Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Vijesti

GENOCID NAD BOŠNJACIMA U SANSKOJ DOLINI: Prhovo kod Ključa, svjedoci zločina
SANSKA DOLINA JE KRAJIŠKA SREBRENICA
Autor: AA
Objavljeno: 15. November 2017. 13:11:36


Umjesto sina jedinca, Nedžada, Latif Jusić miluje njegov nišan u šehidskom mezarju u selu Prhovo, desetak kilometara od Ključa.

A, osim sina Nedžada (1970.), Latif je izgubio i tri kćerke, Zeminu (1973.), Emiru (1978.) i Samiru (1977.), te sina i kćerku od brata, Nermina (1973.) i Enisu (1970.).

U samo jednom danu, 1. juna 1992. godine, ubijena je četvrtina stanovništva sela Prhovo, njih 53, među kojima 11 djece.

O razmjerama zločina počinjenog u Prhovu najbolje svjedoči da su tijela ubijenih pronađena u dvije masovne grobnice.

U jednoj, u samom selu, koje je posjetila i ekipa Anadolije, pronađena su tijela 37 ubijenih mještana, a tijela njih 15 pronađena su u tzv. Ciganskoj dolini, dok je tijelo jednog ubijenog pronađeno uz put Ključ - Sanski Most.

Jedan od dvojice ubijenih sinova Emsuda Mešića, maloljetni Ismet (1977.), i drug mu Senad Hadžić (1976.), ubijeni su sa riječima da u koloni "imaju dvojicu viška".

U šehidskom mezarju Prhovo mezar je i Nasihe Okić ubijene u šestom mjesecu trudnoće, ali i zajednička grobnica četiri mještanke - Have Medanović, Rubije Hadžić, Raseme Brković i Enese Medanović, koje su zapaljene u kući. Rasema i Enesa su bile žive zapaljene.

Ostavio šestero djece, a žena mu dovela dvoje

"To se desilo 1. juna 1992. godine. Ja sam 6. aprila otišao iz sela, jer sam radio u Sloveniji. Vratio sam se u Sloveniju početkom aprila da bi oni došli 1. juna i ubili mi četvero djece i još 49 seljana sela Prhovo. Zarobili su muške, postrojili, neke odveli prema Pećima. Odveli su ih, odnosno poveli su ih 38, ali do Peći je došlo samo 12. Jedan je ostao u Ključu, a 11 ih je otišlo za Manjaču. Dole u Pećima, odnosno Ciganskoj dolini, poubijano je njih 16. Oni su bili u toj grobnici, među njima i moj sin Nedžad Jusić", priča Latif Jusić, kojem je ubistvo sina i tri kćerke ostavilo trajne traume.

Latif je doživio dodatni šok 1999. godine kada je vršena ekshumacija u tzv. Ciganskoj dolini, gdje je nakon sedam godina od ubistva, našao sina Nedžada. Dijelovi tijela, s obzirom na to da je Nedžad imao duboke čizme, "imali su bjeline", kaže Latif, "ali je brzo isčezla u dodiru sa vazduhom".

Sve ono što je preživio zbog gubitka četvero djece uzrokovalo je da se Latifove ruke sada neprestano tresu.

"Kada sam odlazio 6. aprila, ostavio sam kod kuće šestero djece, a žena mi je 15. septembra došla sa dvoje. Traume su prisutne. Svaki dan je teže i teže. Kada zamislim, kada vidim omladinu njihovih godišta koji imaju djecu, teško mi je. Ja bih do sada imao desetero-dvanaestero unučadi od njih četvero. A, imam samo četvero. Imam dvije kćerke koje su preživjele, jedna ima jedno, a jedna ima troje djece", istakao je Latif Jusić.



Kaže da bi generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, koji je pred Haškim tribunalom optužen za genocid u šest općina u BiH, među kojima je i Ključ, te Srebrenici, kao i za ratne zločine tokom rata u BiH 1992-1995, trebalo osuditi na doživotnu robiju.

"Ali, i to je možda malo za sve što je urađeno. On je zaslužio i više. I ovdje je, u Prhovu, bio enocid kao i u Srebrenici kada se sagleda zločin na brojno stanje stanovništva. I u cijeloj Sanskoj dolini. To je isto genocid. Mala utjeha su presude. Kako da nije teško, svima nama. Evo, Emsud Mešić je izgubio dva sina, oca i majku. Vahid Medanović je stradao na Pećima, a ubijen mu je i sin, snaha, žena i unuka. Sanel Hadžić je izgubio cijelu porodicu, sam je ostao. Izgubio je oca, majku, brata i sestru. Ima ih još takvih. Rasim Medanović je izgubio tri sina, kćerku, unuku. Tako da je dosta nas koji smo izgubili više od troje članova porodice. Po jedno, može se reći, malo ih je. Tolike su razmjere stradanja", navodi Latif.

