Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

VELIDINE RUKE
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 24. November 2017. 02:11:27

Velida Karalić: Posao ne može raditi samo za pare, ti mora biti i ljubavi
Kada priču pronalaziš sam, onda joj biraš stranu sa koje ćeš joj prići. Kao kamenoj litici što se nadvisila, zagledaš je i tražiš najbolji put do vrha, ili ti vrhunca priče. Ali kada priča pronađe tebe, doziva te iz dubine poput utopljenika, pa je onda to plaho teško. Jer prolaznost vremena je ujedno i invazija straha, da ako se ne napiše, biće da priča nije se ni desila. Onda samo zaplivaš kao u mutnu vodu! Baš tako je i ova priča, koju želim posložiti kao mozaik od najsitnijeg raznobojnog stakla, samo da u mojim jagodicama ne ostane ni trun, koji će kasnije krvariti.

Helem, moj dragi prijatelj Ahmed, ratnik, junak mojih priča, predloži mi, da nakon uspjelih reportaža o gazijama minulog rata, mojim Batoncima, pišem o heroinama, njihovim suprugama. Ispriča mi kako nikako nije zanemarivo udati se u svojim najljepšim, uglavnom ranim dvadesetim godinama, za izabranika kojem fali dio tijela, fali mu oko, ruka, noga. Vrlo često je nagrđenog tijela, ili sve nabrojano i još u kolicima.

Priznat ćeš, to je hrabrost, reče mi, ali i odgovornost možda veća od one koju smo mi iskazali tokom rata.

-Evo moja Velida! Udala se za mene onako čista srca, čiste duše, nevina i pred Bogom i pred ljudima. Izrodila mi djecu, dvoje divne djece, naših najljepših ukrasa. Sve ove godine rane mi milovala i danas miluje, a nekad su one neprebolne. Ne samo one fizičke. Još gore su one psihičke. Njih treba posebno milovati i pronaći im lijeka. I nikad joj nije bilo teško!

Bosni za Dan državnosti!

Bosnonoga


Izuj se dok mi koračaš sred misli
da ti osjetim stopala bosa
i da ih moja čežnja zagolica
Bosnonoga,
nisu se glasovi naopako stisli
guste su šume tvoja bujna kosa
nakapanog medom, neljubljena lica

Bosnonoga,
znam ja to i drugačije reći
kako bi neki pero da zašilje
inatim se riječju koja nije česta
Al' ti nemoj prestat' u mislima teći
niti mirisati k'o u ruhu cmilje
bijela Bjelašnica, ama k'o nevjesta

Ja sam ti sanjar što san nedokuči
kako se to ljubav u tintu prolije
pa hartija žuta u dertu uzdiše
Bosnonoga
K'o Neretva sada u meni zahuči
I umjesto suze, kani Une dvije
Znat će da se zemlji kao ženi piše!


Autor: Said Šteta
Čini mi se ponekad, da je teže meni gledati sav njen trud oko mene. Ja zakovan za krevet ili zatvoren u sobu iz koje mi se ne izlazi, prignječen u teškim sjećanjima na rat koja bude košmare, mislima koje nisu nikako nemaju lijep išaret. A ona poput leptira poigrava mi pred očima, i svojim šarenilom i mirisom odnosi crne misli, i vraća me dunjaluku. Onda me svojim rukama prebire poput maestra na klaviru, i svaki i najmamnji mišić ona pokrene i natjera mu krv. Ona je fizioterapeut! Ali i da nije, u ženskim rukama to se nekako rodi. Njima je milovanje Bogom dano, pa gdje god da barne svojim rukama, ustalasa derte i ova duša se uzmeškolji. Biva nije joj svejedno! Jok!

A Boga mi, nekad je i srklet uhvati. Nakon napornog rada na poslu, pa kuća, pa djeca, i još ja ovakav kakav sam. Samo ona se zainati tom srkletu, navuče osmijeh umjesto šminke, koji joj ašićare ljepše i stoji. Zavrne rukave, pa eto ti je da me prebere k'o nekad Šerbo svoju Dallape harmoniku. Ja se sav onako rastopim na njenim jagodicama k'o mlado maslo, na krišku me namazati. Ona se osmjehuje, ponekad štipne da probudi neki zaspali mišić koji se nakon teškog ranjavanja zna uspavati, pa se na tom dijelu tijela, a to je skoro cijela lijeva strana, ne osjeti život. Samo meso i kosti što su silom prilika zajedno. Ali kada njeni prsti prođu, onako harizmatično, bez kucanja, uđu im u srž, probudili bi i mrtvu ruku, nogu, ma svaki damar. Ama dođe mi prstima do ovog mog srca i pomiluje ga isto da mi ruku miluje. Zna to moja Velida! Svaki milimetar mog ranjenog tijela njoj vjeruje. Vjeruje njenim rukama i daju im povjerenje uvijek iznova, bez dokazivanja.

Tako je godinama!

Osvoji mi svaki put srce bez namjere da ga sebi uzme, nego da mi ga vrati jačeg, spremnijeg za novi dan. A ona sa tog bojnog polja ponavljanja mojih tegoba i njene strpljivosti, ponese samo blagi osmijeh, jer šminku ne nosi.

I ne treba joj bolan, kada joj osmijeh zasija kao proljetno sunce što potpali đemre, u zrak, u vodu, u zemlju.


Velida i Ahmed


Ovdje zastade, a ja se prisjetih ranije priče, da je Velida rodom iz Gomionice kod Kiseljaka, još od rata zaposlena u „Reumalu“ u Fojnici. Svakome pacijentu prilazi isto, sa puno pažnje i sestrinske ljubavi. Ne razlikuje ih po dubini džepa. Naprotiv, najviše voli kada joj zapadne neka nana koju su djeca dovela u banjsko liječenje, a ona je pripazi baš kao da je njena. Kod kuće pripazi svekrvu, Ahmedovu majku, a kada stigne posjeti i svoju majku koja je također bolesna. I ne žali se! Vozari iz Zenice u Fojnicu, tako već godinama.

-Vidiš, kada nam je nastradao sin Evel, na sarajevskoj ortopediji moja Velida je pazila svu djecu. Baš kao našeg Evela! Ništa joj nije teško! I nikad ne kuka. Samo gleda na svijet pozitivno i prisjeti se riječi svog oca hadžije, rahmet mu duši, koji je i u najtežoj situaciji tražio riječ olakšice. Tako i moja Velida! Eto, sa Evelom stigosmo do Njemačke. Još me pitaju tamo, kako sam mogao pridobiti ovako lijepu ženu punu dobrote. Rekoh, kako sam dovio dok sam obavljao hadž i dove mi se primile kod Uzvišenog Gospodara. Onda joj tamo u Njemačkoj ponudiše posao, a moja Velida odbi, rekavši im, da ona posao ne može raditi samo za pare, tu mora biti i ljubavi. Baš kao ono kada je Hase odbio velike pare i ostao igrati u Sarajevu. Moja Velida voli ovaj bosanski narod i gleda biti svakome od pomoći.
Eto, nikad ti neću ispričati sve, jer moja Velida je uvijek više,
gledajući me očima što su caklile od suza završi.

Sjedimo na spratu slastičarne „Evropa“ i pokušavam uslikati ovaj par supružnika čija se uzajamna toplina osjeća kao sunce novembarsko, neobično toplo za ovo doba godine. Uskoro će 29.novembar i njihova dvadeseta godišnjica braka. Ispod umjetničke slike na zidu uokvirene zlatnim okvirom, gdje su sjedili, želio sam uokviriti ove dvije srodne duše. Čini mi se da nema ljepšeg okvira za tu sliku od Velidinih ruku. Neka zauvijek ostane tako!



Ostali prilozi:
» SREBRN LANČIĆ ZA SEIDA TIGRA
Said Šteta | 10. December 2017 02:52
» VELIDINE RUKE
Said Šteta | 24. November 2017 02:19
» SLOVO UKLESANO U KAMENU
Mr. Sead Ibrić | 17. November 2017 15:22
» IZLOŽBA EMOCIJA U MUZEJU GRADA ZENICA (VIDEO)
Bošnjaci.Net | 11. November 2017 17:30
» DJEČAK NA STEPENICAMA
Said Šteta | 30. October 2017 20:29
» VELIKO HVALA, VELIKOM ČOVJEKU I KNJIŽEVNIKU ISNAMU TALJIĆU
Eset Muračević | 21. October 2017 18:02
» ILHAMIJIN PUT U ŽIVOT
Mirsad Sinanović | 04. October 2017 14:14
» M U Š T U L U K
Šefka Begović-Ličina | 27. August 2017 13:54
» NARATIVNI VREMEHOD U TRAJANJU 93 GODINE
Kemal Ljevaković | 20. August 2017 02:28
» HADŽI DANUŠ – HANUMA
Hajrudin Mekić Lule | 05. August 2017 21:02
Ostali prilozi istog autora:
» SREBRN LANČIĆ ZA SEIDA TIGRA
10. December 2017 02:52
» ZAŠTO BOLAN SOKRATE
01. December 2017 15:13
» MALO STE SE MOLILI
29. November 2017 13:59
» KITA LJILJANA
26. November 2017 15:32
» OTAC KOJI SA KAMENOM PRIČA
05. November 2017 04:25
» DJEČAK NA STEPENICAMA
30. October 2017 20:29
» POLITIČKO SEVDISANJE
02. October 2017 00:22
» SUSJEDO
22. September 2017 18:42
» PELJEŠKA
21. September 2017 12:21
» TRAŽILI SU PJESMU
19. September 2017 01:52
» HADŽIJINE RUKE PUNE ZNANJA
22. August 2017 16:29
» ILADŽ LICE AMRE DOKTORICE
02. August 2017 01:13
» APARTMAN ZA DUŠU
19. July 2017 03:55
» SREBRENIČKI ZOV
09. July 2017 15:54