Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Intervjui

Dr. Fatima Klempić-Dautbašić, doktorica iz ratne bolnice u Srebrenici
RANJENICIMA MOGLI SMO UPUTITI SAMO LIJEPU RIJEČ
Autor: AA
Objavljeno: 09. July 2017. 12:07:53

Fatima Klempić-Dautbašić: "Mene nekad grize savjest što sam bila toliko sretna i što sam se spasila, a, ustvari, nisam bila svjesna veličine naše nesreće. Tek poslije, kada sam vidjela da drugi ljudi ne dolaze, tek tada smo i ja i ostali postali svjesni toga da smo mi samo jedna grupica, a da su svi ostali stradali."


Fatima Klempić-Dautbašić jedna je od nekoliko ljekara koji su tokom genocida u julu 1995. godine u pokušaju da se bijegom iz Srebrenice domognu slobodne teritorije u Nezuku, pomagali ranjenicima bez adekvatne medicinske opreme i s veoma malo lijekova, onoliko koliko su mogli u tim nenormalnim uslovima, piše Anadolu Agency (AA).

Doktorica Klempić-Dautbašić diplomirala je u februaru 1990. godine na Medicinskom fakultetu u Tuzli i kao ljekar je od jula iste godine radila u Domu zdravlja u Bratuncu. Nekoliko mjeseci od početka agresije prešla je u bolnicu u Srebrenici, gdje je radilo šest ljekara. No, u ljeto 1992. godine, dr. Nijaz Džanić je poginuo tokom avionskog granatiranja Srebrenice.

Preostalih pet ljekara, među kojima je bila i naša sagovornica, nisu bili spremni za rad s ranjenicima koji su zadobili teške ratne povrede. Neki od doktora s hirurgijom se uopće nisu ni susretali, osim tokom stažiranja, a odjednom su, između ostalog, preuzeli i ulogu hirurga, radeći u izuzetno teškim uslovima, dan i noć. U bolnici je uvijek bilo dosta ranjenih prijatelja i rodbine, a dr. Klempić-Dautbašić ističe da se to i ljudski i profesionalno teško podnosilo.

Nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice, inače zaštićene zone Ujedinjenih naroda, situacija je postajala još teža nego proteklih ratnih godina. Konvoji i medicinski materijal prestali su dolaziti, a, s druge strane, bilo je sve više ranjenika, granatiranja, paljbe...

Dana kada je u Tuzli počinjen masakr nad 71 civilom prosječne starosti od 23 godine, 25. maja 1995. godine, na Srebrenicu su bačene četiri granate, a geler jedne od njih prelomio je podlakticu doktorici Klempić-Dautbašić, koja se, čim joj je skinut gips s ruke, vratila na radno mjesto.

Do jula 1995. stanje se u Srebrenici svakim danom pogoršavalo i moglo se pretpostaviti da će ovaj grad pasti u ruke zločinaca. Kada je dr. Klempić-Dautbašić pitala svog kolegu, ljekara iz holandskog bataljona, da li bi narod, a bilo ih je oko 50.000, ikakvu zaštitu mogao dobiti u bazi Holanđana, on joj je odgovorio da u to nije siguran. To joj je, kaže, bio dovoljan znak da ne ide u bazu ako se dogodi ono od čega su svi strahovali.

Sagovornica AA bila je dežurna 10. na 11. juli i ranjenici su, prisjeća se, dovođeni cijelu noć. Svi ljekari su bili u bolnici, a ujutru, kada je dojavljeno da Srebrenica pada, odlučili su da evakuišu bolnicu punu nepokretnih i ranjenika bez svijesti. Nekoliko sati ranjene osobe su, prisjeća se dr. Klempić-Dautbašić, premještali u kamione, te ih je dr. Ilijaz Pilav, s grupom tehničara, odvezao u holandsku bazu.

"Oni u početku nisu htjeli otvoriti svoja vrata, jer su rekli da nisu pripremljeni na to da mogu adekvatno zbrinuti toliki broj ranjenika i da ih onda ne žele nikako primiti, što je nama bilo nesuvislo. Zar neko može odbiti primiti ranjenike? Trebalo im je vremena da se ubjeđuju s komandom Holandskog bataljona i na kraju, kada su zaprijetili da će silom probiti kapiju, tada je kapija otvorena i tada su naši ranjenici ušli u bazu", navodi dr. Klempić-Dautbašić.

Nakon toga, bolničko osoblje je u torbu stavilo nekoliko zavoja i infuzija, nešto tableta protiv bolova, te su prešli u zgradu pošte kako bi vidjeli ima li iko ikakav plan. No, tada je neko utrčao i povikao da su neprijatelji stotinjak metara dalje, na autobuskoj stanici, pa su se ljekari i dio ženskog medicinskog osoblja trkom uputili ka Kazanima, na izlazu iz Srebrenice.

Uslijedila je odluka da se, onaj ko smatra da fizički može izdržati, pokuša spasiti bijegom kroz šume. U nadi da će preživjeti, na put koji je kasnije nazvan marš smrti uputilo se od 12.000 do 15.000 osoba, mahom muškaraca i dječaka, od koji je preživjelo njih oko 3.500.

