ELMEDINA MUFTIĆ: Ono što treba da brine sve nas jeste neadekvatna reakcija bošnjačkih predstavnika sa svih nivoa vlasti i iz svih institucija kako političkih, vjerskih, tako i građanskih udruženja, koja su ostala nijema, ili ako su već i uslijedila neka reagovanja bila su tako tiha - skoro da se nisu čula dalje od usta iz kojih su izašla. Poslije ovog monstruoznog masakra nad životinjama, koji je za cilj imao to da se Bošnjacima u Rogatici, kao i Bošnjacima u drugim okupiranim i genocidom očišćenim dijelovima BiH pošalje jasna poruka, da agresija na BiH nije završena, da je genocid trajna kategorija od koje srpski narod ne odustaje, da Bošnjacima nije mjesto u genocidom nastaloj tvorevini itd.

Prošlo je dvadeset dvije godine od prestanka agresije od strane Srbije, Crne Gore i Hrvatske na R BiH, a progon, zastrašivanje, ugnjetavanje Bošnjak na dijelovima gdje vlast imaju Srbi i Hrvati ne prestaju.

Stalni udari se nastavljaju na identitet Bošnjaka, kroz osporavanje prava na bosanski jezik, nacionalnu grupu predmeta, do fizičkih napada na one Bošnjake koji su se nakom progona koji je za cilj imao etničko čišćenje, nakon izvršenog genocida vratili na svoje ognjište, da svjedoče da je BiH od mora do Save od Drine do Une, da budu bedem Bosne tamo gdje je najnezahvalnije bilo doći i gdje je najčasnije bilo nići.

Posljednji napad na Bošnjake, odnosno na porodicu Nedžada Herceglije u selu Bjelogorici Općina Rogatica, kojima su prema prvim saznanjima komšije Srbi otrovali tri krave, koje su za porodicu Herceglija predstavljale osnovni izvor prihoda za život, samo je jedan u nizu napada na ovu porodicu, njihov život i imovinu.

Ne iznenađuje nas ovakav pasji odnos Srba spram preživjelih i na svoj toprak vraćenih Bošnjaka, jer od naroda koji je spreman izvršiti genocid - i to ne jedan, nego jedanaest genocida, ništa se dobro ne može ni očekivati. Za narod koji slavi zločince kao heroje, koji kolje, siluje, pali ljude, sitnica je ubiti životinju.

Ono što treba da brine sve nas jeste neadekvatna reakcija Bošnjačkih predstavnika sa svih nivoa vlasti i iz svih institucija kako političkih, vjerskih, tako i građanskih udruženja, koja su ostala nijema, ili ako su već i uslijedila neka reagovanja bila su tako tiha - skoro da se nisu čula dalje od usta iz kojih su izašla. Poslije ovog monstruoznog masakra nad životinjama, koji je za cilj imao to da se Bošnjacima u Rogatici, kao i Bošnjacima u drugim okupiranim i genocidom očišćenim dijelovima BiH pošalje jasna poruka, da agresija na BiH nije završena, da je genocid trajna kategorija od koje srpski narod ne odustaje, da Bošnjacima nije mjesto u genocidom nastaloj tvorevini itd.

U Bjelogorcima, Rogatica, Nedžadu Hercegliju komšije Srbi ureom otrovali tri krave

Ovakva vrsta poruke se mora shvatiti baš u onoj formi u kojoj je i poslana; mora joj se dati značaj koji ona traži, jer da smo civilizirani bar u onoj mjeri u kojoj se predstavljamo, danas bi sva udruženja za zaštitu životinja bila na nogama, a da ne spominjemo da je suština ove poruku sasvim drugačija i da zahtijeva da svi predstavnici Bošnjaka, ali i oni koji se zaklinju u ljudska prava kad je braniti anomalije u ljudskim karakterima, trebaju biti na licu mjesta i pokazati genocidnim okotima, da im više genocidna politika neće proći nekažnjena. Da Bošnjaci više nisu obezglavljeni i da ovo nije 1992. godina, kada su vjerovali da im je komšija prijatelj i da je komšiji Srbinu i Hrvatu svet komšija Bošnjak, kao što je Bošnjaku bio svet komšija Srbin i Hrvat. Ali, nažalost, i ovaj put smo naše bedeme Bosne (prognane, a potom vraćene Bošnjake) ostavili da se sami brane, a time smo poslali i poruku njihovim dželatima da ih mogu nesmetano zlostavljati, jer za takva nedjela neće biti kažnjeni, kao što nisu bili kažnjeni ni za genocid i druge zločine protiv čovječnosti, kao što nisu kažnjeni ni za pređašnje napade na ljude koji su se vratili svojim kućama iz kojih su ih isti ovi zlostavljači prognali.

Ostali su posve mirni svi oni koji su inače jako bučni, kad se treba napadati na Mustafu Busuladžića, kad se treba dati ulici ime po Srđanu Aleksiću, kad treba braniti pse lutalice, o ovom slučaju ti grlati „borci“ za ljudska i životinjska prava nemaju šta reći, jer za njih očito Nedžad Herceglija i njegova porodica nisu ljudi, niti su Nedžadove krave životinje.

Moralno ulojeno društvo je još jednom pokazalo svu svoju bijedu. Nedžad Herceglija, ako i svi Bošnjaci koji žive u okupiranom dijelu BiH su istinski garant postojanja BiH, oni su pečati Bosne i Hercegovine koji potvrđuju da je njezina državnost neupitna, ali o tim herojima mira niko ne vodi brigu, jer bitno je samo „da ne puca“ i da je meni dobro. I dok u Srebrenici, Rogatici, Višegradu, Prijedoru, Vlasenici, Bratuncu, Bijeljini... Bošnjaci biju bitku opstanka, u Sarajevu je najbitnije da ima vode i da se ne puca...

Samo što već jednom Bošnjo treba da nauči da mu se dušman primakao i da mu je bliži od žile kucavice, te da nikad nije puklo na Drini, Savi, Uni, a da se u Sarajevu nije zatreslo.