Objašnjava kako je selo Prhovo potpuno uništeno, a njegovo stanovništvo pobijeno, raseljeno...

"Ja se nadam u bolje. Za povratak je teži slučaj. Mi se nismo vratili. Teško nam je. Dođem ovdje. Imam kuću, osposobljen jedan sprat, preko ljeta dođem sa ženom. Ali, teško je. Zato sam kupio stan gdje smo ja i žena, a kćerke su za sebe", dodaje Latif Jusić.

"Mi, roditelji živimo, a ne živimo faktički"

Latif je zajedno sa Emsudom Mešićem radio 113 dana kako bi šehidsko mezarje u Prhovu bilo ograđeno i kako bi se na dostojan način obilježilo sjećanje na stradale mještane 1. juna 1992. godine.

Emsud Mešić, predsjednik Organizacije porodica šehida i poginulih boraca općine Ključ, osim maloljetnog sina Ismeta (1977.), u zločinu u Prhovu izgubio je i sina Isaka (1973.), majku Ismu (1935.) i oca Ganeta (1930.).

"U Prhovu 1. juna 1992. godine desio se masakr, zločin, genocid. Kako god da se nazove, nema riječi da se to opiše. Jer, od 206 stanovnika sela, koliko ih se tog dana nalazilo u Prhovu, na svirep način ubijeno je njih 53. To je procentualno 25 posto stanovnika. Među njima je bio moj najmlađi sin Ismet, sin Isak, moja mati Isma i otac Gane. Moj sin Isak je po godinama mogao biti u oružanim snagama, ali nije bio, jer ih nije bilo u selu. Ali, Ismet i moja majka, koja je bila u zepama, u dimijama, nisu mogli biti ni u kakvim oružanim formacijama. A, i moj babo Gane, koji je bio 62 godine star. A, oni su ubijeni. Tako da, jednostavno, mi roditelji živimo, a ne živimo faktički", navodi Mešić.



Potom nam pokazuje mjesto gdje je bila masovna grobnica sa 37 tijela, u samom mjestu Prhovo.

"Masovna grobnica je bila negdje dva i po metra sa dva i svega metar i dvadeset je bila duboka. Tako da su bila tijela presovana kao sardine u konzervi. To je bio razlog da je bilo teško prepoznati neke. Ali, uz pomoć rodbine, otkrili smo i prepoznali sve. Četiri osobe su zapaljene u kući Sulejmana Medanovića - i to Enesa Medanović, Hava Medanović, Rasema Brković i Rubija Hadžić. Enesa i Rasema su zapaljene žive. Kada smo radili ekshumaciju ove grobnice 10. maja 1997. godine, nismo ih mogli prepoznati, odnosno nismo ih mogli identificirati jer su bile u jednom ćebetu sve cjevanice i krupnije kosti koje nisu izgorjele. U dogovoru sa porodicom odlučili se da ih ukopamo u zajednički mezar. Takva im je sudbina. Ovdje je ubijeno i 11 djece. Ni u jednom manjem selu nije poubijano više djece", kaže Mešić.

Djeca nisu bila nikome kriva

Ta djeca, navodi, koja su bila mlađa od 18 godina, nisu bila kriva nikome. Isto je, veli Mešić, i sa Arifom Medanovićem koji je bio 1908. godište, koji je bio nepokretan, a ubijen je u kući, u kuhinji, pucnjem iz pištolja kroz prozor.




"Mislim da ti ljudi nikome ništa nisu skrivili. Nisu mogli biti u bilo kojim oružanim formacijama", poručuje Mešić.

Navodi da "ovozemaljske pravde nema", pa da tako i presuda generalu Vojske Republike Srspke Ratku Mladiću, koja će biti izrečena 22. novembra, slabo može zadovoljiti žrtve.

"To mora biti definitivno svima jasno, da ovozemaljska pravda ne postoji. Mada može biti utjeha nama žrtvama da ga pravično osude. Ali me strah, mene kao roditelja, da mu neće izreći adekvatnu kaznu. Jer, on je zaslužio adekvatnu kaznu za zločin genocida koji se desio u dolini rijeke Sane. To je definitivno. I ako bilo kako drugo obrazloženje bude stajalo u presudi osim genocida, to za nas žrtve neće predstavljati neku satisfakciju. U javnosti, društvu sa raznim ljudima, ja uvijek kažem, genocid se desio u dolini rijeke Sane prije nego bilo gdje u BiH", navodi Mešić.