"Kao žena, nisam se toliko bojala smrti, koliko sam se bojala silovanja. Ja uvijek kažem, i dalje tako mislim, da je to gore od smrti i da je to nešto sa čime ja ne bih mogla živjeti. Ovakvom odlukom da odem u šumu s muškarcima, imala sam osjećaj da više mogu kontrolisati situaciju i da mogu, u krajnjem slučaju, presuditi sama sebi, a ako bih otišla u bazu, imala sam osjećaj da ne idem ne u bazu holandskog bataljona, nego pravo četnicima u ruke."

Uslijedio je put u neizvjesnost. Na skoro svakom koraku tog puta ljudi su ginuli.

"Kada smo pričali o tome koliko je daleko Tuzla od Srebrenice, uvijek su mi govorili da bi nam trebalo oko tri dana. To bi u nekim normalnim okolnostima tako zaista trebalo biti. Međutim, iako smo znali da će biti teško, nismo očekivali takav užas kakav je bio tokom cijelog puta", navodi dr. Klempić-Dautbašić.

Tokom napornog puta, kolona gladnih, žednih, ranjenih i izbezumljenih ljudi stalno je granatirana. Ljudi su upadali u zasjede i ubijani su. Borili su se za svaku kap vode, a dr. Klempić-Dautbašić svoj je život podredila nastojanju da spasi mlađeg brata, Ferida Dautbašića, kojeg je uz mnogo napora uspjela dovesti do slobodne teritorije.

Istovremeno, pokušavala je raditi svoj posao i koliko-toliko ublažiti patnje ranjenim ljudima.

"Uz to malo što smo mogli pomoći, mi smo se zaista trudili da makar pružimo još i lijepu riječ. Opet, neke udlagice od kore drveta i zavoji napravljeni od odjeće... Nekoliko tabletica analgina koje smo imali. Mislim da je lijepa riječ i naše prisustvo već dosta pomagalo. Ono čega se uvijek prisjećam s jednim užasom u duši jeste to da su mnogi ljudi ostali ranjeni, živi na tom putu na milost i nemilost. Njima se nije moglo pomoći."

Sagovornica AA sjeća se posljednjeg susreta s komšijom Reufom iz Bratunca, koji je radio u bolnici kao pomoćno osoblje. Uvijek je bio optimista, veseo čovjek, stalno spreman za šalu. Zadnji put razgovarali su u šumi, gdje ga je na jednom dijelu dionice dr. Klempić-Dautbašić zatekla ranjenog u oba koljena.

"On mi je rekao: 'Kada dođete u Tuzlu, recite gdje smo. Zapamtite dobro gdje smo i prenesite, pa neka neko dođe po nas.' Ja se sjećam njega, a takvih je bilo hiljade."

Osjećala se nemoćno i bespomoćno, znajući da je kao ljekar dužna pomoći, a nije imala načina. U općem stanju haosa, niko nikome nije mogao pomoći. I tako punih šest dana i šest noći. Duplo duži, teži i jeziviji put od onog koji su očekivali.

Inače, čovjek koji je nosio torbu dr. Klempić-Dautbašić s lijekovima i nekim njenim ličnim stvarima je poginuo. Iz torbe su se rasule njene porodične fotografije, pa su mnogi bili neizmjerno tužni, misleći da je i mlada doktorica stradala. Kada su je živu, ali iscrpljenu i preplašenu sreli u Nezuku, veoma su se obradovali.

"Mene nekad grize savjest što sam bila toliko sretna i što sam se spasila, a, ustvari, nisam bila svjesna veličine naše nesreće. Tek poslije, kada sam vidjela da drugi ljudi ne dolaze, tek tada smo i ja i ostali postali svjesni toga da smo mi samo jedna grupica, a da su svi ostali stradali."

Doktorica, koje se trudnice i porodilje iz ratne bolnice u Srebrenici rado sjećaju, i danas se bavi poslom koji najviše voli. Pomoći da se rodi novi život za dr. Klempić-Dautbašić je na neki način dokaz da i poslije neviđenih trauma dolazi budućnost kojoj se treba okrenuti.

"Imam porodicu i imam posao koji volim. To su dvije stvari za koje ja kažem da su moja osveta onima koji su nas htjeli uništiti. Mislim da je to najbolji odgovor na sve, jer oni su zaista htjeli da mi nestanemo. Naša djeca i naši, ako Bog da, unuci su dokaz da je to nemoguće", poručila je dr. Klempić-Dautbašić na kraju razgovora za AA.



Ostali prilozi:
» KOORDINACIJU SRPSKOG NARODA ČINE DODIKOVCI
Oslobođenje | 18. September 2017 18:53
» KAO DJEČACI BILI GLUMAČKE ZVIJEZDE
Eset Muračević | 05. September 2017 19:59
» ZVUKE IZ TUĐIH AVLIJA LAKO PRIHVATAMO KAO SVOJE
Eset Muračević | 18. July 2017 20:02
Ostali prilozi istog autora: