Kako nekada tako i sada Sarajevo je oaza suživota i tolerancije. Svi to u Europi znaju i priznaju osim Dragana Čovića, koji ima potrebu da s vremena na vrijem skrene pažnju na sebe šokantnim izjavama o Bosni i Bošnjacima kako bi što više ličio na svog brata blizanca Dodika u politici. Njih dvojica se ne slažu ni oko čega osim oko rušenja bosanske državnosti i defamiranja Bošnjaka, kojih, po Čovičenom računu, ima previše u Sarajevu pa je zato "Sarajevo jednonacionalni grad". Nema ih u Hercegovini, posebno u Mostaru, koliko ih je nekad bilo. Čović bi trebao znati zašto ih tamo nema?

Nakon dvadeset devet dana dnevnog posta i dvadeset devet noći noćne pobožnosti, muslimani se vraćaju Bajramu, vraćaju se svojoj hiži, gdje stanuje njihova duša, gdje se kroji njihova sudbina, gdje se tvori njihova sloboda, gdje se rađa njihova nada za bolje sutra. "Hižaslav" nije jezički hir, već sudbinski krik svakog muslimana (Bošnjaka / Bosanaca) za povratak svojoj državi, svom imenu i jeziku, svojoj naciji, vjeri, kulturi i domovini, svom ponosu i svom domu. Iako su ovog Ramazana bili najduži dani u godini, postača u Bosni je bilo više nego ikada, posebno omladine. Iako su noćni namazi bili kasno u noć, džamije su bile prepune više nego ikada, posebno omladine. Sarajevo ima poseban ramazanski miris, kojeg u somunu mirišu ne samo muslimani, već i nemuslimani. Kao nikad do sada muslimani su pozivali nemuslimane na ifter, koji su se rado odazivali. Sarajevo je, zaista, jedinstven grad u zajedništvu pobožnosti drugog i drugačijeg. Ne mogu se nigdje u Europi osim u Sarajevu čuti istodobno crkvena zvona i džamijski ezani kao najlješe ode u zajedništvu vjere. Doista, u Sarajevu svi osjećaju da imaju nešto od svoje duše, osim Dragana Čovića, koji nema dušu za sarajevski duh. Čović bi najradije da od Sarajeva napravi mostarski apartheid, ali to nije nikad bilo, niti će ikad biti moguće. Sarajevo je uvijek bilo otvorenog srca za sve ljude dobre volje i sve prognane nesretnike. Jedino u Sarajevu sefardski Jevreji su mogli nači utočište u Europi. Kako nekada tako i sada Sarajevo je oaza suživota i tolerancije. Svi to u Europi znaju i priznaju osim Dragana Čovića, koji ima potrebu da s vremena na vrijem skrene pažnju na sebe šokantnim izjavama o Bosni i Bošnjacima kako bi što više ličio na svog brata blizanca Dodika u politici. Njih dvojica se ne slažu ni oko čega osim oko rušenja bosanske državnosti i defamiranja Bošnjaka, kojih, po Čovičenom računu, ima previše u Sarajevu pa je zato "Sarajevo jednonacionalni grad". Nema ih u Hercegovini, posebno u Mostaru, koliko ih je nekad bilo. Čović bi trebao znati zašto ih tamo nema? Ali, Čović nema problem samo sa "jednonacionalnim Sarajevom", već on ima problem i sa "selektivnim Haškim tribunalom". No, nije problem ni u Sarajevu ni u Hagu. Problem je u Čovićevoj glavi koja nikako da se odrekne Herceg-Bosne, koja lebdi iznad bosanske glave.



Nadam se da će i austrijski ministar za vanjske poslove Sebastian Kurz isto tako shvatiti da rješenje za Europu nije u zatvranju muslimanskih vrtića, već je rješenje za Europu u smanjenju bijele kuge koja kruži Europom. Muslimani nisu krivi što im se rađa mnogo djece u Europi. Krivi su Europljani što imaju malo djece pa ih je strah ko će naslijediti Europu. Prije nego što krivimo drugoga treba pogledati u svoju avliju. Nadam se da će i Dragan Čović i Sebastian Kurz shvatiti našu poruku, a to je da je tolerancija znak moći. Grad Sarajevo je moćan i neuništiv upravo zato što je tolerantan. O tome je za svog života svjedočio papa Ivan Pavao II... O tome Papa svjedoči i posthumno ispred Sarajevske katedrale...

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!