Prema podacima njegovog udruženja, u dolini rijeke Sane, računajući četiri opštine - Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi - oko 6.000 ljudi je poubijano.

"Molim sudstvo, odnosno pravosuđe i Haški tribunal da to imaju na umu. Zar to nije dokaz genocida? Zar to nije zločin protiv čovječnosti. Zar to nije za najtežu presudu ovozemaljsku", pita Mešić.

On dodaje kako i načini na koje su ubistva izvršena jasno govore o svirepim zločinačkim metodama koje su primjenjivane.

"Nasiha Okić, koja je bila udata u našem selu, otišla je na onaj svijet kao trudnica. Naš trgovac Šefik Medanović, pred očima ljudi, žena i djece, pred svojom trgovinom ubijen je udarcima. Iz njega je išla krv kuda god je imao otvor. Njegova mala Sabrina, koja je ostala sama, samo je vrištala i vikala: 'Aj, babo!' Dijete nije znalo ništa, imala je dvije godine, ali je znala da joj je babo taj kojeg ubiše. Tako imamo četvero djece koja su ostala sama. To su Sanel Hadžić, Sabrina Medanović, Mersiha Medanović i Elvedin Brković. O njima su brigu preuzeli tetke, daidže i amidže. Imamo još jedan slučaj Sulejmana Medanovića, koji je ukopan na lokalnom putu Ključ - Sanski Most, stotinjak metara od ceste je zakopan. Njega su ubili skačući po njemu", govori Mešić.

Opkoljavanje sela i strijeljanja civila

Kadira Brković je o zločinu u Prhovu svjedočila pred Haškim tribunalom tokom postupka kasnije osuđenom ratnom zločincu Momčilu Krajišniku, a njena izjava čitala se i u sudnici Haškog tribunala tokom postupka protiv Slobodana Miloševića, predsjednika SR Jugoslavije.

"Kod nas je na dva dana prije dolazila vojska, ovdje, 30. maja. Otišli smo u šumu da se sklonimo. Oni su pucali. Bježali smo kroz šumu. To je bilo dva dana prije zločina. Poslije su opet došli, tukli su ljude. Kada smo došli iz šume, Ćamil Medanović je bio pretučen. Otkrio je leđa, tolike su mu bile rane, kao da su ga derali, krst su mu napravili na leđima. Glava mu je bila otekla", kaže Kadira.

Navečer su stanovnici Prhova opet pobjegli u šumu. Nekoliko mještana otišlo je kod komšija Srba, kaže Kadira, da pitaju garantuje li iko da ih neće dirati.

"Vratili su se sa dva Srbina, komšije. Oni su rekli, vratite se. Dvije kćerke bile su otišle sa djeverom i jetrvom, a starija je bila sa mnom. Mi smo izašli iz šume. Pitaju me komšije Srbi, što plačem? Kažem, nema mi dvije curice. Tada su rekli, vidite da je u šumi nesigurno, idite kućama. Ubijedili su nas da se mi više nismo ni sakrivali. Oni su sa nama došli u Prhovo. Popili smo tada vode Bog zna koliko, od straha. Rekli su nam da oni koji su ranije tukli ljude, da će oni dalje ići. Narod je izašao i vratio se kućama", priča Kadira.

No, dan kasnije, ujutro oko tri sata, nešto je, priča Kadira, puklo na Planinicama, obližnjem selu.

"Čula se detonacija. Počeli smo bježati. Neki su se sklonili u jednu kuću, u sklonište. No, nismo svi mogli stati. Pošli smo da se vratimo. Kaže djever, neće nam ništa, vratimo se. Sjedili smo za stolom kada su naišli. Stizala su vozila, opkolili su selo. Kao da je na svakih nekoliko metara bio po jedan vojnik. Kada su vidjeli da su nas skupili, došli su sa strana. Bili smo u hrpi, nakon čega su uslijedile psovke. Pitali su gdje smo bili dva dana ranije, kada nas je sada toliko? Rekli su nam - zovite Zelene beretke. Rekli su nam - neka se predaju ili ćemo pobiti sve. Dali su nam rok od deset minuta. A, mi znamo da nema niko. Počeli su sa odbrojavanjem. No, komandant je rekao da nema vremena. Naredio je da se ubrza", priča Kadira.

Navodi da su izveli petoricu za strijeljanje.

