Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Kolumne


ULOGA ZAPADA I SAD U BLISKOISTOČNOM RATU
Procitaj komentar

Autor: Dr. Primož Šterbenc
Objavljeno: 20. April 2017. 13:04:04



Piše: Dr. Primož ŠTERBENC: Ukratko, Evropa se do bjegunaca iz islamskog svijeta ponaša superioristički; na njih gleda s trona uzvišenosti i često im odriče osnovnu racionalnost.
Takvo ponašanje Evropljana reflektira veliko nerazumijevanje odnosa između Evrope (Zapada) i islama; ono ne uzima u obzir bitnu, i čak odlučujuću ulogu, koju je islam odigrao u istorijskom razvoju Evrope, odnosno u tome, da je Zapad dostigao svoj današnji civilizacijski nivo i postao naučna supersila.
Zadnjih godina se Evropa suočava s masovnom talasom bjegunaca, koji dolazi većinom iz islamskog svijeta, prvenstveno iz Sirije, Iraka i Afganistana. Zbog dolaska bjegunaca u evropskim društvima izuzetno jačaju islamofobija i desničarske grupe, koje naglašavaju neke već stoljećima stare elemente antiislamskog diskursa. Kada govore o terorističkoj opasnosti, koju navodno predstavljaju muslimanski bjegunci, uključivo s djecom (sjetimo se događaja u đačkom domu u Kranju), to reflektira stoljeća staru ideju da je islam inherentno agresivna i fanatična religija. Kada iskazuju »drugost« bjegunaca to većinom postavljaju kao da se radi o ljudima sa drugačijom, posve tuđom kulturom, koja nikako ne doseže civilizacijski nivo zapadnog svijeta. Isto tako, vlade država koje leže na tzv. balkanskom izbjegličkom putu postavljanjem ograda od bodljikave žilet-žice makar djelimično (htjele ne htjele) poručuju svojim građanima da je potrebno Evropu zaštititi od upada nekakvih »varvara«, koji bi mogli ugroziti evropske civilizacijske tekovine. Takva poruka također sadrži stoljeća star elemenat antiislamskog diskursa: da je islam inherentno neprijateljski racionalnoj misli. Ukratko, Evropa se do bjegunaca iz islamskog svijeta ponaša superioristički; na njih gleda s trona uzvišenosti i često im odriče osnovnu racionalnost.

Takvo ponašanje Evropljana reflektira veliko nerazumijevanje odnosa između Evrope (Zapada) i islama; ono ne uzima u obzir bitnu, i čak odlučujuću ulogu, koju je islam odigrao u istorijskom razvoju Evrope, odnosno u tome, da je Zapad dostigao svoj današnji civilizacijski nivo i postao naučna supersila. Naime, u razdoblju od VIII do XVI stoljeća islamska civilizacija sistematski preuzima grčku klasičnu baštinu, zatim je bitno kvalitetno nadgrađuje odnosno usavršava, i konačno omogućava da preko latinskih prijevoda (ili bez prijevoda neformalnim putem) dođe natrag u latinsku Evropu i na taj način inicira renesansu. Islamski učenjaci su za svega sto pedeset godina (od polovice VIII do kraja IX stoljeća), na osnovu izuzetnog značaja koji su pridavali znanju (znanje – na arapskom ilm – je jedna od najčešćih riječi u Kur'anu), sa grčkog na arapski preveli sva dostupna grčka naučna i filozofska djela, uključujući astronomska djela Ptolemeja, medicinska djela Galena, matematička djela Euklida i filozofska djela Aristotela (izuzev Politike). Arapska nauka je zatim na područjima astronomije, matematike, medicine i filozofije napravila velike korake naprijed, kojima je u principu prevazišla grčku baštinu i također stvorila nove naučne discipline.

