Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Teme


Zahvalnost Bećirevića porodici Kajtazi
MEFAILOVO DOBROČINSTVO
Procitaj komentar

Autor: Zijad Bećirević
Objavljeno: 22. October 2017. 02:10:15

Dobro i zlo kao dan i noć, uvijek zajedno


Nije ovo priča o vremenima zla i vremenima dobra, koja se isprepliću iprožimaju u našim životima, već moja ispovijest o djelima zla i djelima dobra, moja živa riječ, koja još uvijek u meni gori kao žeravica, i nikad se ne gasi.

Nikad neću zaboraviti taj prokleti dan. Predvečerje 2. marta 1993. godine. Spremamo se da napustimo naš porodični dom, našu zavičajnu Bosansku Dubicu, i krenemo u svijet od nemila do nedraga. Zahvalni Srpskoj opštini Kozarska Dubica, što nas pušta da odemo, ostavljamo joj svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, koju smo ja i moja Hatemina stvorili za 30 godina marljiva rada.


Naš topli dom, u korov zarasta


Mrak je tek počeo da pada na krošnje drveća i obale Une. Fadil i Neno pomagali su mi spakovati ono najnužnije, što smo smjeli nositi. Komšinice Seka, Rasima, Zlata...došle su prije policijskog časa da se oproste. Niko nije krio zabrinutost. Kiša je lila kao iz kabla. Počelo je i snježiti. Nije bilo “Crvene Marice“ koja nas je odvozila, niti su se čuli puščani rafali i eksplaozije, koje su tih mjeseci i godina postali svakodnevnica. Susjede su pokušavale nas i sebe da ohrabre, ali je teško bilo naći riječi ohrabrenja i utjehe. U očima svih nas vladao je strah i beznađe.

Tupi udarac u kuhinjska vrata, trgnuo nas je iz apatije. U sobu su upala dvojica muškarca, jedan u uniformi naše JNA sa puškom u ruci, drugi u civilnom odijelu.

„Ko je Zijad Bećirević?“, autoritativno, povišenim glasom upitao je drugi, ulazeći bez pozdrava. Ustao sam i prišao da se pozdravim. Pozvao me je da za njim pređem u drugu sobu. Dok smo prolazili predsobljem zapazio sam još dvojica uniformisanih. Pretraživali su hodnik i sobu u koju smo ulazili, a jedan s puškom na ramenu stražario je na ulaznim kućnim vratima.
„Ja sam kapetan Dragan“, predstavio se sjedajući na kauč, pokazujući i meni da zauzmem mjesto na susjednoj fotelji. Vojnike je poslao da pretražuju sprat. Ostali smo sami oči u oči. Počeo je provokativno sa primjetnom dozom cinizma i prijetnje. Ponudio sam lozu. Nasuo njemu i sebi, nazdravio i malo otpio. Iskapio je jednu čašicu, pa drugu. Strah koji me obuzeo njihovim dolaskom počeo je da splašnjava i ustupa mjesto oprezu. Ako mu još budem sipao napiće se i pobiti nas, kao što su pobijene familije u Krajišnicima, Leptihoru..., a ako ne uspem naljutit ću ga. Nasuo sam još jednu. Jedan od vojnika je ušao u sobu i raportirao da je sve u redu. Tek tada sam u njemu prepoznao mladog Garaču, kojeg sam susretao u Vili „Borik“na vojničkim i štabnim vježbama XI Kozarske brigade u Knežici.

Kuda idemo? Koliko nosimo novaca? Gdje držimo novac?… bila su pitanja na koja sam nespretno i smušeno odgovarao. Priznao sam da je novac za put kod moje žene, pa je naredio da je pozovem. Stavila je pred njega svoju tašnu i putnu torbu. Otpio je gutljaj iz čašice koja je stajala pred njim i počeo pretragu.

Sa šeretskim osmjehom na licu prevrtao je po torbi i tašni, rutinski vadio jednu po jednu novčanicu, koje su bile u maramicama, koncima..., i trpao ih sebi u džepove. A onda podiže obrve, usmjeri pogled u moje oči i nastavi s pitanjima: „Zašto idete? Zar vam ovdje nije dobro?“

Pokušao sam dati odgovore koji će ga zadovoljiti, ali to njemu nije bilo bitno. Znao je da idemo “ustašama“ u Zagreb, da nam djeca u Zagrebu studiraju. Vjerovatno mu je bilo poznato da sam se već nekoliko mjeseci svakih 7 dana morao javljati u SUP, optuživan zbog posjedovanja određene količine “kuruza exploziva“, koje mi je navodno donio sin iz Zagreba. I tamo me je saslušavao neki nepoznati čovjek, koji se, kao i ovaj moj nezvani gost, predstavljao kao kapetan Dragan.

