AJŠA ČIŠIJA: Dekret Srbije i manjeg bh. entiteta RS o djelovanju za opstanak Srba mene ne potsjeća ni na što drugo nego na to da je Srbija sa svojim Miloševićem na čelu vodila jednostranu diktatorsku politiku balkanskog krojača sudbina, pa vidimo šta se desilo dosad. Srbi su počinili velika zlodjela i bili uzrokom i pomjeranja, i premještanja, i ubijanja i svog i drugih naroda u ime osiguravanja “opstanka” Srba. Da li su sigurniji danas, nego jučer? Nisu, a prijetnje Srbima nije ni bilo, niti im je neko prijetio prijetnjom opstanka (oni su prijetili nestankom javno, preko svojih vladara moći – oni su preko medija iznosili te prijetnje) – kome, svakom je znano. Pa šta oni onda osiguravaju sebi mimo opstanka koji nikad upitan bio nije, ako prijete?! Pa naravno, prijetnju i sebi i drugima.

Nudim toplinu koju čuvam u srcu zbog svih dobrih Bošnjana, zbog onih koji su živjeli, žive ili će živjeti u Bosni i Hercegovini, a osjećali su je, osjećaju ili će je osjećati kao svoju domovinu. To znači: osjećaju je kao zemlju svojih pradjedova; oni su ti koji su, bezuslovno rečeno doživljavali, doživljavaju i doživljavaće svaku patnju “bića” te svoje domovine na prirodan, iskren način, način koji je u skladu sa istinom. Kako se jedna država naziva je nebitno za utvrđivanje istine o njenim stanovnicima. Da li se ona zove Švicarska, Kanada, Španija, Turska, ili možda Bosna i Hercegovina nebitno je za istinu o ljudima. Stanovnici Švicarske su Švicarci, Kanade Kanađani, Španije Španci, Turske Turci, a Bosne i Hercegovine su Bosanci i Hercegovci – koji su već od 12-og stoljeća spominjani kao DOBRI BOŠNJANI, ne kao pripadnici nekog entiteta, jer ni tada u Bosni i Hercegovini nisu živjeli pripadnici samo jedne vjere, nego pripadnici različitih vjera, isto kao i danas, isti narodi. Istorija je jasno kazala da se radi o teritorijalnom nazivu. Dakle, Bošnjani su bili stanovnici određenog teritorijalnog područja, isto kao što su to i danas. Zato nije trebalo da se izvjesne grupe stanovnika Bosne i Hercegovine odriču svog kulturno-istorijskog nasljeđa u korist jedne grupe stanovnika. Ta grupa koja je naslijedila zajedničko ime za stanovnike BiH (koja je inače većinska) je sebe osigurala time što je obratila pažnju na vlastito ime (to je posljedica nehaja onih koji su više voljeli da ostanu bez vlastitog imena, samo da bi učestvovali u zajedničkom, uopštenom nazivu za identitet, koji isključuje lični identitet, samim tim priznaje vlasništvo nad sobom, te posljedično tome nema vlasništva ni nad čim, a uslovljen je vlasništvom nad sobom. Vlasništvo kao pojam tada sužava prostor onom što ga definiše). Ova spoznaja otkriva još jednu izvornu istinu o uzročno-posljedičnoj vezi, a ta je: “Onaj koji otima nešto, ne želi suvlasnika u vlasti nad onim što sebi bespravno pribavlja”; ili: “Onaj ko bi oteo biva ljuti neprijatelj svom slugi, ako sluga ne opravda svoju ulogu služenja ka tom cilju”. Ni jedna od ove dvije teorije ne osigurava vazalu (slugi) izvršnu vlast, niti mu osigurava vlasništvo. Ništa osim da dobije zaštitu vazal ne može očekivati kao posljedicu svog služenja, ali… problem je u nedostatku prijetnje, ili istinskog znanja o prijetnji, te dolazi do sukoba teorije i prakse po pitanju: “Od čega i od koga pružiti zaštitu?” Zato u državama u kojima neki dio populacije služi interesima druge države dolazi do anarhije u vlasti. Ti ljudi, te sluge, nemaju jasnu političku opredjeljenost, oni su “udrobili” u svoju političku “čorbu” i nacionalkomunizam i anarhizam; nacionalkomunizam države kojoj služe ih truje, a anarhizam koji svojim otrovnim djelovanjem proizvedu u vlastitoj državi im agoniju produžava. Ova čorba bi možda bila pikantna kao krem čorba od koprive da u njoj nema nepomirljivosti ukusa nekih “KONTRADIKTORNIH” začina: komunističkog centralizma u vlasti i anarhističkog bezvlašća, kao i nepomirljivosti isticanja nacije u nacionalkomunizmu sa anacionalnošću anarhizma. Ove kontradiktornosti, a one dolaze od (da se kulturno izrazim) kontradiktornih ličnosti, su garancija neuspjeha ovakve političke opredjeljenosti.