Arapski astronomi su prilikom proučavanja poznatog Ptolemejevog Almagesta pisali o »ptolemejskom apsurdu« i koncipirali nove matematičke teoreme, koje su puno jasnije oslikavale kretanje planeta. Modeli Al-Urdija, Al-Tusija (on je dva desetljeća naučno djelovao u iranskom šiitsko-ismailitsko-nizaritskom uporištu Alamut, koji je Slovencima poznat preko istoimenog djela Vladimira Bartola) i Ibn Al-Šatirja su nesumnjivo značajno uticali na Nikolaja Kopernika, utemeljitelja heliocentričkog sistema. Mohamed ibn Musa Al-Hvarizmi je dao Evropi računanje arapskim (u stvari indijskim) brojevima i novu matematičku disciplinu – algebru –, arapski matematičari pa su između ostalog razvili trigonometriju i posljedično je kao posebnu matematičku granu odvojili od astronomije. Djela arapskih medicinara, prije svega Kanon medicine, koje je napisao poznati arapski filozof i ljekar Avicenna, nekoliko stoljeća su preovladavala u zapadnoj medicini. Da nije najveći filozof islama Ibn Rušid (Averroes) napisao izuzetno iscrpne i sadržajno bogate komentare odnosno objašnjenja Aristotelovih djela, latinska Evropa u XIII stoljeću ne bi mogla nanovo otkriti »učitelja«, i istovremeno biti svjesna značaja razuma, što je davno prije italijanske renesanse najavljivalo racionalizam. S prijevodima grčko-arapske baštine na latinski jezik u XII i XIII stoljeću, nadgrađeno klasično znanje se je vratilo u latinsku Evropu, koja je do VI stoljeća takoreći zaboravila grčku nauku, pa je između ostalog učila da je Zemlja ravna i slična točku. Dolazak novih astronomskih, matematičkih i medicinskih znanja donio je također odlučujući konceptualni proboj, odnosno shvatanje, da čovjek znanjem može vladati prirodom i ne biti joj prepušten na milost i nemilost. Na kraju, latinska Evropa, koja u Srednjem vijeku nije više umjela određivati sate dana i tačan datum Velike noći, upravo je na osnovu znanja o astrolabu, koje je dobila od arapskog svijeta, opet postupno počela savladavati vrijeme, i time uzimati sudbinu u svoje ruke.

Zbog svega ovoga Evropa danas nema moralno pravo da se do muslimanskih izbjeglica ponaša uzvišeno, jer je sadašnji civilizacijski nivo dostigla tek na osnovu znanja, koja je preuzela od islamskog svijeta. Osim toga, uzimajući u obzir navedene istorijske argumente, treba shvatiti da Evropa (Zapad) i islamski svijet nikako nisu dvije potpuno različite odnosno odvojene civilizacije, već su istorijski i kulturno takoreći nerazdvojno povezani. Hrišćanstvo i islam, zajedno sa židovstvom, imaju istog pretka Abrahama (u islamu Ibrahima, kako se naziva kur'anska sura 14.), zbog čega se sve tri religije imenuju »abrahamske«. Islamski vladari su stoljećima Jevreje i hrišćane nazivali »narod Knjige« (Biblije), kojima je bila obezbijeđena visoka autonomija, uz naplatu posebnih pristojbina.



