Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

Prikaz romana: Mirsad Mustafić: NIKAD SE VIŠE NEĆEMO SRESTI (OFF SET Tuzla, 2017.)
PARADIGMA SREBRENICA I BOŠNJAČKO-BOSANSKA KNJIŽEVNOUMJETNIČKA FAKTOGRAFIJA
Autor: Husein Tokić
Objavljeno: 02. October 2017. 17:10:36


Mirsad Mustafić redovno svake godine počev od 2006. poklanja svom rodnom gradu ,Podrinju, nama Bošnjacima i Bosni, knjigu pripovijedaka ili roman bosanske književno-umjetničke faktografije o stradalništvu njenog temeljnog naroda.

Ovo je sedmi roman, a sedamnaesta knjiga ovog najplodnijeg bošnjačko-bosanskog pisca o ciklusu bosanske odnosno bošnjačke paradigme zvane SREBRENICA.

U Bošnjaka Bosna je u mentalitetu i mentalnom kodu skoro pa nacionalna fikcija prostora pravde pravičnosti i jednakosti za sve ljude. Zato Bosne ima onoliko koliko u njoj i na koliko prostora ima Bošnjaka. Zbog drugačijeg civilizacijskog poimanja postojanja njihov mentalitet sazdan je od naive da u svakom čovjeku stanuje samo DOBRO...

Ako u svakom čovjeku stanuje stanuje samo dobrota a ne i zlo onda nema potrebe za kolektivnim pamćenjem. Sociloški, postala je karakteristika bošnjačkog kolektiviteta da pamćenje prekriva zaborav za proživljeno generacijsko zlo ....

Književnik Mustafić razočaran u stanje vlastitog naroda i odgovornosti i neodgovornosti tog naroda prema samome sebi, jer mi „još ništa ne znamo, tumaramo i bauljamo ovom prašumom prokletstva, tražimo se izgubljeni u tom lutanju za mirom i sigurnim staništem, smo postali najbolje društvo sami sebi? Tvrđave i ledene hridi u kojima ne stanuje razgovor.“
Mustafićevo književno djelo je krik bola i „poziva čežnje za spokojem i stotinama neumirenih riječi što čekaju da progovore, da zaborav ne izbriše sjećanje; jer ako ne znamo pamtiti, kako ćemo znati praštati“.

Onda ništa nije ni bilo. Ništa se nije ni desilo u Srebrenoj Podrinjskoj Dolini i neće biti istina da je DRINA naša najveća kolektivna masovna grobnica. U nama ostaje zaleđeno pitanje; može li zaista bošnjački generacijski zaborav dozvoliti da masovna i najveća kolektivna granica bošnjačkog naroda bude „kičma Srbije“, a po izrečenim prijetnjama 90-tih većine Srba bošnjačkom kolektivitetu; au romanu i običnog tesara Joje Šumadinca upućenim svojim radnim kolegama Nevresu i Seidu, kojeg je jedan od ovih preživjelih prepoznao na orgijanju zvijeri u srpskom obliku pri izdaji tzv Enklave od tzv UN.
(Na)Pisana riječ je bolan krik protiv zaborava u vremenu, jer „se dugi nišani ispisanih riječi suše po knjigama i nestaju u beskonačnosti ubijenih iluzija i (bošnjačke) ravnodušnosti “ i naivnosti i ponovne blokade instikta.
Baš tako! Nepročitana riječ i pravilno (ne)shvaćena košta nišana. Riječ je uporediva sa nišanom.Navrijeme napisana i pročitana riječ književne faktografije a ne ideologije-fikcije je jedan nišan manje...Jer „Srebrenicu nikad neće ostaviti na miru, ....
Oni je žele samo za sebe, bez ijednog Bošnjaka. Svijet im sve toleriše i pušta. Mi šutimo i ne znamo reći šta nam je...“; a Srebrenica je bosanska paradigma ideološke nakane bošnjačkog komšiluka i susjedstva.
Ideologija u književnosti tj. lažna historijska faktografija u umjetnosti je ulazni input za ponavljanje zla; a istinita faktografija u književnosti je poziv suočenju savjesti i svijesti generacijski ideološkog dželata i generacijski poziv vlastite odgovornosti žrtve prema kolektivnom pamćenju, da se zlo ne ponovi.
U ovom romanu srećemo konačnoi faktografiju SH ekvidistance, SH nakane spram Bosne.
Ona je u događaju povratka u Bosnu zbog patriotskog poriva jednog od glavnih likova Mahmuta pri susretu bivšeg „klasića“ iz JNA , Joze-carinika. Običnom Jozi je bila jasna politička zadaća i dostupna politička strategija „saveznika“ Bosne. Mustafić književno obrađuje historijski istinitu faktografiju.
Bošnjaci u svojoj zgniječenosti ne vide da je Srebrenica kao paradigma, rezultat zajedničkog SH civilizacijskog direktnog ili indirektnog „poduhvata“. Svidjelo se to SRPSKO-(H)RVATSKO civilizacijski-sopstveno ogledalo ili ne ali su to historijski fakti.

Književnik, da se zlo ne ponovi, bilježi istinitu romanesknu priču kroz dvije glavne fabule o stradalništvu u srebreničkom grotlu, dvije porodice Mahmuta i Sevlije i njihovih potomaka Murisa Zulfeta i Ahmeta te porodice Nevresa i Hatife i njihovih potomaka Amera i Minele.
Cjelokupni književni opus ovog autora ;pa i ovaj roman je lirski krik bola u genocidnoj fabuli. Golgota ideološkog uzroka stradanja vlastitog naroda od generacijskog ideološkog dželata naracijskom vještinom obrade centralnog motiva (genocid) snagom lirike i istinite tragike sa umjetničkim vezivom jake elegije udaljava metodološki od ideološkog štiva.
Pisati književno o bosansko-bošnjačkoj paradigmi Srebrenici a izvući se iz ideoloških zamki, a emocije o razmjerama ideološkog zla generacijski ideološkog dželata to zahtijevaju (po)kazuje nivo umijeća i šta je književna umjetnost.
Metod spisatelja je dijalog stradalnika. Kroz dijalog se odvija vještinom i umijećem dinamika radnje -istinita retrospektiva koja emocionalno oscilira amplitudom ljubavne tragedije oko zida enklave što se zove ;ni rat ni mir, ni život ni smrt, a opet i jedno i drugo i istovremeno pomiješano u gerničko-srebreničkom evropskom koordinantnom sistemu civilizacijskih vrijednosti sto se zove „zaštićena zona“. Oko «neprobojnog» zida enklave sazdanog od naše naive najčešće počinje retrospektiva slike i događaja koju književnik Mustafić metodološki reminiscencijom u dijalogu sastavlja komadić po komadić ratom razorene ljubavne idile ili ljubavi ljudi naivnih i dobrih ,zaboravnih i neopreznih.
Ta retrospektiva žive najčešće ljubavne slike hlupa se o zid uništenja bošnjačke enklave pa tragedija liči umjetnički na razbijeno generacijsko ljubavno ogledalo.Ljubav stvara porodicu , porodica rađa novi život...Ratni vihor generacijsko
Amerovo prvo gledanje, Safetu, odveo je na početku rata u Holandiju koja u lažnom šarenilu Zapada pada u moralni sunovrat u ponudi nemorala svjetskog konzumerizma. Okvir enklavskog kafeza pada u zaborav zbog lažnog i amoralnog blještavila nametnutog sistema lažnih vrijednosti.
Čitajući i ovaj roman o stradalništvu Bošnjaka Podrinja mi čitamo predivnu liriku, pravo ljubavno štivo i pratimo radnju i likove, zbog dinamike radnje vodiljom lirike, na trenutak i zaboravimo potpuno situaciju okruženja i uslove pod kojim se nižu događaji. Ljubavnu izvangeneracijsku idilu glavnih likova Amera i Sevlije slijedimo i gutamo u dahu do trenutka ratnog proljeća 1995. U vihoru nestanka ljubavnih idila i gnijezda opterećeni vezivom lirske elegije jedva primjećujete krvavi pir dvije generacije ideološkog dželata; Joju „Šumadinca“ i Šoju iz Srebrenice,za dvije generacije „turaka“,Nevresa i sina mu Amera. Oni (je)su došli ovog puta po njihove glave sa sarkastično-podmetački šizofrenom „istinom“ zbog toga što ih „(H)Alija izvodi iz Jugoslavije i što je Nevres ukrao Amera kao regruta iz JNA mjesec dana prije rata, pa je JNA tako postala samo srpska“.

Ni kreatori srpske ideološke mržnje nisu u stanju da prate metamorfozu srpske laži. Ideološki mobilizirani prekodrinski ubica tesar Joja Šumadinac radnim kolegama Nevresu i Seidu u srbijanskom preduzeću prijeti da „jedu srpski leb“i da je došlo vreme kada će „Milošević vratiti ponos i pokazati da smo najjači u ovoj zemlji. Srbija se mora osvetiti za sve nepravde koje nam je doneo Titov režim. Kokarda će zameniti petokraku. Ustat će Čičini potomci i krenuti u borbu za krst časni. „Historijska istina je da je tako i bilo, tako je i realizovano i da je takav komšija i susjed u Bošnjaka i vrijeme je da se istini priđe bez nojeve reakcije na ideološku opasnost .
Ovo je i danas metodološko i ideološki aktuelno na svjetskom planu laži.
Optužba zamjenom teza, kad laž postaje istina u realizaciji civilizacijskog hrišćansko-kršćanskog terorizma u službi životinjskog egoizma i konzumerizma.
Enklava jeste srednjevjekovni izum "civilizacijskog svijeta" primijenjena na Bosni i Bosnjacima, gdje je zadovoljena bolesna pohota BOŠNJAČKOG KOMŠILUKA, ubistva iz ćeifa a uz (o)pravdanje NACIONALNIH A NE I vjerskih poriva. Ne smiju se zaboraviti slike srpskog trijumfa nad vjerskom zastavom poubijanih i protjeranih Bošnjaka porušene džamije u Srebrenici i svih na HILJADE porušenih vjerskih objekata Bošnjaka. Bošnjaci ne smiju zaboraviti vjerski, „konstitutivni“, (S pa i H ), terorizam, on ima svoje ime i prezime i od njega se nikad i još nisu „ogradili“ u Bosni „FRANJEVCI“ i SVETOSAVCI za pravdanje „slučajnog i pojedinačnog“ a ne sistemskog i sistematskog masovnog ubijanja Bošnjaka iz poriva kao kulturološko „vjerskog“ nivoa.
To jeste historijska potka i podrška zločina ,ali ju je književnik vješto izbjegao prikazujući dinamiku življenja i rađanja na malom prostoru uz povremenu intervenciju monologa i dijaloga likova koji naslućuju pir krvožednh zvijeri. Dotle je dinamika radnje je sporija ili bolje reći smirujuća a odvija se u srednjevjekovnoj opsadi sa mnogo ljudi na malo životnog prostora, istina to je period tzv "demilitarizacije". U tom periodu i okruženju kolektivna žrtva se skoro pa navikla na blizinu dželata i prkosi joj naivom, svikla na bol nestanka najbližih po ćeifu i „vjerskom teroru“ ubice.
Ostaje i ostaće tako zabilježena rečenica matere i žene Bošnjakinje iz ovog rata. Teret rata je na onima što prežive rat. To su naše matere sestre i kćeri. Rečenica koju smo čuli, a Mustafić bilježi, pred čijim se kontekstom zamislimo i na trenutak zapitamo bez odgovora, da „ne mogu oni nas pobiti koliko mi možemo roditi GAZIJA“...
....Pjesnici bi rekli, bol utrobe liječi se bolom, (rođenja), iz utrobe dok dželati likuju u vremenu. No čini se da će i ovaj naivni krik bola Bošnjakinje-žene pojesti egoizam konzumerizma.
Svu historijsko mitomansko-kulturološku i ideološku potku događaja Paradigne Srebrenica
književnik Mustafić ne analizira već rješava dijalogom pri susretu žrtve i dzelata koji se lično poznaju a koja daje efektnu socilošku sliku drogiranog srpskog „junaka“ kojem naivna žrtva (komšija i poznanik) slučajnim pokretom prosipa „beli prašakza šmrkanje“
-Šta si uradio, turska golotinjo....

