Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija: Nije, bez razloga i uporno insistiranje, naše Sanele, u dotičnom intervju, da se, naš Safa, i konačno opredjeli za svoj povratak, jer je već i pticama mostarskim znano, da je njegov ljudki, vizionarski i strateški potencijal, jedinstven u ovom gradu i da mu zamjene nema. Njegovim odlaskom iz grada, zavnično i nezvanično, po sopstvenom ili nekom drugom razložnom scenariju, za nas mnoge i nepoznatom do detalja, u svakom slučaju, očigledno da su kola u gradu Mostaru, krenula nekom stranputicom i godinama nas guraju u provaliju „grada slučaja“, kakav je Mostar, istinski i postao.

Za nas, iskrenu i hrabru mostarsku raju, ne može tako ležerno i nezapaženo proći, značaj i suština sadržaja intervjua, gospodina Safeta Oručevića, našeg Safe i našeg Valtera. Sve što je rečeno, sadržajno i suštinski, istinito i veoma emotivno, malo je, ne reći nešto više, o liku i djelima našeg Safe.
Kao što su svi sveci, za naše građane pravoslavce, tako je i naš Safa, oličenje i zasluženi nosilac oreola njihovoga, za ovaj grad Mostar i sve njegove građane.
Znala je to i uočila, veoma visprena i hrabra novinarka, poštovana Sanela Prašović Gadžo, koja je i vrsni poznavalac svih mostarskih, rekao bih neprilika, te je znala i umjeli voditi i takav, rekao bih sugestivni intervju, sa našim Safom. Naime, insistirala je ona u više navrata, u duhu i naših želja i znatiželja, da li će nam se vratiti ponovo u politiku, našega Mostara, naš Safa, a zašto?
Svi mi Mostarci, dobri poznavaoci i mnogi saradnici, našeg Safe, dobro smo upućeni u njegov izuzetni vizionarski i strateški iskorak, za dobro grada Mostara i njegovih građana. Kao, iskreni patriota, veliki zaljubljenik ovoga grada i dušom i srcem, znao je i umio, u teškim trenucima riješavanja njegove sudbine, da ponudi i realizira prave poteze, poput svjetskog velemajstora na šahovskoj ploči.

