HARIS HOJKURIĆ: Prvi put nakon Drugog svjetskog rata dolaze nove generacije u to najviše državno tijelo; ljudi koji nisu bili učesnici rata, nisu bili prvoborci ili zaslužni komunisti. Iz Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva umjesto Raifa Dizdarevića došao je Bogić Bogićević. Kad mi je otac došao u posjetu skrenuo sam mu pažnju da mi kao narod u Jugoslaviji nemamo ni jednog člana Predsjedništva dok Srbi imaju tri. Imali su predstavnika iz Srbije, Vojvodine i sad iz Bosne. Rekao sam da je nacionalni balans u državi narušen, na našu štetu, a pogotovo sam bio svjestan kao vojnik, šta to znači. Predsjedništvo je po Ustavu bilo vrhovni komandant vojske. Umirio me riječima da je Bogićević pošten čovjek i da će dostojno zastupati interese BiH. Kasniji događaji potvrditi će da je babo, po običaju, bio u pravu.

Dok sam bio u JNA bilo je jedno pet bitnih momenta koje vrijedi spomenuti:
- prvi je bio nosanje tzv. moštiju (posmrtnih ostataka) „cara“ Lazara po "svim srpskim zemljama".
Sjećam se dobro kako smo sjedili u karauli i gledali vijesti kada je spiker počeo da govori o posjeti vjerskog poglavara SPC-e sa svim arhijerejima, vladikama i sveštenstvom, gradovima i vjernom narodu Istočne Hercegovine i to nazivao obilaskom "svih srpskih zemalja".

Naglas sam počeo da negodujem i govorim "od kada je to Istočna Hercegovina srpska zemlja? I ovo Boga mi što rade neće izaći na dobro".

Vidio sam zbunjene poglede Srba, vojnika iz Srbije. Njima nije bilo jasno zašto to spiker govori, a pogotovo im nije bilo jasno zašto tako oštro reagujem.

I drugi detalj koji nije mogao proći nezapažen bio je odlazak vojnika kućama u Srbiju, na redovno odsustvo. Milošević je tad vodio svoju tzv. antibirokratsku revoluciju i organizovao dešavanja naroda gdje su organizovane, a ko fol spontane mase bukom, galamom, demonstracijama i vikom smijenili Vlade Crne Gore, Vojvodine i Kosova. Sjećam se stihova "u Novom Sadu srušili smo Vladu, u srijedu Priština na redu".

Odlazili su normalni mladi ljudi, vojnici, prijatelji, drugovi, a vraćali se većinom kao srpski nacionalisti, zadojeni mržnjom, arogancijom, netolerancijom...dolazili su neki drugi i drugačiji ljudi. Bilo je i onih drugih koji su bili imuni na te nacionalističke budalaštine, ali su na žalost bili u manjini. Oni su bili i ostali raja.

Takva nagla transformacija mladih ličnosti poprilično je zbunjivala. Često sam znao uhvatiti njihove poglede i osjetiti da nisu nimalo prijateljski niti dobronamjerni. A razloga za njih nije bilo.
Tek nakon mjesec-dva dana ponovnog zajedničkog boravka na karauli stvari su se vraćale koliko toliko u normalu.

Znali su ko su muslimani, ali mnogi nisu bili u stanju povezati islam i muslimane, što me je u jednu ruku i zabavljalo. Jer kad bi me pitali koja mi je vjera odgovarao bih Islam i vidio da nikako ne kuže šta je to.

Kulturološke razlike. Da mi je neko dao godinu dana vremena, dovoljno para i rekao, sad idi po prostorima bivše Jugoslavije i upoznaji se sa kulturom i običajima njenih naroda i narodnosti mislim da ih nebi tako dobro upoznao kao što sam u vojsci. Svi smo bili tu na jednom mjestu. I svi smo donijeli sa sobom, svoj kućni odgoj, svoje navike, karakter, osobine: dobre ili loše, svejedno. To su bili takvi likovi, takvi mentalni sklopovi sa svojstvenim karakteristikama, ponašanjem, samo nametnutim pravilima, kulturom ophođenja i sl. da to svjetska književnost, siguran sam, još uvijek nije opisala, a niti je sociologija kao nauka obradila. Balkan je čudo; to je nevjerovatno lijep i prirodno bogat prostor, sa velikom koncentracijom različitih ljudi, tradicija, običaja, rituala da je malo područja u svijetu koja se s njim mogu ravnati.

Slovenci su bili recimo hladni i zatvoreni. S njima ostvariti neki dublji, prisniji kontakt bilo je gotovo pa nemoguće. Jednostavno su bili samo svoji. I nikome nisu dali blizu sebe. Držali su se na distanci. JNA nisu voljeli i to nisu krili, ali s druge strane bili su odgovorni, precizni i tačni. Bio sam k'o nekakav desetar i kada bih vojniku Slovencu izdao naredbu da se nešto uradi bio sam siguran 99,9% da će to bez pogovora i izvrdavanja biti urađeno, i to u najboljoj mogućoj mjeri. Najkarakterističnija osobina po kojoj su ih inače svi vojnici pamtili bila je kada dobiju paket od kuće da u sobu zovnu samo svoja dva tri prijatelja slovenca i s njima ga podijele. Niko od drugih vojnika to nije radio i pravio takvu podjelu. I oni su to vidjeli i njih se pozivalo kad neko od nas dobije paket, učestvovali su u dijeljenju slatkiša, torti, bombona i slično, ali džaba kad njima dođe oni su opet radili po svom.

Hrvati su mi bili u najmanju ruku čudni. S njima nekako nikada nisi znao na čemu si. Nisi ih mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep, sve nešto okruglo pa na čoše. Bilo ih je i ovakvih i onakvih, i dobrih i manje dobrih, ali nikada nisam znao šta o nečemu konkretno misle, kakav im je stav, šta hoće ili neće. Sve nekako i ovako i onako da više ni sam ne znaš šta o tome da misliš. Bili smo tu u Hrvatskoj, bilo je vojnika Hrvata, finih momaka, ali ih nikako nisam uspijevao definisati. Ostali su enigma.
Crnogorci su bili raja. Nije ih bilo puno i bili su ok. Nemam neki poseban detalj da ih opišem. Nisu lijeni, a ni posebno vrijedni. Sasvim normalni. Taj glas o ljenosti i izležavanju koji ih je pratio, te vicevi koji su se o tome pričali nije baš odgovarao potpunoj istini.

Albanci su opet za sebe narod. Jezik je velika barijera. Bilo ih je koji nisu znali progovoriti riječ našeg, ali bi već za mjesec-dva naučili sasvim dovoljno da su mogli komunicirati.Oni su se držali jedni drugih. Vazda u grupi. Od njih sam maučio par riječi albanskog i pjevati pjesmu „roka mandoljine–sviram mandolinu“. I danas znam tih par stihova te prelijepe pjesme.

Makedonci onako, solidni. Vazda oko starješina da im se dodvore, ali nisu bili loši kao drugovi.
Što se tiče Srba, oni su nam nekako po mentalitetu najbliži. S njima se lako ulazilo u razgovor, razvijala se prisnost, stvarala povezanost. Moglo se s njima i zezati i šaliti, a i ozbiljno razgovarati. Nisu bili škrti, sve su dijelili. Bilo je jako finih i dragih ljudi. I sjećam se koliko je samo pojedincima bilo neugodno zbog jačanja srpskog šovinizma i radikalizma pod Miloševićevim režimom. Tačno im se u očima to vidjelo, neka tuga, samo su slijegali ramenima i kao da su htjeli dati do znanja da je to zlo jače od njih i da ne mogu ništa učiniti da ga zaustave, ali da ga se istinski srame.

Pazio sam dobro da ne dolazim u kontakt sa novinama koje su po mom sudu promovisale nemoral, redovno okretao glavu od Playboy-a i Starta; kad jedan dan reklama na televiziji: reis ul ulema Islamske zajednice u Jugoslaviji hadži Husein ef. Mujić dao intervju za Start. Šta ću sad majko moja? Živo me interesuje šta je u tom tekstu napisano, ali kako ću Start uzeti i onu golotinju pred očima držati. Nakon teških muka i prekontavanja prelomih, vala kad je reis mogao kabuliti da za njih da intervju mogu i ja da ih kupim i pročitam. I tako dam pare ćati koji je išao u selo, do pošte i prodavnice, da mi donese novine. Čim je stigao vojska se iskupila oko mene, traže novine, a ja znam šta oni hoće; iskinem im onu duplericu iz sredine, otkinem naslovnu stranu, a sebi zadržim ostatak. Reisov intervju je bio onako, solidan. Nešto se ne sjećam ni jednog bitnog detalja. A nedavno mi jedna osoba vezano za to reče: "kao da je mogao birati? Nije ga sigurno iz Politike i drugih novina niko kontaktirao. Zauhar je bilo da se čuje njegov glas, a Start je bio čitan."

Start je na moje iznenađenje bio izvrsna novina. Osim onih par slika golih žena bio sam prijatno izneneđen kvalitetom tekstova i sadržajem odabranih tema. Ko bi rekao, sam sam se u sebi zadugo iščuđavao?!

U drugom dijelu lista u nastavcima su počeli objavljivati "Satanske stihove" Salmana Rušdija. Tad se velika frka digla oko toga, ajatollah Homeini zbog blasfemije osudio ga je na smrt, a i kod nas u Banjaluci u Gospodskoj ulici na zidu knjižare "Svjetlost" stajao je veliki natpis "Rušdi laže", koji mi je kad god bih išao u grad redovno zapinjao za oko. I tako počnem da kupujem Start, sad iz razloga da upratim šta se na tu temu piše. Sve sam nastavke iskupio i iščitao, jednom kako su izlazili, a drugi put u cjelini. Kako sam samo bio ljut. Taj pokvarenjak Rušdi je sve ono uzvišeno, lijepo i čisto što smo naučavali o našoj vjeri tako besramno kaljao, vrijedjao i unižavao da nisam mogao sebi doći. To sam sve uzeo, zgužvao i onako u huji poderao i bacio u vatru. U pećnici, koju smo imali u našoj spavaonici, gledao sam kako nestaju listovi ispisani tim zaista šejtanskim stihovima.

I peto, bila je redovna smjena u predsjedništvu SFRJ. Prvi put nakon Drugog svjetskog rata dolaze nove generacije u to najviše državno tijelo; ljudi koji nisu bili učesnici rata, nisu bili prvoborci ili zaslužni komunisti. Iz Bosne i Hercegovine za člana Predsjedništva umjesto Raifa Dizdarevića došao je Bogić Bogićević. Kad mi je otac došao u posjetu skrenuo sam mu pažnju da mi kao narod u Jugoslaviji nemamo ni jednog člana Predsjedništva dok Srbi imaju tri. Imali su predstavnika iz Srbije, Vojvodine i sad iz Bosne. Rekao sam da je nacionalni balans u državi narušen, na našu štetu, a pogotovo sam bio svjestan kao vojnik, šta to znači. Predsjedništvo je po Ustavu bilo vrhovni komandant vojske. Umirio me riječima da je Bogićević pošten čovjek i da će dostojno zastupati interese BiH. Kasniji događaji potvrditi će da je babo, po običaju, bio u pravu.

*****
Kada sam konačno odslužio vojni rok i vratio se kući, pogotovo sam bio razočaran stanjem u društvu. U vojsci je bilo koliko toliko reda, discipline, neke uređenosti, pa i prilično korektnih međuljudskih odnosa... dok je u civilstvu bilo uglavnom sve za "gluho bilo". To je bio raspad sistema. Ama baš ništa nisi mogao ostvariti normalno, nekim poštenim radom, redom, procedurom, postupkom.... Za sve, za najmanju sitnicu, ti je trebala štela, veza, poznanstvo, mito.... Grozio sam se i ježio slušajući te priče, a ponešto sam i sam na svojoj koži osjetio kada sam odlučio da polažem vozački ispit.
Sjećam se momenta kada sam prolazio pokraj Šukrijine slastičarne i u sebi, potpuno razočaran onim što sam gledao okolo, razmišljao: "Bože dragi pa kako ovo opstaje, kako se ovo sve ne sruši? Zašto ovo držiš?" Prvi put mi se javila ideja da trebam sve da napustim i idem za Ameriku. Tako bih i napravio, ali kako sam bio sin jedinjak, a roditelji su već bili u godinama, iz velike ljubavi i poštovanja koje smo uzajamno gajili nisam imao srca da to napravim.

Iako sam, hvala Bogu, u vojsci solidno prošao, uočio sam da su vojnici sa položenim vozačkim ispitom prošli još bolje. Imali su određene privilegije i poštede da bi navodno bili spremni i odmorni u svakom trenutku.

Zato sam odmah po izlasku iz vojske odlučio da polažem vozački ispit. Odem u auto školu; u socijalizmu nisu postojale privatne nego na jednoj općini jedna državna, kad tamo cijena za auto otprilike kao i danas, hiljadu maraka; međutim za kamion gdje je uvijek bilo dva-tri puta skuplje sad samo stoji hiljadu i po, u dinarskoj protuvrijednosti naravno.
Navodno nije bilo interesenata i nisu povećavali cijenu, te kako je bila velika inflacija ta cijena je postala dosta pristupačna. Po tadašnjem zakonu kada položiš ispit za kamion odmah dobiješ dozvolu i za auto.
Dođem kući i pričam rahmetli ocu: zamisli reko’, za auto cijena hiljadu maraka, a za kamion hiljadu i po.
- Odmah idi i uplati za kamion.
Ma šta će mi, ne mislim biti vozač i voziti kamion.
- Drago dijete to ti je zanat u rukama, idi i uplati za kamion - posavjetova me.
Hajrom sam i to završio. Bilo je nekih peripetija, ali je na kraju ispalo sve u redu. Elhamdulillah.
Danas sam dobio vozačku dozvolu, a već sutradan ujutro, tačno u 8:00 zove me komšija Husić Elvir - Husi, dobar i drag jaran; probudio me i pita: jesi li položio za kamion?
- Jesam.
Pa bil' radio? Da voziš za moju firmu.
- Bi' vala.
Odem na razgovor i menadžer Jasminko Selman, kaže mi šta se otprilike i kako radi, a za platu, veli, moraš se dogovoriti s gazdom. Ako budeš tražio više od 50 maraka neće ti dati, a nećeš dobiti ni posao. To ti je plafon, reče mi.
Dobro velim i odem na razgovor, sad s gazdom Gligom. Prezime sam zaboravio ili mu je moguće bilo Glišić, a zvali su ga Gligo, što je bilo uobičajeno u onaj vakat.
Kad smo fino o svemu porazgovarali na kraju me gospodin Gligo, vlasnik par ugostiteljskih objekata u Banjaluci, Prijedoru i Splitu, upita koliku tražim dnevnicu.
Ja ko iz topa, 45 maraka.
A njemu se trenutačno pojavi kez na licu, osmjeh od uha do uha, vidim pravo se oraspoložio, drago mu, tražio sam manje nego što je očekivao ili manje od drugih, i prije nego je pružio ruku i rekao dogovoreno, ja ti brže bolje dodam: plus deset maraka za topli obrok.
Odjednom se čovjek ukoči, uozbilji se, gleda u mene iskolačenih očiju i nakon par trenutaka dumanja, mrmljanja i dvoumljenja reče: dobro, blago se osmijehnu i pruži ruku.
A reko' za vožnje van Banjaluke duplo? Ma može, nasmija se opet, sad i više nego prvi put i odmahnu rukom.
Dobio sam posao.

Tako sam bio njegov jedini vozač koji je dobio 55 maraka dnevnicu. Kada sam to rekao Jasminku i Elviru nisu mogli vjerovati, a ja sam se ponosio na svoje pregovaračke sposobnosti.
To ljeto sam lijepo zaradio, sve pare što sam potrošio na ispit uredno sam povratio, a i još sebi zaradio finog džeparca za nastavak studija.
Gligo je malo htio i da izvrda sa plaćanjem. Kada sam prvi put došao po platu, kaže mi: koliko si zaradio?
- Toliko i toliko - odgovorih spremno.
Ma nije moguće, gdje si mogao tolike pare zaraditi?
A ja lijepo izvadim notes i pokažem mu; vidiš gazda, ovdje je napisan svaki dan, svaka tura, datum, vrijeme, vožnja, sve što se prošli mjesec radilo i uradilo, pa ako ne vjeruješ, evo bujrum, pregledaj i izračunaj.
On opet nabaci onaj svoj karakteristični osmjeh i reče, vjerujem ti, te dade Jasminku znak da me isplati.
Od tada me više nikada nije provjeravao šta i kako. Ono što sam tražio to sam i dobio, a vala i ja sam se trudio da svaki dinar pošteno zaradim i opravdam ukazano povjerenje.