Oko glavne ljubavne fabule trougla (Sevlija-Mahmut –Amer i Safeta) što se razbija o tragiku Srebrenice veže se još ljubavnih mozaičkih. Dijamant romana Sevlija skončava po rušenju bedema naive našeg neprobojnog zida tuđe zaštite naše Enklave uz dječiji plač, efektnom slikom mrtve ruke matere što izranja i nadjačava smrti detonacije četničke granate i uspijeva da pokazuje na trenutak put (spasa) trojici sinova od kojih jedan četvorogodišnji Ahmet nije zapamtio ni oca.
One naše kosti što nije slučajno progutala komšijska mržnja srebreničkog grotla ostaju rasturene po bijelom svijetu,a najviše ih skončava ipak na području veće Enklave-TUZLANSKE. Amerova mati Nevresova Hatifa umire u izbjegličkom naselju u Živinicama.Edin i Minela sa potomcima nastavljaju život u Australiji. Amer uspijeva „kroz šumu“ izvući se sretno iz srebreničke halke smrti i pronaći svoje prvo gledanje Safetu, sa drugim,podobro načetu drogom u kafiću Holandije.
Razočaran u krhkost ljudskog karaktera i neispunjeno obećanje „prvog gledanja“ susret se završio razgovorom naslova romana;
-Mi se nikad nismo sreli, Safeta, i nikad se nećemo sresti. ........Kasno je, sad je zaista kasno.
I ovaj roman je biografski književno umjetnički zapis o više „prokletih generacija, čija je mladost ostala u rovovima i po potocima, a koju će prekrit zeleni busjeni i niko neće znati gdje su. Njihove će se duše vječito tražiti po stratištima neispunjenih želja“....To je „uspomena na jedno vrijeme koje su uništili zli ljudi...“

To su efektni zapisi o pohlupanim slikama života i naše generacije. Mustafićevo književno djelo trebalo bi da bude vodilja generaciji naših unuka i praunuka da nam se zlo ne ponovi. I ovo književno djelo je faktografski esejistički zapis o generacijama Bošnjaka slijepih kod očiju gluhih kod ušiju, hipnotiziranih vjerom da je samo dobro u čovjeku. Mirsad piše da ne bude više naših generacija sa umrtvljenim instiktom o kolektivnoj opasnosti koja ne shvata paradigmu Srebrenica.