Sanela Prašović Gadžo u razgovoru sa Safetom Oručevićem

Tako je, naš Safa, kao ovozemaljski i neviđeni duh, istinski bio prisutan sa nama, osmislio i ponudio nam cjeloviti scenarij, koji je strateški i veoma uspješno odrađen. Da ne govorim o agresorskom periodu i njegovom, neposrednom učešću i doprinosu u borbi protiv agresora, sa istoka i sa zapada, što je prilika istorijskih analza, ali kao živi i neposredni svjedok, moja melenkost, je u postdejtonskom periodu, neposredno i aktivno, učestvovala i djelovala, sa našim Safom.
Dakle, njegova osmišljena i ostvarena pobjeda, na prvim izborima za Gradsko vijeće grada Mostara, godine 1996., epohalno je i znalačko djelo. Sa, zajedničkom listom građana „za jedinstveni Mostar“ pobjedili smo suprotnu, nacionalističku i agresorsku stranu sa HDZ-om na čelu, sa bajvećim kriminalcem, diskriminatorom i velikohrvatskim nacionalistom, Mijom - Mišom Brajkovićem. Ovim uspjehom i činom, osujećena je namjera i težnja, da se u startu uspostavi, agresorska i fantomska, genocidana tvorevina „Herceg Bosna“. Svakako će ovo istorija sve zabilježiti i omogućiti generacijama, istinsko i pravo saznanje, ali ga ovom prilikom samo taksativni ilustrirama, radi prave spoznaje veličine, udjela i značaja, našega Safe, u svemu ovome.
Isto tako, njegov ovozemaljski duh i djelovanje, koje se pojavljuje i godine 2016., kada se dvije vladajuće stranke u gradu HDZ i SDA, nastoje dogovoriti, o trajnoj podjeli grada Mostara, pojavljuje se, nama mnogima, istinski i prepoznatljiv taj mostarski „duhovni mislilac“ i čuvar i svoga grada i svih nas, njegovih građana i naroda, koji želimo živjeti samo u jedinstvenom i za sve nas ravnopravnom statusu, njegovih građana.Za mnoge građane, kao iz neke zamišljene bajke, ne zanjući, odakle su nam duvali ti naši svježi i spasonosni vjetrovi, spominjući samo ovlaš, neki Centar za mir i multietničku saradnju i njegovog direktora, gospodina Safeta Oručevića. Upravo zahvaljujući, njegovim pridjelozima i istupima u javnosti, spriječen je taj brzometni scenarij, klero nacionalističkih stranaka, u stvaranju svojih feuda, u našoj nam voljenoj i jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.
Nije, bez razloga i uporno insistiranje, naše Sanele, u dotičnom intervju, da se, naš Safa, i konačno opredjeli za svoj povratak, jer je već i pticama mostarskim znano, da je njegov ljudki, vizionarski i strateški potencijal, jedinstven u ovom gradu i da mu zamjene nema. Njegovim odlaskom iz grada, zavnično i nezvanično, po sopstvenom ili nekom drugom razložnom scenariju, za nas mnoge i nepoznatom do detalja, u svakom slučaju, očigledno da su kola u gradu Mostaru, krenula nekom stranputicom i godinama nas guraju u provaliju „grada slučaja“, kakav je Mostar, istinski i postao.
Kao građanin ovoga grada, često lično i deklarisan kao mostarski Sarajlija, što u sebi nosi mnogo simbolike, za koju bi trebalo i vremena i prostora za cjelovito razobličenje i spoznaju, ali je suština u činjenici i mojoj tvrdnji, kao građanina koji je doselio u Mostar, daleke 1970. godine, rođenog Sarajlije, da sam spoznao i uvidio, da mi u Mostaru, nemamo adekvatnu zamjenu za čelnika ovoga grada, od našeg Safeta Oručevića, ne osporavajući i razno razna mišljenja i postojeći oponenata, ovakvim mojim tvrdnjama.
Kako sam i nedavno, opširnije i pisao, glasno i jasno istakao i nazvao, našeg Safu, našeg mostarskog Valtera, po ugledu i djelovanju i moga sarajevskog Valtera.
Zato, koristim priliku, da citiram upravo neki insert i već napisanog i objavljenog svoga teksta, o mome sarajevskom, te našem mostarskom Valteru, upravo intervjuisanom, našem Safetu Oručeviću /citiram /:
- Svi naši Valteri, za prisjećanje su u ove našim neprilikama, kada se želimo prisjetiti i lijepih dana našega grada Mostara.. Kao, mostarski Sarajlija, te rođeni Sarajlija, suvremenik sam iz onih mladalačkih dana, uz sjećanja na moga idola, u borbi protiv fašizma, te trenutka kada, sa mjesta moga djetinjstva i mladalačkog odrastanja, ispod zidina Jajce kasarne na Vratniku, njemački oficir svome kolegi pokazuje cijelo Sarajevo, sa izvrsnom panoramom, govoreći „Das ist Valter“. Da, to je bio taj Valter, sa svojom brojnom ilegalom, koji neprijatelju nije dao mira, niti mogućnosti da za trajno okupira i moj rodni grad i našu domovinu.

Ovih dana, mi Mostarci, antifašisti, a sve nas je manje, pored sjećanja i odavanja svakog pijeteta palim žrtvama za Mostar i domovinu, iz proteklog rata '41-'45, ovoga puta se moramo prisjetiti i našeg Valtera, koji je i poslije agresorskih zbivanja '91-'95. god., znao i umio, da se postavi na čelo kolone antifašista, odmah u post dejtonskom periodu i na prvim izborima u gradu. Ovaj, tako odvažan čovjek, vizionar i strateg, patriota i rođeni Mostarac, koji voli ovaj grad i srcem i dušom, što je i dokazao. Njegova koalicija, sa listom građana „Za jedinstveni Mostar“, godine 1996., pobjeđuje, neofašističku i nacionalističku kandidaturu, sa brojem vijećnika u Gradskom vijeću. Bilo je to dalekosežno riješenje i pobjeda neviđenih razmjera, samo iz razloga, što Mostar, nikada nije postao „stolni“ i što se i konačno nije ustoličila genocidna Herceg Bosna.

Dakle, isti taj Valter, sa svojim istomišljenicima, pobjeđuje i godine 2000., za Gradsko vijeće Mostara, a moja malenkost ima priliku i čast, da kao izabrani vijećnik, budem i Predsjednik / potpredsjednik Gradskog vijeća za mandantni period 2000-2004. god.

Nažalost, za sve nas Mostarce, koji volimo istinski ovaj grad, uskoro nas naš Valter napušta i odlazi van Mostara. Međutim, naša kola u organizaciji jačanja naših boljih odnosa u gradu, težnje za istinskim jedinstvenim gradom, sa svim nužnim administrativnim funkcionalnim cjelinama, ne ostvaruje se, čak bi se reklo da kreće jednom silaznom putanjom.

Pokušaji, da se u našim nacionalističkim stranačkim strukturama, priđe i konačnoj dogovornoj podjeli grada, na istočni i zapadni, ipak su doprle i do našeg Valtera, koji je istinski i povratno djelovao sa svojim vizionarskim pogledima i rješenjima, kakve je imao i u prethodnom periodu.
Bez obzira, na neuspjeh iznalaženja i prihvaćanja pravog rješenja, za status grada Mostara, mora se priznati da se uspjela ova lavina loših nakana i trajnog ne jedinstvenog grada, kakvu su mu sudbinu, već godinama smišljali, udruženi rasturači i drznici naše svakodnevnice.

Dakle, sve činjenice na terenu ukazuju, da su recidivi onog prvobitnog fašizma, još uvijek na djelu, odslikavaju se i poput sjene ili koračanjem svakodnevno našim ulicama Budaka, Lorkovića, Stjepinca i inih njihovih ideoloških zabluda i nakaza, uz vapaje za oživotvorenjem Herceg Bosne.

Hvala ti, naš dobri, direktore „Centra za mir i multietničku saradnju“ gospodine Safete Oručeviću. Zahvaljujući, ponajviše i lično tebi, tvojoj ideji, kao i finansijskoj pomoći u ulozi izdavača, moje knjige PROGNANIK U SVOME GRADU i PISMA SA NERETVE, ugledale su svijetlo dana.

Kroz tebe i saradnike, mostarsku raju i moje vrle sugrađane i prijatelje, svakako su moje knjige za mene i određena, istinita i konkretna satisfakcija za mene, te donekle i priznanje ličnom angažovanju za naš najljepši i jedinstveni grad Mostar. Zato su knjige i istorijska građa, vjerodostojna i istinita, posebno za mlade i dolazeće generacije, koje će se prije svega, kroz moju ličnu golgotu, upoznati sa istinitim događanjima u gradu 90-tih godina, kada je bilo i bogohulno i šejtanski veoma rizično, izgovarati riječi „jedinstveni“ grad Mostar.

Ne bez razloga, često, imam običaj da se na kraju mojih pisanih tragova, potpisujem sa Milan, mostarski Sarajlija. Zašto i kako to ima značenje?

Za neupućene, svakako je beznačajno, ali čitajući moju knjigu PROGNANIK U SVOME GRADU, svakom čitaocu, sa naših prostora, istinski će biti jasno, kako moje pisane riječi, moja djela, kao čovjeka i građanina ovog grada, koji je došao u njega, daleke 70-tih godina, kao stručnjak svoga poziva, da učestvuje u izgradnji velikog aluminijskog kompleksa u okvirima „Energoinvest-a". Dakle, prije svega, kao mirni građanin i profesor na elektrotehničkoj školi, u zapadnom dijelu grada, dočekao sam i Dejtonske dane i dogovore, da bih uzeo i učešće u prvim gradskim izborima za Gradsko vijeće Mostara, na građanskoj listi „Za jedinstveni Mostar“. Nestranački kandidat, po nacionalnosti građanin iz srpskoga korpusa, priznati i poznati privrednik i društveno politički radnik, iz prethodnog perioda, svakako sam bio dobro i došao za vijećnika Gradskog vijeća.

