Posebno su teške slike koje dolaze iz Mostara sa skupa podrške osuđenim ratnim zločincima Prliću, Praljku (koji je poslije izricanja presude izvršio suicid), Stojiću, Petkoviću, Ćoriću, Pušiću, gdje u prvom redu vidimo „časne sestre“ kako odaju počast zločincima i veličaju izvršene zločine.

ELMEDINA MUFTIĆ: Planirati, narediti i izvršiti zločin protiv čovječnosti, izvršiti genocid, može biti individualna odgovornost, ili se pak može odnositi na jednu grupu, međutim slavljenje genocida i zločina od strane većine pripadnika jednog naroda se jasno definiše kao kolektivna odgovornost.

Veličati zlo, slaviti zločince kao heroje, a izvršene zločine kao herojska djela, gore je i perfidnije i od samih zločina. Morbidno je vidjeti ljude koji sa distance više od dvije decenije sa istom ostrašćenošću aplaudiraju zlu, koje svojim strahotama parališe um.

Nema objašnjenja niti opravdanja za ono čemu svjedočimo proteklih dana na tlu Bosne i Hercegovine, a i regiona. Ono što imamo priliku vidjeti i čemu svjedočimo ravno je slikama iz zadnjeg kruga džehenema, a sudionici tih šejtanskih pirova, gori su i od samih šejtana.

Planirati, narediti i izvršiti zločin protiv čovječnosti, izvršiti genocid, može biti individualna odgovornost, ili se pak može odnositi na jednu grupu, međutim slavljenje genocida i zločina od strane većine pripadnika jednog naroda se jasno definiše kao kolektivna odgovornost.

Presude koje su ovih dana izrečene pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, a odnose se na ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid (prvostepenom presudom) i pravosnažna presuda šestorici bosanskih Hrvata za udruženi zločinački poduhvat, pokazale su nam stvarnu sliku kolektivne svijesti naših komšija i sa Istoka i sa Zapada.

I Srbi i Hrvati su neprihvatanjem presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, pokazali da su genocid, kao i zločini protiv čovječnosti izvršeni u njihovo ime, s njihovim odobrenjem, te da su saučesnici koji ne pristaju na pojedinačnu, nego na kolektivnu odgovornost.

Okupljanja u znak podrške ratnim zločincima, te organizovane molitve u crkvama i paljenje svijeća, slobodno se mogu nazvati terorizmom i prijetnjom po sigurnost građana, a ponajviše udar na preživjele žrtve genocida i zločina. Zastrašujuće je svjedočiti prizoru, kako hiljade ljudi bez bilo kakve vrste odgovornosti slave zločine kao herojstvo, bez truna grižnje savjesti ili pak suosjećanja sa nevinim žrtvama.

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se crkveni službenici stavljaju na čelo ovakvih orgijanja, te da u crkvenim odorama dolaze odati „počast“ zločincima odgovornim za najteže oblike zločina protiv čovječnosti. Da se u crkvama organizuju molitve za dušu, onima koji su dušu davno predali u službu đavola, onima koji su stali da unište Božije zapovijedi, koji su povrijedili najsvetije pravo čovjeka, pravo na život. Pitamo se kome ili čemu služe ti ljudi, kad su spremni zbog zločinaca zanijekati Božije naredbe, podsjetimo ih da je jedna od 10 Božijih zapovijedi „NE UBIJ“. Ovi za koje se oni mole, kojima pale svijeće, na desetine hiljada puta su ubili čovječanstvo. Pitamo se, koju vjeru propovjedaju ti (ne)ljudi, koji su u stanju slaviti one koji su dali ubiti dvomjesečnu bebu Seada Ahmića, dvogodišnju Indiru Žutić... na hiljade druge djece, žena i staraca, samo iz jednog razloga, jer su po njihovim đavoljim mjerilima bili drugačiji. Čudno je da vjerski službenici, noseći iskonsku vjeru i svjedočeći da je Bog jedan, dozvole đavolu da ih zavede do te mjere da im život čovjeka izgubi svaku vrijednost, a znaju da je život Božiji dar i da je Bog jedini koji ima pravo čovjeka riješiti života.

Posebno su teške slike koje dolaze iz Mostara sa skupa podrške osuđenim ratnim zločincima Prliću, Praljku (koji je poslije izricanja presude izvršio suicid), Stojiću, Petkoviću, Ćoriću, Pušiću, gdje u prvom redu vidimo „časne sestre“ kako odaju počast zločincima i veličaju izvršene zločine.
Postavljam pitanje kao žena ženama: na kojoj stazi nečovječnosti su izgubile taj iskonski osjećaj za ljubav prema ljudima? Gledano vjerski, Isa a.s. je pozivao na ljubav, gdje je ostao taj majčinski, sestrinski, osjećaj da se voli sve što je stvoreno? Pitam te žene koje su izabrale da služe Bogu, čemu je svrha njihove službe, ako su u stanju da veličaju zločine. Jesu li one svjesne težine majčine suze prolivene za ubijenim djetetom? Znaju li one koliko je težak hakk (pravo) dvomjesečnog djeteta, čiji plač zločinci koje one veličaju prekinu rafalom i potom zapale kuću i dijete u njoj? Dopiru li do njihove svijesti krici užasa mučenih logoraša iz logora Dretelj, Heliodrom, Gabela, koji su po strahotama nadmašili i nacističke metode mučenja? Čuju li one stravični plač silovanih djevojčica, djevojaka i žena? Mogu li i na trenutak da zamisle kako izgleda tupi pogled žene koja čeka da sebi oduzme život, kako ne bi bila obeščašćena, od onih kojima one danas drže mise za njihove đavolje duše? Da li duše ovih žena, koje kao služe Bogu, mogu raspoznati dobro od zla, ili su pak ogrezle u mraku mržnje spram bogatstva različitosti? Koji je to vjerski nauk, koji potiče čovjeka da uživa čineći drugome zlo? Da li se u isto vrijeme može služiti Bogu i đavolu? Naravno da ne može. I zato je ovakav oblik podrške ratnim zločincima najgori oblik skrnavljenja vjere, odnosno stavljanje u službu đavolu. Ove nazovimo ih „časne sestre“ kao i svi drugi vjerski velikodostojnici koji stanu na stranu zločinaca i slavljenju zločina su najljući neprijatelji Boga i vjere koja nas uči da je život čovjeka svet, te ujedno skrnave sva vjerska načela. Kao pripadnica naroda koji je žrtva genocida i zločina protiv čovječnosti, smatram da bi Crkve u BiH i katolička i pravoslavna trebale da se u ime služenja Bogu ograde od ovakvih službenika i njihove podrške zločincima. „Časne sestre“ koje u Mostaru pale svijeće pred dušu ratnog zločinca, koji je pri tome izvršio još jedno nedjelo samoubistva, što je po krišćanskom učenju teški grijeh, svojim su postupkom nanijele veliku štetu ugledu crkve, suživotu, povrijedile su osjećanja žrtava, poništile sve civilizacijske vrijednosti, te na najbrutalniji načim povrijedile svako načelo vjere koja čovjeka uči da voli sve ono što je Gospodar stvorio.

Ne služi Bogu onaj koji nije naklonjen čovjeku. U srcu gdje nema ljubavi za čovjeka, ne može biti ni ljubavi za Boga. Srce kojem je bliska nepravda, zlo i mrak, nikad neće vidjeti Svjetlost bez koje je nemoguće ugledati Božiju milost.
Služiti Bogu znači biti Njegov namjesnik na Zemlji i na njoj mir i harmoniju uspostaviti.

Svaki čovjek je na gubitku osim onoga koji upućuje na dobro i odvraća od zla.