive i istinski osjećaju ovu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, kao svoju jedinu domovinu, nadati se do mjeseca oktobra, dovoljno pameti i razumjevanja za nju, za sve nas, za naš zajednički život i naših generacija, za dostojanstvo ljudskih bića, da nacionalistima, kriminalcima i lopovima, kažemo STOP i dosta više vaše vladavine!