"Tukli su ih. Zapucali su i tada se samo čulo - pokoj im duši," priča Kadira i dodaje: "Znali smo da je pobijeno nekoliko mještana. Ali nismo smjeli okretati glavu. Žurilo im se samo da idu dalje prema Pećima. Kada je jedna žena vidjela da su joj ubili sina, odnosno da je poginuo, rekla je: ubijte mene i snahu sa djetetom. Tada je uslijedio rafal po nama. Ranjena sam, ali ostala da stojim. Vidim, od djevera curica je ubijena. Bila je među prvim žrtvama tu. Odozada ju je pogodio metak".

Drugi put ranjena

Navodi da, kada je pogledala, iz grupe su izvodili muškarce, bacali im dokumente.

"Među nas su bacili nešto, kao granatu iz zolje. Samo mi u sredini smo preživjeli. Po drugi put sam ranjena. Izgubila sam svijest i nakon ne znam koliko vremena čujem curicu. Pogledam, dvije su tu, jedne nema. Rekla sam im - idite u podrum u blizini, ali puzeći. Već se počelo smrkavati. Podrum je bio pun. Ruku sam stavila, krv je šibala, osjetila sam da dvije rupe imaju. Jedna žena mi je dala maramu da zavežem rane. Na sve strane zapomažu oni što su teško ranjeni. Sa svih strana se čulo: 'Daj vode.' Ne znaš šta učiniti, jer možda umiru. Dok im doneseš ne mogu se napit, ne ostane gotovo ništa. Rekli su mi - daj mi iz opanka vode. Ipak, bili smo cijelo vrijeme, hodali, ali ja sam Rubiji Hadžić vode uspjela dati iz opanka", priča Kadira.

Dok je pomagala drugim, Kadira kaže da je sve vrijeme mislila na svoju djecu. Starija kćerka od 14 godina bila je sa kćerkom njenog djevera.




"Rekla je - moja mama je poginula. Htjela je da i ona ide poginuti. Uhvatila je djeverova kćerka, ne dade joj doći. Kada je sve završilo došle su iz jedne kuće gdje su se sakrili u jedan zid. Odveli su muške. Mi smo odveli u kuću četvero njih. Rubija je bila bez noge, tražila je da i nogu ponesemo sa njom. Prebacili smo i Enesu i Havu. Mi smo otišli u jednu kuću koja je prije gorila. Tu smo i prenoćili. Pucalo se, kuće su gorile", navodi Kadira.

Ujutro su krenuli. Oni koji su bili u skloništima, kaže Kadira, željeli su ih provesti da ne vide zločin koji se desio u selu. Ali, morali smo tuda proći.

"Još bi oni pucali da su vidjeli da je iko živ ostao", navodi Kadira.

Za ono što je do sada izrečeno u vidu presuda optuženim za ratne zločine, Kadira kaže da je sve to slabo.

"Kada nisu dali da vidimo ko je sve ovo uradio i da bude osuđen, onda to nije ništa. Pitali su me iz Haga tokom suđenja Miloševiću, može li se pročitati moja izjava, svjedočanstvo iz procesa Momčilu Krajišniku gdje sam bila svjedok, rekla sam - za koga god treba. Otvoreno sam svjedočila. Nije mi trebala zaštita, jer ništa nisam slagala da bih nešto trebala strahovati", navodi Kadira.

Sagovornica Anadolije dodaje kako se mora se živjeti i biti sa svima u Prhovu i okolini, ali ističe da "ne mogu im vjerovati više nikada".

"Dođu nam raditi, mi idemo njima, ali to za mene više nije isto. Napravili bi možda opet isto kada bi imali mogućnosti", priča Kadira.

Od nekadašnjih preko 200 stanovnika Prhova, trenutno u selu ima svega pet domaćinstava sa 13 članova. Ostali, oni koji nisu pobijeni, raseljeni su širom svijeta. (Almir Terzić)



Ostali prilozi:
» SEVDALINKO U SRCU TE NOSIM
Eset Muračević | 16. December 2017 14:53
» U BRČKOM SVIJETAO PRIMJER JEDNOG PRIVATNIKA
B.net | 16. December 2017 13:43
» "ČOVJEK ŽIVI, DOK GA PO DOBRU POMINJEMO"
B.net | 15. December 2017 14:38
» JERUSALEM - OKOSNICA PALESTINSKOG PITANJA
AA | 14. December 2017 15:48
Ostali prilozi istog autora:
» CRNA GORA PODRŽAVA PUT BIH U NATO
11. December 2017 16:54