ODGOVORNOST ZA KRIZU: Sljedeće što se ne smije zaboraviti je pretežna odgovornost Zapada za katastrofalno stanje na Bliskom istoku i u širem islamskom svijetu, što u posljednje vrijeme stvara mnoštvo bjegunaca, koji bježe prema Evropi. Sjedinjene Američke Države (SAD) su vojnom intervencijom u Afganistanu 2001. godine, kojom su inače srušile retrogradni talibanski režim, a sve ostalo uradile pogrešno – prouzrokovale destruktivni međuetnički rat (etnička manjina protiv etnički većinskih Paštuna), pri čemu su oholim, neokolonijalno nadahnutim nepriznavanjem paštunskih kulturnih pravila ( paštunvali) aktivirale zakon osvete ( badal), zbog kojeg paštunski talibani neće prestati s borbom protiv strane prisutnosti i domaće vlasti, koja je bila ustoličena pod pokroviteljstvom stranih sila. Nakon odlaska stranih trupa prije nekoliko godina, građanski rat se zaoštrio, »Afganistanska narodna armija«, koju Vasja Badalič opravdano imenuje kolaborantska, ima strahovite žrtve. Zapadni agresor je krvarenje prenio na domaće stanovništvo.
Sve to maltene ispari u poređenju sa strahovitom pandorinom kutijom, koju su SAD otvorile nelegalnim i nelegitimnim napadom na Irak 2003. godine. Napad, koji je sa (su)potpisom Vilniške izjave pomogla »legitimirati« i Slovenija, prouzrokovao je epohalne promjene, na osnovu kojih je s intenzitetom bez presedana buknuo sukob između pripadnika dvije glavne grane islama, sunita i šiita. Amerikanci su rušenjem sunitskog vlastodršca Sadama Huseina omogućili šiitskoj populacijskoj većini u Iraku da prvi put nakon 1638. godine dođe na vlast. Na taj način je Iran – sve od XVI stoljeća glavna šiitska sila – prvi put nakon dugih stoljeća svojim uticajem prodro preko vojno-političkog zida, koji su u Iraku na prvoj bojnoj liniji sunitsko-šiitskog spora uporno održavale sunitske sile. Posljedično je nastao »šiitski polumjesec«, kompaktan pojas šiitsko dominantnih entiteta, koji se prostire od Irana, preko Iraka i Sirije do južnog Libanona, čime se veoma povećao uticaj Teherana. Istovremeno, dolazak šiita na vlast u Iraku, kolijevci šiizma, probudio je političke ambicije šiita širom Bliskog istoka, uključivo sa šiitskim zahtjevima u saudijskoj Hasi, gdje vehabitska monarhija posjeduje naftne rezerve, pa se stoga jako boji separatizma. Posljedično, sunitsko dominirane države, na čelu sa Saudijskom Arabijom, na svaki način žele presjeći »šiitski polumjesec« i oslabiti uticaj Irana. Prilika im se ponudila nakon početka protesta protiv sirijskog režima 2011. godine, pa su je objeručke zgrabile. Uslijedio je dolazak radikalnih sunitskih islamističkih grupa u Siriju. Njih kao i domaće sunitske protivrežimske sile podupiru države u Zalivu. Režimu su u pomoć priskočili šiitski akteri i Sirija je posljedično postala arena, u kojoj se već pet godina silovito bore sunitski i šiitski svijet; rezultat su kolone bjegunaca, koje Evropejci gledaju kao nekakve uzurpatore, koji žele islamizirati Evropu.