I, na koncu, šta će biti kad potrebe za vazalstvom nestane?! Kad se shvati da vazal uzalud služi svome vladaru – kad se shvati da je krajnje nemoguća pretpostavka da će se BiH razgrabiti između susjednih država i da pretpostavka o mogućnosti stvaranja Velike Srbije ili Hrvatske proizilazi iz projekcije. PRETPOSTAVKA NIMALO ISTINI NE KORISTI, a upućenost u istinu koristi svakoj preetpostavci. Dokaz da je to tačno je mnoštvo propalih projekata, jer samo oni projekti koji su zasnovani na istinskim pretpostavkama “prežive”.

SRPSKA GENOCIDNA BRATIJA: Balkanski žandari palicom u miru će nastaviti tamo gdje metkom u genocidu nisu mogli

Garancije nikakve od svog vladara vazali nisu dobili, po pitanju zaštite. Šta će biti kad zavedeni ljudi shvate da rade za tuđi, a ne za svoj interes; kad shvate da je feudalno društvo ostalo u dalekoj prošlosti, pa samim tim nema ni feudalnih vladara, te s toga nema ni te garancije sigurnosti koju bi taj feudalac mogao nekakvim dekretom osigurati! Dekret Srbije i manjeg bh. entiteta RS o djelovanju za opstanak Srba mene ne potsjeća ni na što drugo nego na to da je Srbija sa svojim Miloševićem na čelu vodila jednostranu diktatorsku politiku balkanskog krojača sudbina, pa vidimo šta se desilo dosad. Srbi su počinili velika zlodjela i bili uzrokom i pomjeranja, i premještanja, i ubijanja i svog i drugih naroda u ime osiguravanja “opstanka” Srba. Da li su sigurniji danas, nego jučer? Nisu, a prijetnje Srbima nije ni bilo, niti im je neko prijetio prijetnjom opstanka (oni su prijetili nestankom javno, preko svojih vladara moći – oni su preko medija iznosili te prijetnje) – kome, svakom je znano. Pa šta oni onda osiguravaju sebi mimo opstanka koji nikad upitan bio nije, ako prijete?! Pa naravno, prijetnju i sebi i drugima. I dobijaju odgovore na tu prijetnju. Ovo sumiranje podataka dovodi do tačnog tumačenja tog dekreta, dovodi nas do biti dekreta – do postulata, onog što se logički ne može dokazati: ne može se logički dokazati da su Srbi pod prijetnjom opstanka. Kako onda tumačiti dekret?! Tako što ćemo isčitati logiku ove nelogičnosti, za šta i ne treba biti pametan. Isčitavajući je dolazimo do naslova: - Dekret Srbije i Srpske o djelovanju za uspostavljanje institucije srpstva koja će osigurati Srbiji ulogu balkanskog žandara, koji će palicom nastaviti tamo odakle se dalje metkom nije moglo, sve u cilju nastavka sna iz ‘90-ih.
Nema šanse ni da se nakon buđenja i ponovnog uspavljivanja nastavi sanjati isti (nedosanjani) san, a kamoli da se ostvari taj san. E, zar se dosad to nije shvatilo, zar je premalo žrtava palo da bi smo mogli očekivati da se shvatilo. Zar nije ljepše u čovjeku vidjeti čovjeka i zalagati se za prava svih ljudi. Valjda sam i ja čovjek i imam pravo na opstanak, pa i u tom dijelu Bosne i Hercegovine gdje mi je i pradjed, i djed, i otac živio, a i ja – sve dok me Srbi iz moje kuće ne istjeraše i u bijeg glavom bez obzira ne natjeraše. Šta taj dekret o meni kaže?! Ne znam šta kaže, ali ja kažem da je ljepota u oku posmatrača. S toga je dobro biti dalekovidan i vidjeti svu ljepotu šarolikosti cvjetova i ljudi.

Ovo je oda posvećena ljudima koji su nosioci identiteta i čuvari sopstvenog integriteta. Čovjek kao integralna jedinica ionako crpi prve informacije iz svog okruženja. Nadam se da svi znamo da je od esencijalne važnosti da dijete raste s osjećajem uklapanja, hoću reći da se osjeća prirodno: svoj na svome. Neki su sebi dali za pravo da oduzmu svojoj djeci to pravo. Pravo da svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.

Integralni račun će neke skupo koštati. Integralni račun služi za rješavanje diferencijalnih jednačina. Ne pričam gluposti, jer svijet ima temeljni princip na kojem djeluje. O njemu sam ranije pisala. A bitno je da državljani Bosne i Hercegovine razmisle o definiciji diferencijalnog i integralnog kao pojmu, pa obrnu značenje odgovora koji će dobiti, … ako nisu matematičari po struci.

Htjeli mi to ili ne htjeli, mi podliježemo jednom jedinom univrzalnom zakonu koji je ONAJ KOJI SVE ZNA i OBAVIJEŠTEN JE O SVEMU USPOSTAVIO. Taj zakon nije teško razumjeti i tumačiti sebi; on počiva na dva principa: jedan za djelovanje, jedan za rezultat djelovanja. Za djelovanje: zakon o uzročno-posljedičnoj vezi, a rezultat djelovanja se bazira na principu paralelnosti. Kad ovo znamo, znamo i da što god čovjek radi – sebi radi, a drugima može samo nanijeti bol (pričiniti materijalnu štetu, ili nanijeti duševnu bol, a obadvoje boli čovjeka), ali nikako ugroziti ili oduzeti im integritet ličnosti. Lični integritet nije uslovljen ničim osim nosiocem istog. Dakle, niko nikom ne može oduzeti integritet, ali nosioc integriteta svoje ličnosti može “zalutati od njega”, dakle, udaljiti se od svog integriteta (što znači da će mu se, najvjerovatnije, ponovo vratiti), ili ga se može svjesno, svojom voljom, odreći. Kao tipičan dokaz ove istine koju iznosim može poslužiti moj primjer: moj boravak u Švedskoj je rezultat etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Onaj ko me je izbacio iz moje domovine je mislio da može uništiti moj identitet, a samim time razobličiti mi integritet: mislio je da će tako ostvariti svoj identitet (o njemu je imao samo viziju do tad) i osigurati suverenitet (integritet)svoje ličnosti. Fatalna greška u procjeni, te s toga i u postavci, i… Naravno – nije uspio, jer šta god ko radi, sebi radi. Ako radi dobro, dobro je rezultat njegova djelovanja. Ja sam imala, a i dalje imam svoj lični integritet bez obzira na činjenicu da samo “mjesec- dva” u Bosni i Hercegovini godišnje provedem. Taj moj lični integritet se samo učvrstio nakon mog protjerivanja iz BiH. To je ta uzročno-posljedična veza djelovanja (nečijeg) na mene: uzrok, u mom slučaju, prema univerzalnom zakonu o djelovanju, je negiranje istine o mom pravu na postojanje; posljedica, prema istom zakonu, je da je meni ojačana svijest o tom pravu, svijest koja je potrebna na putu istine. Dakle, moj napadnuti integritet je crpio energiju iz napada na njega, te tako ojačao. Imala sam svoje mišljenje i prije progona iz BiH, imam ga još izgrađenijim kao prognanik. Ja sam slobodna u formiranju moga mišljenja, hoću reći moj integritet je očuvan. Šta se desilo s napadačem na moj integritet?! On je prodao drugom svoj integritet, a treba mu taj integritet, te je s toga ovisan o drugom u formiranju svoga mišljenja. Rečenice poput: “Mi ćemo slijediti odluke Hrvatske”, ili “Mi ćemo uraditi ono što i Srbija, a sve ostalo odbacujemo”, odašiljaju signale o ograničenoj slobodi mišljenja govornika. Zvuče nedoraslo, te tako i neartikulisano u promociji misli. Po mom mišljenju su takve izjave pogubne za lični integritet osobe i ponižavaju ga time što označavaju nemogućnost uticaja na svoju vlastitu sudbinu, jer su Hrvatska i Srbija druge države. Ljudi o kojima pričam su zavedeni. Šta hoću reći?! Hoću reći da ljudi koji ne posjeduju integritet svoje ličnosti nemaju ni jednu drugu mogućnost osim da prihvate tuđe mišljenje, oni bivaju oružjem tog mišljenja. Oni su, dakle, sredstvo kojim se neko koristi. To je meni isto k'o ono kad učenik ima školsku lektiru, ima zadatak da pročita i obradi neko literalno djelo, a on dođe toliko spreman u školu, na taj dan propitivanja o tome, da ne zna ni šta je trebao pročitati, a kamoli da zna šta je pisac s “otijem hotio rijet”. Tako ti taj učenik na upit učiteljice: “Šta si ti “Bezimeni” pročitao?”, blehne u učiteljicu sav zbunjen, a laktom frenetično udara takt po drugu do sebe u školskoj klupi, dok u panici šapuće: “Šta sam pročit'o, šta sam pročit'o??? Zar tom učeniku nije bilo bolje da bude dio integralnog računa znanja u svom razredu?! Čak bi i učiteljica shvatila da je i ona dio integralnog računa znanja. SAMO DIO! A liči i na ono kad jaro izvraćenih džepova nazove (telefonom) svoga pouzdanog, imućnoga jaru, pa u žurbi izrecituje: ”Treba mi lova, treba hitno, možeš li mi posuditi lovu da pokrenem biznis?”, a imućni jaro svoj odgovor preduhitri pitanjem: “Šta si planirao pokrenuti?”. “E, to ti ne mogu reći, to je moja lična stvar”, užurbano će ti onaj “otamo”.

Zacrveni se imućni jaro, isto k'o Dodik, pa kaže: “Sačekaj minut”, zvaću te. Trkom u kuhinju da se ženi izjada kako mu je jaro bezobrazan: “Ima povjerenja u moje pare, a meni ne vjeruje”, te onako ljut, ne pronašavši ženu u kuhinji i nemajući vremena da ode do wc-a da je tamo potraži, požuri da na vrijeme nazove jaru da dogovore mjesto preuzimanja love: O D M A H – da jari izvraćenih džepova biznis ne umakne.

Nađoše se na pola puta između svojih prebivališta, u kafani. Kad se primopredaja para obavi, ne imade jaro izvraćenih džepova vremena ni da popije kahvu sa jarom što mu džepove napuni. Šta ćeš, vrijeme je novac. Tako ti pouzdani jaro popi kahvu sam sa svojih osjećajem praznine u duši, a potom praznih džepova ode kući da naruči duplu kahvu kod svoje žene i u društvu s njom je popije.



Kad on, onako usput, napomenu ženi ko ga je zvao i gdje je bio, ona će ti njemu: “Gdje sam ja bila kad je zvao?” “Sigurno u zahodu vanjskom”, on će ti svojoj ženi. “Da sam ja bila u kući, ti ne bi iz nje ni izašao, jer niti bi meni trebao zahod, niti njemu pare. Pa nisi valjda opet dao pare nekom ko te množi s nulom?! Budalo, sa sobom te množi, znam, jer od kad se s njim družiš na nuli smo i ja i ti, zato što i ti mene s nulom množiš. Ostali smo švorc. Pa sad ti nemoj slušati SVOJU ženu!?”, kuražno mu ONA strese pravo u facu. I neka je, ja je podržavam.
Meni je najprirodnije da svako ide ljepšim putem, putem dobra, gradeći na tom putu života prijateljske relacije s drugima, koje su uslov, a samim tim i garancija napretka čovječanstva. I tako s čovjekom i biva sve dotle dok ne skrene s puta istine.

Zbog svega ovog što je snašlo Bosnu i Hercegovinu, vrijedno bi bilo u fokus staviti “dobrog Bošnjana”, te ga izanalizirati – da dođemo do odgovora na pitanje: Šta je to što tog Bošnjana ODREĐUJE? Doduše, ja sam to već uradila. S toga vam nudim odgovor koji sam dobila da ga umetnete u vaše odgovore (znam da su ga mnogi od vas isto tako dobili). Kasnije možemo svi zajedno razmotriti rezultate odgovora koje ćemo imati, te na osnovu njih utvrditi činjenice koje će nas odvesti do tačne definicije onog što nas, sve građane Bosne i Hercegovine, toliko dijeli. Da podsjetim, naši pretci nisu imali problem oko djelidbe, oni su bili kompaktni u svom integritetu. Mislim da već slutite do kojeg odgovora sam došla, ali reći ću vam ga: BOŠNJAKA ODREĐUJE DEMOKRATSKI PRISTUP SEBI SAMOM. ON BEZ TOLERANCIJE NIJE MOGUĆ. Priznaćete da u životu, inače, moramo naučiti da imamo tolerantan odnos i prema pravima (i svojim i tuđim) i prema vrijednostima uopšte, ali ja ne bih gurala nos u pravni sistem, jer nemam kompetencije za to. Svejedno nam je dovoljno to što znamo da se svačije pravo mora poštovati, i da je pravo (kao institucija) “stvoreno” od ljudi – da bi služilo za reguliranje odnosa između osoba ili ljudi. Dakle, budimo pravni subjekt, svako ponaosob, oživimo to svoje pravo. Preuzimajući to svoje pravo, znaćemo preuzeti i svoju obavezu poštovanja istine da svako od nas mora sebi priznati: “Moje pravo se proteže do prava osoba oko mene”. Ne smije se nagaziti tuđe pravo. Znanje o tome je, izgleda mi tako, definisalo običnog, iz starih vremena, dobrog BOŠNJANA. Ljudi moji da li je moguće, a moguće je – jer se već ispostavilo tačnim, da su ti naši preci bili civilizovani ljudi!? A mi? O svom civilizacijskom stupnju razvoja smo svakako dužni da porazmislimo svako ponaosob, kao pravni subjekti, i na ličnom i na globalnom planu.

Hvala što me otrpiste, vi koji ste bili uporni u vašem istrajavanju čitanja ovog teksta. Znam i ja, isto kao i vi, da je lakše poslušati kakvu pjesmu na youtube (čemu većina nas pribjegava), nego pročitati kakav poduži tekst. Evo vam i dokaza da sam u pravu: ne pišem čak ni ja lošije nego š to neki pjevaju “na youtube”, a pogledaj im samo broja pregleda, a “đe” su moji?! Svjesna sam ja da nam pjevanje neće riješiti probleme, zato i brinem i svoju brigu zapisujem na ovom blogu.

Život može biti pjesma, a nije. Mi imamo problem, mi više volimo slušati, nego živjeti. Dok mi slušamo, neki nam pjevaju po nas pogubne politike. Došlo vrijeme prostitucije na sceni, dobrih pjevača gotovo da i nema!