PS: JUGOIDEOLOŠKA LUSTRACIJA BOŠNJAČKIH POGLEDA
Ovog uspjelog bošnjačkog književnika nema još u „lektiri“ bosanskih udžbenika. Vjerovatno zbog toga što smo okupirani (čak i medijski) pa naučeni smo a i navikli da razmišljamo ENKLAVSKI preživljavajući na „palestinskim otocima“ na jednoj trećini, u drugoj polovini zemlje Dejtonije.
Ovakva vrsta pravca u književnosti zaslužuje drugačiji status u bosanskim školskim programima; da nebismo razmišljali o nama enklavski kako to još činimo, kao da se Srebrenica desila nekom drugom ;a Srebrenica je bila namijenjena Bosni i svakom njenom gradu i osnivaču (Bošnjaku) u njemu (kao posljednjem životnom prostoru preostalom od austrougarskih i jugoslovenskih SH (Kraljevih i Titinih) „agrarnih reformi“), od strane „civilizovanog“ svijeta. Na razmjere posljednjeg zla nad Bošnjacima i Bosnom Mirsad piše kniževnoumjetničku faktografiju sa istinitim likovima i događajima; nekima čak ne mijenja ni imena, posebno u pripovijetkama.Bili bismo duhovno bogatiji i jači radi opstanka naših unuka i praunuka da svaki grad u Bosni ima po jednog Mustafića.
Za naše ideološke dželate (komšije i susjede) i „prijatelje“ i bošnjačke sujetne intelektualne jugoideloške „kritičarske“ kreature;(neznalice o sebi sa kompleksom šizofrenog identiteta), što „propisuju“ opus književne lektire bosanskoj i bošnjačkoj djeci), Mustafićevo književno filtriranje lirike u genocidnoj fabuli je, (izgleda), „fikcija“.
Fikcija je sama po sebi ideologija; a književni (jugo)ideološki školski programi književne lektire sa skoro prepisanim programom sa početka 80-tih prošlog vijeka što nude (opet) bošnjačkoj djeci, po njima nisu fikcija a imali smo prije toga ZABRANJENU (i u školskim programima) paradigmu; FOČA, VIŠEGRAD DRINA, GORAŽDE. O SANDŽAKU ni moja generacija neće imati vremena saznati ništa o golgoti Bošnjaka.Šahovići su se dešavali 100 godina prije Šahovića.Bošnjaci više nemaju Foču, nemaju Višegrad, nemaju veći dio južne Bosne tzv (H)ercegovine.Pobijeni su „antifašističkom“ jugoideologijom-SH titoizmom uz pomoć (njenih) školskih SHC cr(k)venih programa. Na „palestinskim otocima“ na jednoj trećini, u drugoj polovini zemlje Dejtonije još je mjerodavan SH-jugoideološki, (crveni), školski sistem „obrazovanja“ u historiji i historiji književnosti.
Bošnjacima je nažalost 25 g poslije SH agresije potrebna (naučna višedimenzionalna po dubini i širini ), ideološka lustracija jugoslovenstava ili jugoslovenizma, (Kraljevog i Titinog), kao složenog sitema iz bliske prošlosti čija je praktična realizacija počela 1914; (izdefinisana 1918. na sastanku YU odbora ); na uništenja Bosne i Bošnjaka. “Vrijeme je da vremena nema“, da akademska Bošnjačka zajednica, (bosanska je još konglomerat posljednjeg jugoslovenstva), ovaj bosanski i bošnjački kolektivni sindrom jugoideološko-nacionalni recidiv sociološki identifikuje radi bošnjačkog i bosanskog opstanka; jer je Bosna u bošnjačkom građanskom biću fikcija.Ovu građansku fikciju u Bošnjaka jugoideološkom matricom zamjenom teza poklapaju (zlo)namjerno (bez)potrebno „intelektualni svevažeći“ samozvani bošnjački polutrijezni „kazozolozi“ i narcisoidno-adoloscentni „bazduljolozi“.
Posljedice toga su vidljive u sljepilu tzv „bosanske“ a bošnjačke mladeži okruženih „palestinskih otoka“ sa jugo-sh-trobojkama kao ( jedinim) zaštitnim znakom antifašizma.“Šta djeca znaju“ šta je antifašizam a šta ideološki antifašizam. Ona (ne)znaju da je sistem koji promovišu, pomoću tih krpa (zastava) cementirao za 50 g.postojanja u Bosni „konstitutivne“ negirajući 30 g. postojanje temeljnog i autohtonog naroda.Temeljni i autohtoni narod Bosne od 1918. do 1974. je živio u svojevrsnoj vrsti SH fašizma, kao ostatak „azijatskog ada tj.smrada“. Njima se tom SH jugoideloškom matricom zamagljuju vidici i producira amnezija o vlastitoj slavnoj historiji i samobitnosti a i o tuđoj samobitnosti „konstitutivnih“ u Bosni koji su na CRVENI SISTEM s lakoćom nakalemili CRKVENI, i OMLADIO IM SE. U EVROPI sa plavom krpom što simbolizuje 12 apostola. Bosansko odnosno bošnjačko drvo još se suši, smeta mu jugoideološki korov u Bošnjaka.To bošnjačko građansko drvo izraslo na temeljima arijanizma-patarenstva i islama napadnuto je u cilju potpunog istrebljenja; od i pomoću „konstitutivnih“ u Bosni „nus produkata“ cementiranih zadnjim titinim jugoslovenstvom koji je Prvim –Mošinim ustavom DFJ 1945. primirio i pomirio dva VS i VH projekta na račun Bosne nepriznavanjem Bošnjaka.

Šta bi tek bilo (danas) da nije (Alllahovom voljom) „zakazao metak“ u pištolju Muhameda Mehmedbašića - teroriste koji je stajao prije, u redu atentatora zavedenog jugoidelogijom, (tadašnjeg korporaCIONIZMA), bosanskog dječaka zvanog Princip. Bošnjaci moraju i na ovo pitanje dati validan historijski odgovor. Princip je pogodio Ferdinanda to je neosporno, ali Ferdinand nije bio meta, APIS JE fizički mrtav kao što je i jugoideloški mrtav zvanični odgovor drugog Muameda sto godina kasnije. I njegov (akademski) metak (znanja i logike) (pro)“maši“, pa pogodi pravo u srce Ferdinanda a ne HIDŽASKU PRUGU kao metu tada aktuelnog korporacionizma hrišćansko-kršćanske globalizacije....

Šta (tek) naša djeca (ne)znaju o sebi i jugoideologiji kao SH generatoru zla na ovim prostorima „Velike Bosne“. “Krivi smo mi“ jer se fašizam, ideološki (crveni)-antifašizam (crveni) iznosi iz kuće i iz škole. U Evropi se fašizam isplati. Bošnjačka djeca su naučena medijski pomoću jugoideoloških metoda i bošnjačkih ebleha i ubleha i intelektualnih „šibicara“, ako nije posrijedi nešto drugo; na komšijsku i susjednu „konstitutivnost“ privremeno primirenog fašizma u nacionalno teoretskoj, pa i vjerskoj formi.
Paradigma Srebrenica otvara i niz još (ne)rasvijetljenih pitanja modernih globalističkih pitanja KORPORACIONIZMA i KORPORACIANIZMA SOCILOŠKE MATRICE hrišćansko-judejske civilizacije. Bosansko-bošnjačka paradigma Srebrenica je upozoravajuće neiscrpna tema.



Ostali prilozi:
» IZBORI U PETNJICI: BDZ U CG „ZA ŽIVOT U BIHORU“ ULIVA NADU
Dženad Hodžić | 23. November 2017 16:54
» KUDA IDE SAUDIJSKI REŽIM?
| 20. November 2017 20:53
» OTAC KOJI SA KAMENOM PRIČA
Said Šteta | 05. November 2017 04:25
» IZVJEŠTAVANJE O TEMI RODNO ZASNOVANOG NASILJA
Said Šteta | 28. October 2017 13:44
» PISMO MOJOJ KĆERI
Yussuf, Al-Qaradawi | 26. October 2017 18:26
» MEFAILOVO DOBROČINSTVO
Zijad Bećirević | 22. October 2017 02:12
» SVEČANA INAUGURACIJA NOVIH ČLANOVA BANU
BANU | 08. October 2017 13:10
» DAN BOŠNJAKA U MAKEDONIJI
Šerif Ajradinoski | 05. October 2017 18:36
» DIVAN POGLED NA PROŠLOST I SADAŠNJOST ROŽAJA
Mr Halil Markišić | 22. September 2017 17:52
» MOJ PUT U SREBRENICU
Zijad Bećirević | 10. September 2017 22:03
Ostali prilozi istog autora:
» ŠAPUTANJE U NOĆI
07. November 2017 14:17
» MAKU - MEHMEDALIJI DIZDARU
15. October 2017 13:35