NASTANAK ISLAMSKE DRŽAVE I RADIKALNIH ISLAMISTA: Zapad dakle ne može odbaciti krivicu, kad su u pitanju ratni požari na Bliskom istoku i u širem islamskom svijetu. Na Zapadu je konstantno moguće primijetiti (spontano ili smišljeno) nerazumijevanje fenomena ultraradikalne islamističke formacije, koja je junija 2014. godine sebe nazvala Islamska država. Mediji kao i specijalizirani »poznavaoci« se takmiče ko će bolje demonizirati i iracionalizirati tvorevinu pod vođstvom Abu Bakr Al-Bagdadija, pri čemu je spremnost na objektivniju i samokritičniju refleksiju neznatna. Istina, na nivou simptoma Islamska država često djeluje zločinački i terorističkim napadima prouzrokuje smrt mnogih nevinih ljudi. Međutim, na osnovi temeljitog promišljanja treba ispostaviti dva bitna faktora. Prvo, Islamska država je nastala kao neposredni rezultat američke invazije na Irak 2003. godine, jer napad hrišćanskih sila na simbol moći (sunitske) islamske civilizacije je u skladu s konceptom kulturne odbrane nužno prouzrokovao eksploziju sunitskog religijskog identiteta, uključivo s nastankom ultraradikalnih islamističkih tendencija. Tako nije slučajno što je već maja 2003. godine nastala Organizacija za tavhid i džihad, prethodnica današnje Islamske države.
Drugo, borba ultraradikalne grupe, koja se je kroz različita preimenovanja (Al Kaida u Iraku, Islamska država Iraka i Al Šama) transformirala u današnju Islamsku državu, jasno ukazuje na percepciju vasionskog rata, posljedično pa prijenos ovozemaljskog konflikta na vasionski (božji) nivo, gdje su na osnovi procesa deindividualizacije i dehumanizacije sva društva neprijatelja shvaćena kao kolektivni bezoblični neprijatelj. Samoubilački napadi, bazirani na spremnosti za samožrtvovanje, koji su zaštitni znak Islamske države, neosporno potvrđuju takvu percepciju. Pošto se često pojavljuju plitka odnosno trivializirana objašnjenja o spremnosti muslimana na samožrtvovanje zbog djevica, koje ih kao čekaju u džennetu, potrebno je upozoriti da predstava vasionskog rata bazira na defanzivnoj misaonoj postavci, dakle na ubjeđenju boraca da brane svoju civilizaciju (kulturu), koja je prema njima egzistencijalno ugrožena. Za nju su spremni žrtvovati svoj život, koji je nebitan u poređenju s opstankom zajednice. Takvo ubjeđenje se barem kod dijela iračkih (i drugih) sunita održava sve od napada na Irak 2003. godine, jer su se zapadni agresori za vrijeme i po agresiji povezali sa domaćim šiitskim i kurdskim saveznicima, zato je ubjeđenje o egzistencijalnoj ugroženosti sunitskog islama razumljivo. Ubjeđenje o vasionskom ratu dolazi također iz shvatanja da u ovoj borbi nije moguće pobijediti na ovozemaljski način, zato se ratovanje prenosi na područje Boga. Glede na snagu američko-šiitsko-kurdske koalicije, takvo ubjeđenje ne može biti iznenađujuće.
Ukoliko bi zapadni svijet uradio jednu ovakvu analizu, onda ne bi u zadnje dvije godine ponavljao greške i više nego obnavljao percepcije vasionskog rata u svijesti pripadnika Islamske države i drugih radikaliziranih sunita po svijetu. Pošto Islamsku državu iz zraka napadaju zapadne sile (i Rusija), na kopnu (prvenstveno) šiitske, kurdske i jazidske snage, kod radikalnih sunitskih islamista i njihovih simpatizera po cijelom islamskom svijetu to još više produbljuje ubjeđenje da je zaista ugrožen sunitski islam. Već barem godinu dana je jasno da se borci Islamske države jednostavno ne mogu ravnopravno suprotstaviti ogromnoj zapadnoj avionskoj sili, pa zbog takvog stanja neizbježno dolazi ubjeđenje o nužnosti prijenosa ratovanja u ruke Boga. Zato je jasno vidljiva neposredna veza između napada na Islamsku državu u Iraku i Siriji i neselektivnim terorističkim napadima sunitskih islamista u Evropi i SAD-u. Tek možemo samo slutiti kakva ultraradikalno-apokaliptički-destruktivna sunitska formacija će se dići iz vojno uništene Islamske države.

PALESTINA: Nespremnost na priznanje o povezanosti između zapadnih agresivnih akcija i nasilničkog djelovanja islamskih ekstremista je jedna od važnih dimenzija antiislamskog diskursa, jer taj sadrži kontrolu nad definicijom protivnika: islamski ekstremista uvijek djeluje nasilnički zbog svoje inherentne iracionalnosti i fanatičnosti, nikada zbog zapadne agresivne odnosno nasilničke politike. U tom smislu se u principu previđa činjenica da je priča o Islamskoj državi započela napadom na Irak 2003. godine i da je percepcija sunitskih radikalnih islamista u suštini svo vrijeme defanzivna, jer su bili irački suniti nakon 2003. sistematski marginalizirani. Pored toga samo rijetki uzimaju u obzir činjenicu da je prilikom napada na Irak 2003. također jako krvarila stalna otvorena rana muslimanskog svijeta – Palestina –, jer je Izrael za vrijeme Druge intifade koristio jako neproporcionalnu vojnu silu protiv palestinskih pobunjenih grupa, koje su protestirale zbog izraelskog uništavanja mogućnosti za formiranje palestinske države za vrijeme tzv. mirovnog procesa iz Osla.
Ukoliko bi željeli otkloniti uzroke nastanka radikalnih islamističkih grupa, morali bi se latiti pravednog rješavanja već desetljeća dugog i akutnog problema Palestine, gdje Izrael stalnim kršenjem međunarodnog prava uništava palestinsku budućnost i rasistički terorizira Palestince. Za sada SAD i Evropska unija nisu pokazale nikakve prave spremnosti za to. Pored Palestine, u svijetu je još mnoštvo drugih područja, gdje su muslimani u teškom položaju (Čečenija, Ksindžiang, Kašmir i cijela Indija, Mjanmar, Šrilanka...), zato je »kalifat«, koji je razglasila Islamska država implicirajući oblikovanje jedinstvene i snažne svjetske muslimanske zajednice, pridobio simpatije makar dijela svjetskih (sunitskih) muslimana. Palestina i stradanje pripadnika islama po svijetu učvršćuju uvjerenje većeg dijela svjetskih muslimana da je muslimanski svijet i poslije kraja razdoblja kolonijalizma još uvijek u ovisnom i podređenom položaju. Ne radi se samo o subjektivnom osjećaju, što dokazuju istraživanja objektivnih svjetskih analitičara. Primjerice, Barry Buzan naglašava da je islam jedina od četiri klasične civilizacije, koja se kakon povlačenja zapadnih imperija nije uspjela ponovo dokazati kao važan svjetski akter; Richard Falk piše da muslimanski stavovi nisu pravedno zastupljeni u svjetskim političkim i ekonomskim centrima moći.
Dokle god ne poštujemo uvjerenja većeg dijela svjetskih muslimana o neokolonijalnoj podređenosti islama ne možemo adekvatno razumjeti katastrofalne posljedice napada na Irak 2003. godine. Upravo zapadni agresivni poduhvati, uključivo s napadima bespilotnim letjelicama, koji su u posljednje vrijeme dobrano zamijenili kopnene intervencije, uz problem Palestine – najviše nas u to uvjeravaju. Svakako u tom smislu treba znati kakvo izuzetno negativno mjesto u muslimanskoj percepciji zauzima kolonijalno razdoblje, koje je trajalo od početka XIX do sredine XX stoljeća. U tom razdoblju su evropske kolonijalne sile počinile masu negativnih djela i procesa. Brutalno su gušile pobune domaćeg stanovništva, rasistički naglašavale inferiornost islama, upotrebljavale političke prevare, kočile procese demokratizacije, formirala monokulturnu ovisnu privredu, uspostavljale institucije po svojim mjerilima (vojsku), koje imaju zbog svoje predimenzioniranosti i inherentne politiziranosti preovladavajući uticaj u muslimanskim društvima, vršile politiku sekularizma, koja je trajno polarizirala društva, arbitralno crtale granice, i konačno, stvorile problem Palestine. Bez poznavanja ove trajno negativne ostavštine kolonijalizma nije moguće odgovoriti na pitanje zašto je savremeni muslimanski svijet opterećen mnoštvom prolema i s teškoćama napreduje. Dokaz za sve ovo je »arapsko proljeće«, kada je na primjer u Egiptu došla do izraza izuzetna polariziranost društva (sekularno-islamistično) i dominantan položaj vojske. Sirijski režim, koji predstavlja manjinsku religijsku grupu alavita, ne bi se mogao oduprijeti pobuni većinskog sunitskog stanovništva, da nisu francuski kolonijalni gospodari zbog sopstvenih interesa u nove vojne formacije izrazito neproporcijalno regrutirale pripadnike religijskih manjina, naročito alavita.