Polako, bez imalo žurbe, kopao je po stvarima koje su bile u tašni, vadio jednu po jednu novčanicu i gurao u džepove. Bilo je tu maraka i dolara, koje je moja Hatemina ponekad kupovala i čuvala za crne dane. A crni dani su došli, da crnji biti ne mogu. Nikad je nisam pitao koliko ima tih para i gdje su. Često puta sam oskudjevao u novcu, jer smo kupili auto, gradili kuću, vikendicu, pomagali njenim i mojima, ali je ona bila tako tvrd štediša da mi je lakše i brže bilo dobiti kredit u banci nego od nje posudbu.

Kad je završio sa svojom misijom, ustao je da pođe. Bio je veoma zadovoljan, što se moglo lako zapaziti po izrazu njegova lica. Dok mi je pružao ruku za pozdrav, smogao sam hrabrosti da mu kažem da sada nemam čime putovati. Bez riječi je gurnuo ruku u jedan od džepova, izvadio nekoliko novčanica i pružio mi. Bilo je tu 250 njemačkih maraka. Zahvalio sam kao da mi je dao čitavo svoje bogatstvo.

Četiri vojnika su mu se pridružili u odlasku. Sjeli su u auto i nestali. Dok su pretraživali kuću, naše susjede su otišle. Nisu legli na počinak, jer dugo mirnog počinka nije bilo, već da skriveni iza prozorskih zavjesa prate koje će se zlo još dogoditi.

Za kuhinjskim stolom, kao skamenjena, sjedila je moja supruga Hatemina, a na sećiji ležala moja majka Adila, slijepa starica, koja u 90-toj godini starosti mora tražiti novo mjesto za počinak i smiraj. Oslijepila je jer nije mogla suzama ublažiti tešku bol, kada su joj četvorica dubičkih četnika 23. avgusta 1989. godine ubili unuka Sulejmana, samo zato što je bio musliman i išao petkom u džamiju.

Otišao je kapetan Dragan i u svojim džepovima odnio nepune tri decenije naših odricanja, stvorenih u 27 godina bračnog života. Kad se u kući jela čokolada, i komadala da svako pojede po komadić, moja Hatemina je govorila da ne voli čokoladu, samo da njena djeca dobiju veći dio. Otkidajući od svojih usta slagala dinar po dinar, a oni nam ga tako besdušno uzeše. A možda je tako i bolje, jer vjerovatno ni mi, kao mnogi drugi, ne bi uspjeli to prenijeti preko četničkih punktova na izlazu iz Dubice, u Drakseniću pred Šećeranom, i diljem puta do mosta u Bosanskoj Gradišci, na kojima su nas pod prijetnjom noža i puščanih bajoneta bezdušno pljačkali, skidali ogrlice i prstenje sa naših majki i žena i uzimali nam posljednji dinar.

***
Tek što sam sjeo, da odahnem, sretan što smo i ovaj put sačuvali naše živote, začulo se zvono na ulaznim vratima. Mrak je već pokrio krovove obližnjih kuća. U nama i sobi je vladao muk. Policijski čas je već bio na snazi. Ponovo me obuzeo strah. Moja Hatemina je smogla hrabrosti i otvorila vrata, na kojima se pojavile naše komšija Mefo i njegova supruga, koju su svi znali pod imenom Bajramuša. Vidjeli su vojni džip pred našom kućom i vojnike, kad su odlazili. Brinuli su za nas, kao i druge komšije, koje su iza zamračenih prozora pratile šta se događa. Znali su šta se moglo dogoditi. Pokušavali su da nas utješe i ohrabre. Pri polasku Mefo izvadi iz džepa 150 DM i pruži mi. Bio sam zapanjen tolikom pažnjom, jer znam da je to bio sav njegov kapital, sa kojim hrani porodicu i kupuje robu za preprodaju. U svojoj nesebičnoj dobroti nije mislio o svojoj višečlanoj porodici, kako svoju djecu prehraniti, kako sebe i njih izvući iz ovog pakla iz kojeg svi bježe. Suze su mi orosile oči. Pazili smo se kao komšije, moja Enida se igrala s njihovom Merimom, ali toliku pažnju nisam očekivao. Odbio sam uzeti ponuđeni novac, duboko zahvalan na takvom dobročinstvu.

Od tog teškog vremena, i tog paklenog dana, prošlo je skoro 25 godina, ali dobročinstvo Mefaila Kajtazija ja i moja porodica nismo niti ćemo ikad zaboraviti. Svojom oproštajnom posjetom u vrijeme policijskog časa ne samo što su riziku izložili svoje živote, već su iskazali spremnost da se odreknu svoje mukotrpno zarađene ušteđevine, sa kojom su se (u uslovima kada je 100 maraka bio vrijedan kapital) mogli spasiti životi.

Sutradan, 3. marta 1993. godine napustili smo svoj rodni dom, ne okrećuči se. Jer to više nije bilo naše. Sreću koji smo desetine godina gradili ostavljamo da je uživaju oni koji su od djetinjstva učeni da otimaju, pljačkaju i žive od tuđeg haka. Uzeto nam je sve što smo stvorili za 27 godine života. Sva ušteđevina. Naša prošlost, naša budućnost.

A prema kasnijim saznanjima, te noći 2. marta 1993. godine, mnogi dubičkli Bošnjaci su doživjeli isto što i mi. Neki su dobili teške batine, od kojih se nikad nisu oporavili. I dok smo se sutradan u izbjegličkom konvoju sa 1.200 nesretnika, koji su u jednoj noći izgubili sve što su do tada posjedovali, kretali ka Hrvatskoj, na jednom od više punktova sa zasjedom, gdje se moralo po osobi dati još 100 DM, sa još dvojicom “inkasatora“ dočeka nas naš poznanik kapetan Dragan. Samo je mahnuo rukom, i rekao „njemu ništa“. Zahvalno sam mu otpozdravio podižući ruku u znak pozdrava, dovikujući “Hvala, srešćemo se opet“.

Ni onda ni sada nismo ni kleli ni proklinjali. Naneseno zlo se dugo pamti, a pričinjeno dobro se ne zaboravlja, naročito ono učinjeno u teškim vremenima. Kao mnogi od vas mojih sugrađana, koji ste protjerani iz svog zavičaja, iz svog doma, često se sjetim dramatičnih dana s proljeća 1991. do jeseni 1995. godine, kada su okupatorske srpske vlasti i njihove četničke horde harale Bosanskom Dubicom, pljačkale, zatvarale, tukle, protjerivale i ubijale dubičke Bošnjake i Hrvate, u uvjerenju da će od njih otetu imovinu, zemlju, kuće, poslovne objekte, novac i dragocjenosti moći zauvjek uživati. Oteto nam je sve što su ove i prethodne generacije stvorile. Pod pritiskom međunarodne zajednice do danas su nešto morali vratiti, prije svega nepokretnosti, ali najveći dio pokretne imovine, novac i dragocjenosti nikad neće biti vraćeni. Vlasnici miniranih i spaljenih kuća nisu obeštećeni.

Ali postupci uvijek imaju posljedice. Od prošlosti se pobjeći ne može. Oteto zauvijek ostaje prokleto. Dobri snovi se ne sanjaju na tuđem jastuku.

Mi muslimani smo merhametli narod. Tražimo pravdu, ne tražimo osvetu. Dobro znamo da se srećan život ne može graditi na tuđoj nesreći.

U 51-oj godini života sve sam počeo iznova. Prvo u Njemačkoj, pa u Americi. Izgubio sam sestru, majku, suprugu, dva sestrića... Rat je odnio desetinu užih i bližih članova moje familije. Ali nisam pao. Moja porodica je preživjela holokaust. Ostali su ožiljci, ali samo kao znak da smo zlo pobjedili - nevolju nadvladali. Život ide dalje i donosi sitne radosti koje čine život. Samo prošlost ne smijemo ostaviti u prošlosti, jer u njoj je osnova naše budućnosti. Ne toliko radi nas, već radi onih koji su već došli i koji dolaze iza nas.

Pakleni dan i besanu noć 2. marta 1993.g. nikad neću zaboraviti. Ne samo zbog toga što smo preko noći ostali bez svega što smo imali i stvorili, već zbog ljudskosti i dobročinstva koje nam je svojom komšijskom i ljudskom pažnjom učinio komšija Kajtazi Mefail. Svojim gestom on me je uvjerio da su zlo i dobro, kao noć i dan, opet zajedno.

Izražavajući zahvalnost porodici Kajtazi ovim putem želim da dobri ali i zli ljudi saznaju za ovakve slučajeve, da dobri shvate da mogu biti još bolji i plemenitiji, a loši da nikad nije kasno da se okrenu dobru. Jer našim dobrim djelima i loša djela se brišu, ako nisu ostavila previše ožiljaka.

Porodica Mefaila Kajtazija jedna od rijetkih nesrpskih koja je preživjela rat i nastavila živjeti u Bosanskoj Dubici. Kuda da idu, kad su tek ostvarili svoj životni san, uselili u novu kuću mukotrpno građenu desetinu i više godina. Ako treba da ginu, neka to bude na vlastitom kućnom pragu. A onda je nenadano umrla Mefailova supruga Bajramuša, familija se počela osipati. Kratko vrijeme poslije nje preselio je i Mefail. I djeca odoše koje kuda. U kući, nekad punoj muških i ženskih glava, ostade samo najmađi Mefin sin.

O kapetanu Draganu nisam više ništa čuo. Možda je već postao pukovnik, ili general?! Ili je u vrhu vladajućih struktura Rs ili Srbije?! To je i mogao, jer glavne pozicije vlasti u Rs i Srbiji i danas drže učesnici agresije, počinioci najtežih zločina, uključujući zločin genocida nad Bošnjacima, njihovi sinovi i unuci. Svi oni koji su uprljali dušu, razorili zdravu svijest, izgubili savjest. Za njih osnova budućnosti nije marljiv rad u slozi i ljubavi, već pljačka, otimačina i sve ono što se na njoj zasniva i iz nje proizilazi.

Gradite komšijske odnose, njegujte prijateljstva, ali znajte gdje vam je mjesto, jer kad vam zatreba pomoć nećete je dobiti od onih koji su bogati i moćni, već od onih koji imaju veliko dobro srce, kao što je bilo srce našeg komšije Mefaila Kajtazija.

Burlington, 20.oktobra 2017.

VRH



Ostali prilozi:
» GENERAL MEHMED ALAGIĆ – SMRT OD NEPRAVDE
B.net | 07. March 2024 14:06
» IZLET DJECE IZ MEKTEBA HIDAJE U POSJETI DŽAMIJI U PENZBERGU
Damir ef. Babajić | 28. February 2024 16:04
» SEDMOGODIŠNJI MAHIR JEDINI ĐAK U SELU PETROVIĆI KOD OLOVA
Anadolu Agency (AA) | 24. February 2024 12:40
» "BEST MOSTAR" OTVARA PRIJAVE ZA HACKATHON!
Bošnjaci.Net | 18. February 2024 13:06
» PLEMENITOST, HRABROST I ODLUČNOST
Ferhat Korajac | 12. February 2024 02:08
» ČETIRI DECENIJE OD ZOI U SARAJEVU: OLIMPIJSKI DUH I DALJE ŽIVI
Anadolu Agency (AA) | 08. February 2024 20:04
» AZERBEJDŽAN NA GLOBALNOJ SCENI-EKONOMSKI RAST I DOPRINOS DIJASPORE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. February 2024 14:37
» OJ NERMINEEEEEE, ŠTA KAŽE SV. SAVO O ISLAMU I NJEGOVIM SVETINJAMA
Dr. Muharem Štulanović | 06. February 2024 19:56
» MOJ SEDAMDESET DRUGI ROĐENDAN
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 05. February 2024 14:32
» VEČER BOŠNJAČKE KULTURE, UMJETNOSTI, ILAHIJA I KASIDA
Bošnjaci.Net | 28. January 2024 16:38
» INDIRA JELESKOVIĆ – „MAJKA TEREZA“ ZA ULIČNE „INDY ŠAPICE“ SARAJEVA
Dr. Bisera Suljić-Boškailo | 21. January 2024 13:04
Ostali prilozi istog autora:
» MJESEC DANA SMRTNE AGONIJE PALESTINE
07. November 2023 20:22
» KONJI I KONJANICI IZ KONJICA
10. August 2023 14:25
» NAPADI NA DRŽAVNU IMOVINU
16. June 2023 14:39
» BIH IZBORNI FIJASKO
28. April 2023 18:45
» ZAČEPITE USTA GRAĐANI!
20. March 2023 17:26
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif