Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ICTY analiza
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Almin IBRIŠIMOVIĆ, student Odsjeka za historiju
KO NE ZNA SVOJU PROŠLOST NE MOŽE ZNATI NI BUDUĆNOST
Autor: Almedina Zukorlić
Objavljeno: 17. January 2018. 20:01:46
Osim što je sehara kulturnog i povijesnog naslijeđa, brižno sabranog kroz vijekove postojanja, Bosna i Hercegovina čuva mlade talente u njezinim gradovima, uzvišenjima i dolinama. O milenijskoj priči zvanoj Bosna i Hercegovina, u interviewu za službeni portal Svjetski bošnjački kongres govori mladi student Odsjeka za historiju Almin Ibrišimović iz Vareša.



Redakcija portala Svjetskog bošnjačkog kongresa upoznala Vas je prilikom studentskog pohoda na kraljevski grad Bobovac kada ste pred oko 300 studenata sa svega 24 godine govorili o najvažnijim datumima, događajima i ličnostima države Bosne i Hercegovine do najsitnijih detalja. Kako se to dogodilo?
Pored studentskog pohoda koji je tada bio organiziran od strane Studentskog parlamenta bile su i prije toga određene grupe, gdje sam kao volonter u okviru Udruženja Građana „Čuvari Bosanske Krune Bobovac“ držao historijske časove o Bobovcu pa i o samom Bosanskom kraljevstvu. Cilj mog angažovanja prije svega leži u tome što posjetioci kada dođu vide ne samo srušene građevine i ne osvrću se na krajolik već i da svojim predavanjem njihove misli usmjerim ka samom gradu Bobovcu. Tako da mi je iskustvo koje sam stekao volontirajući olakšalo da pred oko 300 studenata održim predavanje i ujedno odgovarim na njihova pitanja. Pitanja su me zaista dojmila i to mi je nešto najdraže kada čujem od slušaoca ili posjetioca jer znam da sam ga svojim predavanjem zainteresovao. Jedno od pitanja koje je bilo najviše zastupljeno u grupi studenata jeste posljednji period Bosanske kraljevine, posebno ličnosti kao što je kraljica Mara i njezin put nakon pada Bosanskog kraljevstva, te lokacije i dolaska turske vojske u okolinu grada Bobovca tako da onaj krajolik koji su studenti doživljavali ne gledaju kao djelo majke prirode nego mjesto gdje je jednog dana bila raspoređena turska vojska.



Otkuda ljubav prema historiji i ideja za studiranje historije?
Svi mi dok smo bili kao djeca voljeli smo da slušamo priče od svojih djedova i svojih roditelja, i ja sam „žrtva“ te slatke priče o prošlosti što je jedan od razloga zbog kojeg sam zavolio prošlost. Drugi razlog leži u tome da sam svega oko 500 metara udaljen od grada Bobovca, kojeg sam još kao dijete posjećivao i obilazio i njegove zidine, i moje neznanje tog prostora kojeg sam svaki dan sve više i više fotografski pamtio ali nisam znao ništa o njemu i to me je motiviralo da upišem studij historije, jer mi kad nešto ne znamo naučimo, i trudimo se na tome polju.