ISTORIJSKI KONTEKST: Razdoblje evropske kolonijalne nadvlade bilo je samo zadnja etapa u dugom procesu smanjivanja moći islamskog svijeta, koji je u nekom obliku počeo već u X stoljeću. Tako je islamska civilizacija, koja je bila u Srednjem vijeku u svakom pogledu razvijenija od Zapada, zbog ekoloških, društveno-ekonomskih razloga (suše, propadanje sistema za navodnjavanje, prirodne katastrofe, epidemije, invazije krstaša i Mongola, evropska geografska otkrića i posljedično prenošenje trgovine Evrope i Azije na more, nedostatak finansijskih sredstava i zato odsutnost jakih naučnih akademija, demografsko nazadovanje) na početku XVII vijeka konačno zaostala za Evropom i postala »uvoznica« znanja. Taj trend je do današnjih dana ojačao. Ovdje treba naglasiti da razlog za to nije bilo nastupanje islamske teološke pravovjernosti u XI i XII vijeku (najveći teolog islama Abu Hamid Al Gazali se naime suprotstavio filozofima na istoku muslimanskog svijeta) odnosno inherentna netrpeljivost islama prema racionalnosti, kako to pripovijeda zapadna »klasična priča«, već navedeni kompleksni faktori.


Izvor: Mladina, prispevki k razumevanju časa
Sa slovenačkog preveo Š. A.

VRH



Ostali prilozi:
» DA LI JE BOSNA I HERCEGOVINA ZAISTA „NEMOGUĆA ZEMLJA“?
Mehmed Meša Delić | 26. March 2024 16:43
» BOSNO MOJA, DIVNA I NEKADA BILA MILA, PRKOSNA I SRAMOTNA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 26. March 2024 16:38
» PRIJEDORSKA RAMAZANSKA SJEĆANJA
Samir Hadzalić | 25. March 2024 15:26
» PLAĆENE UBOJICE BOŠNJAŠTVA
Sead Zubanović | 24. March 2024 13:46
» UMJETNIKOV COGITO
Faruk Dizdarević | 22. March 2024 14:00
» IZLOŽBA „OTETA ZEMLJA“
Akademik Džeko Hodžić | 21. March 2024 14:05
» NESPAŠAVANJE HERCEGOVINE, LIČI NA VELEIZDAJU "TROJKE"
Nada Starijaš Al Issa | 21. March 2024 13:56
» NIČIJI DANIS TANOVIĆ
Šemso Agović | 21. March 2024 13:40
» RASKRINKRIVANJE CIONISTIČKIH LAŽI
Dr. Sead Alić | 20. March 2024 13:33
» MIRO I MILAN SU ŽIVI SVJEDOCI ISTINE RODNOGA SARAJEVA!
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 17. March 2024 22:41
» ZID OKO GAZE SIMBOL JE MASMEDIJSKIH ZIDOVA
Dr. Sead Alić | 17. March 2024 18:04
» JA NISAM BOSANAC I HERCEGOVAC!
Mr. sci. Džavid Begović | 17. March 2024 17:58
» SANDŽAČKI ISTORIJSKI USUD
Velija Murić | 17. March 2024 17:52
» DA LI JE CARIGRADSKA KONVENCIJA ODVOJILA SANDŽAK OD BOSNE?
Mehmed Meša Delić | 17. March 2024 14:12
» OTVARANJE MUSLIMANSKIH UMOVA, ALI I SRCA
Dženan Hasić | 15. March 2024 15:33
» BOŠNJAK, BOSANAC I NARCISOIDNA NAKLAPANJA
Suad Karamustafić | 12. March 2024 13:13
» SVJETLOST RAMAZANA MJESECA KOJI OBASJAVA CRNU GORU
Božidar Proročić, književnik i publicista | 11. March 2024 17:53
» POKRŠTAVANJE BOSANSKOG JEZIKA
Sead Zubanović | 09. March 2024 20:20
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif