Kanita VIŠNJIĆ: Nemoj da ti slučajno tada padnem na pamet. Ja ću već odbolovati sve tuge, navići ću se da nemam majku, još ću čuvati duvak za moju nerođenu sestru, udat ću se i biti sretna. Imat ću puno djece, ali puno. Grlit će me sitne ruke gdje god krenem po svijetu, imat ću ljubav kakvu su junaci poput tebe uskratili hiljadama ljudi. Ježim se, hiljade...

Tamna noć. Majka spokojno ispraća svoje dijete u miran san. Mrak je prekrio uspavanku. Bilo je to posljednje veče kada su se zagrlili sretni što su svi na okupu, a nisu znali da se već sutra opraštaju... zauvijek. Nisu se isplakale sve suze, nisu se priznale velike ljubavi, nisu se zadnji put mirisale ruže koje su njegovane da bi se poklonile budućoj ljubavi, nisu se obavili razgovori koji su bili ugovoreni za sljedeće jutro, nisu djeca stigla odrasti jer se neko usudio da sve živote odloži za nikada. Neko je hladnokrvo prekinuo plač tek rođenog djeteta. Neko se drznuo da ostavi na čekanju haljine za malu maturu, a toliko ih je čekalo na prvu veliku svječanost u svom životu.

Mnogima si uskratio pravo da vole. Najnježnijim bićima si osjekao ruke koje su liječile sve boli ovoga svijeta. Ko će ih sada grliti kada trče kući da prijave još jednu peticu u dnevniku, nadajući se sladoledu i novim patikama? Ko je tebe grlio? Koga si najviše volio? Kako se zove žena koja te budila mirisom vrućih uštipaka? Zašto me gledaš tako blijedo dok te pitam? Nemoj me gledati. Nemaš to pravo. Ne oduzimam ti ja to pravo, ono ti je oduzeto onog trenutka kada si zaboravio da si čovjek. A svi smo mi samo ljudi, zar ne? Naravno da ne. Nismo svi ljudi. Neki su i zvijeri zarobljene u tijelu čovjeka. Ne krivi Boga, nije On kriv. To je tvoj izbor. Jako hrabro, čestitam ti na izabranoj tituli. Rijetki se mogu pohvaliti njome. Ali, ako ti šta znači, nemam nimalo loše mišljenje o tebi.

Znaš, dovoljno mi je samo što si živ. Imaš ruke koje te grle kada se budiš, imaš kahvu koju ti kuha ona koju najviše voliš. Imaš ručice koje ti se obavijaju oko noge, držeći te čvrsto kao da si jedino što mu treba na ovom svijetu. Imaš ljubav i radost, imaš osjećaje koje drugi više nemaju. Imam muštuluk za tebe. Ne znam da li si znao, ali imaš bol i tugu, mada se još nisi sreo sa njima. One se ne mogu opisati, dok ne doživiš i, proživiš. Ti imaš sreću, da tebe to sve tek čeka. Kad bi samo znao kakvi su minuti dok se pitaš zar se tebi sve to dešava, šta si Bogu skrivio. Da samo znaš kako brzo prolaze sahati kad se trebaš sa Bogom sastati. Koraci su opori i teški kao olovo, jer se tad prisjećaš svih gnusnih stvari kakve si se odlučio učiniti, a nisi morao. Zbog koga i zašto si morao izgubiti ljudskost – bit će pitanje sa kojim ćeš se buditi svakog jutra. A noći... Ne želim ti otežavati. Toliki svijet, a samo u tebi tuga, zar to tako može? Ne daj se.

Nemoj da ti slučajno tada padnem na pamet. Ja ću već odbolovati sve tuge, navići ću se da nemam majku, još ću čuvati duvak za moju nerođenu sestru, udat ću se i biti sretna. Imat ću puno djece, ali puno. Grlit će me sitne ruke gdje god krenem po svijetu, imat ću ljubav kakvu su junaci poput tebe uskratili hiljadama ljudi. Ježim se, hiljade...

Zaključaj se. Ugasi svjetlo. Smiri se i počni brojati od jedan, pa sve tako redom. Ako ti bude zlo, pokucaj mi, otvorit ću ti. Obećavam. Donijet ću ti vode da se osvježiš, mada su sve oči presušile... Hoćeš li mi oprostiti?

Novorođenče Fatimu Muhić srpsko-crnpogorski zlikovci su herojski ubili svega nekoliko minuta nakon što je rođena