Kako je tekao Vaš studij s obzirom na oštećenje sluha koje imate?
Koliko god nešto bilo što me je tištilo i pritiskalo, vrijeme i strpljenje su mi bili najveći prijatelji koji me nikada nisu izdali. Obzirom da sam rođen u ratnim okolnostima koje su tada ostavljale posljedice na novorođenčad, nije se moglo odmah utvrditi u čemu je problem. Samim time „slatka priča“ koju su mi moji roditelji prenijeli govorili su da je bilo ranjenika u ratu koji su se mogli spasiti brže i kojima je hitnija pomoć bila jer onako logički gledano oni su bili ti koji su gubili krv i trebalo je te rane zakrpiti, s druge strane ja nisam krvario, ali netom okolnosti roditelji nisu gubili nadu imali su prijatelje koji su im pomogli da se riješim opake bolesti zvane „sepsa“. Izliječili su me, i hvala dragom Allahu. Doktori su roditeljima mojim objasnili da nešto neće biti uredu. Tako se isprva pojavilo pogrešno izgovaranje određenih riječi i slova, pa sam sa 9 godina operisao krajnike, međutim rješenja nije bilo dok nisu roditelji primjetili da čitam sa usana i da kada sam okrenut leđima slabo reagujem na niske tonove njihovog glasa. I tek nakon završene srednje škole sam otišao u Zenicu, gdje se utvrdilo da zaista ne čujem, te sam počeo da koristim slušni aparat. Moje prvo iskustvo sa slušnim aparatom je bilo na selu kada sam prvi put čuo crvkut ptice što je za mene bila misterija, ali problemi su nastali tek na fakultetu tačnije ticalo se moga samoopouzdanja tj. kako će drugi gledati na mene. Međutim, uz kolege koji su tu došli da zajedno sa mnom studiraju i koji su bili usmjereni prema cilju kojem sam se i ja pridružio, naučio sam živjeti sa tim a čitanje i izučavanje historije je uticalo na moju ličnost. Na sebi sam se uvjerio da je historija zaista učiteljica života.

Da li država vodi brigu o učenicima, studentima i uopće osobama sa invaliditetom?
Da. Na Filozofskom fakultetu koji je institucija članica UNSA, postoji Ured za podršku za studente sa posebnim potrebama. U okviru države Bosne i Hercegovine Ministarstvo za obrazovanje i kulturu, studente sa posebnim potreba stipendira. Dokle god se omladinski kadar na taj način brižljivo pazi, smatram da je tako i sa starijim generacijama.

Šta biste bili da niste historičar?
Srednja škola je svima nama nezaboravno iskustvo i nešto čega ćemo se rado svi prisjećati. U Varešu sam završio Saobraćajnu Tehničku srednju školu. Znanje koje su prenosili profesori meni i mojim kolegama ticalo se poštanskog telekomunikacijskog i telegrafskog saobraćaja. Obzirom na takvu struku jedno vrijeme sam bio opredijeljen za Saobraćajni fakultet, međutim moja priroda i ono što volim odvela me je ka drugom putu.

Da li istražujemo historiju kako bismo učili iz prošlosti?
Prošlost uopće a pogotovo naša lična prošlost nam je jako bitna. Kako ćemo brže i efikasnije naučiti nego na svojim greškama. One su tu da nas uče da budemo bolji i pažljiviji u budućnosti. Kada govorimo o budućnosti naše države Bosne i Hercegovine, vjerujem da bi bila bolja i uspješnija ako bi se pristupalo sa staništa historije. Zbog čega? Najčešće je nejedinstvo i razdvojenost i težnja za nekim ličnim ciljevima uzrok. Uzet ćemo primjer iz Pokreta za autonomiju gdje su se i muslimani i kršćani ujedinili za zajednički cilj da budu odvojeni od već tada politike Osmanskog carstva koje je svojim stavovima podsticalo na nezadovoljstvo stanovnika Bosne. To je zajedništvo, a nejedinstvo se veže u samom početku za Ali-Bega Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića, koji su, vođeni ličnim ciljevima, odstupili od ideje koju su stvorili muslimani i kršćani pod Gradašćevićevim vodstvom, čak su protiv njega vodili rat misleći na bolji položaj u Porti. Navedeni primjer upozorava da ne budemo samo mi historičari ti koji će pamtiti nego svi mi koji živimo u Bosni i Hercegovini. Na kraju, zašto tako bogatu historiju svojim zaboravom da osiromašujemo.

Mišljenje o historiji Bosne koja se izučava u bh. školama?
Budući da se mi nalazimo u Europi, ono što sam kao osnovac i srednjoškolac učio, radilo se prije svega o stranoj historiji međutim kada se govori o historiji Bosne ono što sam zapazio kod srednjovjekovne Bosne jeste da se ne posvećuje dovoljno pažnje tom periodu koji je itekako važan. Naročito za mlade ljude, potrebno je znati kako su se formirale granice Bosne, ko su učesnici u tome, najznačajnije ličnosti, po kome ili prema čemu određena mjesta nose nazive i sl. Naprimjer stanovnik jednog naselja Kujavce u blizini Kaknja nije znao da je ime dobilo po kraljici Kujavi koja se nakon razvoda od kralja Ostoje tu na tom mjestu preselila. To jesu sitni detalji u vezi sa historijom Bosne ali isto tako se to veže za ličnosti koje su bile nosioci vlasti u srednjovjekovnoj Bosni.
Onaj ko ne zna svoju prošlost ne zna ni svoju budućnost, jer ako se društvo iz temelja treba promijeniti, taj temelj su naša djeca jer njih treba graditi. Kako se ona izgrade tako će nam i društvo u budućnosti biti.