POSTRATNE GODINE: Martin Garod, Rusmir Ćišić, Hans Košnik i Safet Oručević

Istina je, da pobijeđujemo izrazitu nacionalističku i neofašističku stranku tzv. HDZ, sa njenim „bojovnicima" ili čimbenicima, koji su na ovim prostorima djelovali i provodili scenarij agresorskih ideoloških zabluda, njihovog Poglavnika Franje Tuđmana. Kako u svome agresorskom pohodu na grad i njegove građane, nisu uspjeli do kraja realizirati cjelovite nakane iz nakaradnog scenarija, isti su post festum, kao recidiv takve Ustaške politike iz bivše NDH, pokušali i nastavili, kao kameleoni, lisice i orlovi, sada mirnodopskim manirima provoditi svoju majorizaciju, pljačku i diskriminaciju, neviđenih razmjera.

Mene, lično, kao jedinog izabranog vijećnika „Za jedinstveni Mostar“, ali stanovnika i građanina u DUMU u zapodnom dijelu grada, te profeora koji je stručno obrazovao i njihovu djecu, pokušavaju likvidirati, te vjerovatno, za sva vremena smjestiti, u nepoznate ali viđene lokacije, rudničke jame ili jama kod Goranaca ili...?

Dakle, to im nije uspjelo, zahvaljujući i međunarodnim faktorima, kao i domaćim prijateljima, mojim vrlim Mostarcima, na čelu sa našim Safom?

Mnogo je toga još, sadržajno i konkretno, ali sve istinito i sadržano u mojoj knjizi PROGNANIK U SVOME GRADU, zato je i treba iščitavati, kako bi mnogi i razumjeli i shvatili, gdje smo živjeli i sa kime smo dijelili zajedničke vrijednosti našeg dobra.



Kao rođeni Sarajlija, a povodom događanja 09.maja 1993. godine, kada su, zaista, ti neofašistički elementi udarali nož u leđa svojim komšijama, progonili ih i zatvarali, sjećanja su mi se uprvo i vratila u ratna vremena, drugog svjetskog rata, godina 41-45, jer sam živio u porodičnoj kući, u neposrednoj blizini Jajce kasarne , na Vratniku. Naime, nije bilo neprijateljskih vojnih elemenata, koji nisu boravili i prolazili kroz tu kasarnu, ali nama, građanima srpske nacionalnosti, niti dlaka sa glave nije falila. Zahvaljujući, upravo, divnim našim komšijama Bošnjacima, i dobrom komšiluku, ništa nam se loše nije moglo ni desiti. Zato sam, odmah, poslije ovih događanja u Mostaru i pomislio, da li je moguće da sam zalutao među susjede, čast pojedincima, koji su se razlikovali u mnogome negativnom, prema našim komšijama iz Sarajeva. Tako je to bilo, istina i samo istina, iako je bolna, te u interesu neke naučene multietičnosti ili zajedništva i suživota, mnogi bi to i prećutali. Sa idealima i idolima, u ovome vremenu i sa ovakvim postupcima, sve je jasno i slikovito, zato treba sve ostati i napisano. Jer nisam siguran, niti vjerujem bilo kome, da će ove generacije mostarskih dvojnih škola ispod jednoga krova, imati prilike i mogućnosti u dogledno vrijeme, da to spoznaju i da se na vrijeme prilagode savremenim tehnologijama i novim čipovima u zdravim, prigodnim ljudskim memorijama, koje treba da posjeduje, svako živo biće, nazvano ČOVJEK?!?

Mostar je uvijek bio poznati grad po svojim liskama i liskalucima, sa kojima su građani u zadovoljstvu radili i živjeli, te olakšavali i svoje određene tegobe. U ovome periodu, Mostar je prepoznatljiv po svojim bezobrazlucima, a što je za nas i pogubno, sa neofašistima, koji se još uvijek oglašavaju i djeluju u gradu „slučaja“, kakav je neosporno naš Mostar.

Dokle i kako, ako sami antifašisti ne potraže odgovor i rješenje, drugi nam ga neće servirati??? /završen citat /.

Dakle, hvala ti naša dobra i pametna Sanela, što si nam podarila i ovaj intervju, sa takvom izuzetnom, harizmatičnom ličnošću, koja upravo za nas dobre i iskrene zaljubljenike grada Mostara, tako relaksirajuće djeluje i uliva nam i neka nadanja, da će mo zajedničkim nastojanjima uspjeti, ako ništa drugo povratiti taj naš „ mostarski nadahnuti duh“, našega Safu, koji će nam uvijek biti uz nas, kao i svi sveci sa svojim oreolima?