Zašto je kraljevski grad Bobovac historija svih naroda u Bosni i Hercegovini?
Grad Bobovac je bio mjesto koje je za naše kraljevstvo bilo matica, centar, mjesto gdje je bio siguran život za stanovnike toga grada pa i onih koji su tu pronalazili sklonište od vanjskog neprijatelja budući da se sam grad u izvorima javlja kao sklonište bana Stjepana II Kotromanića tokom napada srpskog cara Dušana 1350. godine. Gledajući kroz religiju, Bobovac je ispratio iz svojih odaja tri religije koje su bile dominante u pojedinim razdobljima i gdje su se propisi morali poštovati. Na prvom mjestu možemo govoriti o Crkvi Bosanskoj koja je bila tu sve dok se katoličanstvo nije pojavilo. Politička situacija je u tom periodu utjecala na religijsku orijentaciju. Pojedini naši vladari su primjeri takvih uvjeta, počev od kralja Tvrtka II (1422- 1443) koji se u svom drugom navratu vladavine preobratio na kršćanstvo da bi se oženio Dorotejom Gorjanskom koja je bila katolkinja. Jedan od uvjeta za vjenčanje bio je njegov prelazak na katoličanstvo iako postoje i drugi razlozi za taj brak. U ovom slučaju katoličanstvo se održalo sve do dolaska Osmanlija na Bobovac. Ono šta obilježava dolazak islama, jeste da su se u kraljevskom mauzoleju uništile freske koje su bile po zidovima a i nadgrobnim pločama koje su uništili osmanski vojnici jer nije bilo u skladu sa njihovom vjerom tako da su rušenjem tuđinskih temelja pokušali da uspostave svoje temelje. U izvorima se navodi da se do 1626. godine u gradu Bobovcu držala jedna posada, međutim poznavajući osmansku arhitekturu, njihov odabir terena za gradnju naselja, Bobovačka kosina nije bila svojim terenom primamljiva Osmanlijama. Dakle, danas imamo dvije religije koje su ostavile traga na gradu Bobovcu i budući da te tragove danas prate i islam i kršćanstvo, na osnovu tih tragova vode se još uvijek velike rasprave o porijeklu i vlasništvu tog područja. Usaglašeni su stavovi o važnosti neprestanog sjećanja na mjesto gdje su naši kraljevi provodili svoje ljetne dane. Upravo o tom značaju govori zainteresiranost medija u posljednjih 5 godina mediji koji bilježe važne događaje.



U medijima se navodi da se Bobovac nalazi u lošem stanju? Ko brine o Bobovcu?
Godine 2009. je osnovano udruženje građana „Čuvari Bosanske krune Bobovac“. Ideja o samom osnivanju je potekla u užim članovima moje porodice Ibrišimović gdje je ustanovljen program i rad udruženja. Unutar tog programa je bio je i Bobovac zbog svoje blizine, a potom je seosko domaćinstvo koje svojom bosanskom tradicijom i kulturom primamljuje goste iz cijele BiH. Zanimljivo je da je čak u knjizi utisaka zabilježen i jedan Japanac. Svi ti posjetioci su zbog dobrog ambijenta, kraljevskog grada Bobovca napunili već nekoliko naših knjiga utisaka tako da su tu bili eseji o tome šta su oni primjetili, a najviše je zastupljeno uređivanje grada Bobovca, potkresivanje staza, postavljanje zaštitnih ograda, postavljanje ukrasnih košara za otpatke, i jedan od većih projekata koji je sproveden u djelo a odnosi se na dovođenje vode na mjestu gdje je bio duboki jarak koji je u ono vrijeme štitio sjevernu stranu i mjestu gdje se danas većina manifestacija održava. Naročito izdvajamo manifestaciju „Bosanski gastro fest“ kao i izgradnju suvenirnice gdje starosjedioci okolnih sela prave suvenire i svoj ručni rad stavljaju na izložbu. Udruženje „Čuvari Bosanske krune Bobovac“ rade ne samo na održavanju nego i restauraciji pojedinih objekata na gradu Bobovcu poput kule Vis kao najuzvišenijoj tački grada Bobovca, krovu kraljevskog mauzoleja, kao i o donjem dijelu grada koji je zapravo administrativni dio grada, budući da se gornji dio grada u historiografiji naziva Crkvice zbog crkve čiji se temelji i danas primjete. U programu za turiste udruženje „Čuvari Bosanske krune Bobovac“ us klopu posjete za omladinu je obilazak puta uz kanjon rijeke Bukovice iz Kraljeve Sutjeske koji traje oko 2 sata kako bi se mladi zainteresirali za bosansku historiju. Udruženje „Čuvari Bosanske krune Bobovac“ ne samo da održavaju područje grada Bobovca nego i doprinose stvaranju svijesti o tome čime smo mi zapravo kao država bogati, kakvom historijom, koje zapravo ciljeve treba realizovati i kakve poruke jedni drugima treba tim ciljevima da šaljemo.

Kuda je krenula historiografija BiH? Šta će se desiti sa historijom u budućnosti?
Često nametnuta pitanja vežu se za skoriju historiju, prema SFRJ Jugoslaviji te posljednjem ratu koji je postavio jedan korijen za današnju historiografiju tako da danas imamo iz tog korijena tri grane, gdje svaka ide svojim pravcem ne gledajući na ostale. Takva situacija stvara problem kod omladine jer ne smijemo dopustiti da te grane rode otrovne plodove koji će nam stvoriti to da se historija ponovi. Smatram da ona glavna grana treba da bude vodič ostalim dvjema, jer ona je prva izrasla. Historija će se i dalje pisati, a mi samo odlučujemo da li će biti kroz prisvajanje ili otimanje ili prilagođavanje autohtonom elementu tj. onom najstarijem na ovom prostoru – bošnjačkom. Sa njima ili bez njih naša grana je uvijek prva stoga čuvajmo svoju tradiciju i imajmo poštovanja prema njoj jer ko svoje ne poštuje ne poštuje ni tuđe.



Koji bi poučni događaj iz historije naše zemlje Bosne i Hercegovine izdvojio za čitaoce?
Postoji veliki broj zanimljivih događaja, međutim ono što danas kao mladić primjetim to je nejedinstvo stoga ću rado govoriti o primjerima nejedinstva koje je i postojalo zbog vlastitih interesa pojedinaca, ali i onima koji se tiču državne bezbjednosti – kako je to kažnjavano i šta je ta kazna za posljedicu donijela. Naime, knez Pavle Radenović bio je pristalica kralja Tvrtka II koji je bio potpomognut od strane Osmanlija budući da su tada Osmanska imperija i Ugarska diktirale kako će se stvari odvijati, pogotovo u Bosni. Tadašnji kralj Stjepan Ostoja je naložio da se knez Pavle Radenović mora smaknuti bez obzira na cijenu. U tom vremenu neposredno nakon bitke kod Lašve 1415. godine Osmanlije su prihvatile Ostoju. Kralj Ostoja i kralj Tvrtko II su bili polubraća ali i neprijatelji na političkom planu. Knez Pavle Radenović je zastupao interese protukralja Tvrtka II tako da Ostoji koji je okupio oko sebe odane velikaše Sandalja Hranića-Kosaču i Zlatonosoviće koji su na putu od Kraljeve Sutjeske prema Bobovcu u lovu ubili kneza Pavla, njegovog sina Petra su zatočili na Bobovcu gdje su ga trebali oslijepiti i to je otvorilo put ka neprijateljstvu između dvije vlasteoske kuće. Budući da se Petar oslobodio iz zatočenistva i znao je šta treba da sprema za budućnost, i Kosače i Pavlovići koristili su Osmanlije za svoje sukobe. Neki od njih su izgubili u bitkama svoje živote kao što je to se desilo Petru Pavloviću i to od ruke Osmanlija 1420. godine. Međutim, slična situacija se desila i sa Hercegom Hrvojem koji je Osmanlije doveo u Bosnu ali razlog tome je u bitci kod Dobora 1408. godine gdje je bosanska vojska izgubila borbu sa Sigismundom Luksemburškim, tbog čega je njegov utjecaj vremenom počeo rasti do te mjere da je moć Hrvatinića oslabila. Hrvatinić sam ali bogat je tu priliku iskoristio da u pomoć pozove Osmanlije koji su u bici kod Lašve 1415. godine porazili Ugarsku vojsku. Taj poziv je omogućio Osmanlijama da se u narednom periodu sve više fokusiraju na Bosnu. Kada je riječ o velikašima i kralju Ostoji, oni nam mogu poslužiti za primjer nebrige, jer su zaboravili jedan strahovit pokolj bosanske vojske u bici kod Dobora 1408. godine. U u izvorima se navodi da je čak od oko 170 bosanskih plemića izgubilo tada živote što upućuje na to da ne smijemo zaboraviti svoju historiju te da moramo biti jedinstveni.



Možemo li kazati da su mladi savjest sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine?
Sve što se gradi, gradi se od sitnih dijelova pa tako i društvo, u ovom slučaju mladih. Ono što znamo preko svojih djedova i nena koji nam prenose priče o boljem životu unutar bivše SFRJ, jeste to da oni nisu bili fakultetski obrazovani jer su i bez fakulteta imali dobre uvjete za život. Međutim danas mladi sve više upisuju fakultete, popunjavaju se biroi za zapošljavanje, jer ako možemo učiti iz historije, postoji određeni podatak da je SFRJ raspoređivala svoje studente u svim naučnim oblastima, međutim danas država ne vodi računa o mladim intelektualcima. Obično se oni organiziraju unutar nevladinog sektora, privatnih preduzeća i sl. Gledano na studentski život, budući da redovni studenti u javnim preduzećima preko ferija nemaju pravo na zaposlenje, posebno u Sarajevu gdje dominira većim dijelom privatni sektor, ali uzimajući u obzir stanje u Njemačkoj, naši redovni studenti se dočekuju širom raširenih ruku, u izgrađenom sistemu, prilagođavajući mu se dok mi imamo državu ali bez sistema.
Poruka za omladinu koja svakim danom ambicije ostvaruje izvan Bosne i Hercegovine?
U Bosni i Hercegovini naši mladi ljudi pišu životnu knjigu, tako što popunjavaju mjesta na kursevima za strane jezike kako bi stekli uvjete za studiranje i život uopće izvan nje. Za nas mlade je bitno imati uzore u oblastima kojima se bavimo a u mom slučaju je izuzetan primjer prof. dr. Emir Filipović koji mi je predavajući predmet Historija srednjovjekovne Bosne istražujući pisane izvore koji se čuvaju u stranim arhivima doprinio tome da mi kao studenti historije budemo bogatiji znanjem pisma pisanog na latinskom jeziku, a koje je on prevodio na maternji jezik. Poruka mladima jeste da doprinesemo svojoj državi, našoj matici u svim oblastima života poput Mehmed-paše Sokolovića koji je u Osmanskoj imperiji obnašao funkciju velikog vezira i njegov doprinos sastoji se u tome što je izgradio most na Drini, dakle odveden od svoje majke, svoje otadžbine da bi na kraju ostao upamćen kao jedan od dobročinitelja za Bosnu i Hercegovinu. Dakle promjena je na omladini, u nama samima koji se moramo okupiti oko matice, ojačati je i doprinositi zarad svih generacija koje će nakon nas krasiti uzvišenja i doline naše jedine države Bosne i Hercegovine.



Ostali prilozi:
» KAMPANJA JE AGRESIVNA I SIROVA
AA | 26. September 2018 14:30
» GRADITI MIR KORAK PO KORAK
BIRN | 25. September 2018 14:50
Ostali prilozi istog autora: