Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Komentari

Iz ugla borca u tenama, danas premijera Kantona Sarajevo
ARMIJA RBIH U STARKAMA I FARMERKAMA KOJU SU ZAUSTAVILI VELIKI SVJETSKI IGRAČI
Autor: Dino Konaković
Objavljeno: 15. April 2017. 10:04:44

Nismo bili ni pola sata na straži, počeli su pucati s druge strane groblja. Taj zvuk rafala i zujanje metaka postao je dio života jedne mahalske ekipe dječaka koji su četiri najbolje godine svog života proveli na obroncima svojih mahala, braneći svoje kuće, roditelje, sestre.

Admir je imao 19, Sapko, Vava, Enes-Kenga, Muamer, Hadis, Puška i ja nismo imali ni 18.


Otišli smo na Jevrejsko groblje jer smo čuli da je tamo rezervni sastav policije formirao liniju odbrane i da već duže od 24 sata ti ljudi nisu spavali. Bile su to naše komšije, ljudi koje dobro poznajemo. Mi smo bili ekipa koja je odrasla zajedno, u dvije paralelne ulice, zvali smo ih Gornja i Donja. U našoj mahali, Soukbunaru.

Otišlo je nas nekoliko iz te ekipe. Nijedan od nas, nikad u životu nije dotakao oružje. Došli smo do linije na kojoj su naše starije komšije branile mahalu od znatno nadmoćnijeg agresora.
Puni samopouzdanja ponudili da ih zamijenimo na straži. Roditeljima naravno nismo rekli gdje idemo. U toj našoj ekipi je samo Admir bio punoljetan, on je imao tog aprila 19, nas nekoliko ostalih, niko jos 18.

Prvi sam put u životu dotakao automatsku pušku.
Vava i ja smo zauzeli jednu poziciju, ostali su se rasporedili duž zida uz samo groblje.

Umorni policajci sklonili u kuću pored, da malo odspavaju.

Nismo bili ni pola sata na straži, počeli su pucati s druge strane groblja. Taj zvuk rafala i zujanje metaka postao je dio života jedne mahalske ekipe dječaka koji su četiri najbolje godine svog života proveli na obroncima svojih mahala, braneći svoje kuće, roditelje, sestre.

Admir je imao 19, Sapko, Vava, Enes-Kenga, Muamer, Hadis, Puška i ja nismo imali ni 18.

Iz te naše ekipe samo Vava, Vahidin Suljević nije dočekao kraj rata, Poginuo je, rahmet mu duši. Jedan veseli dječak, uvijek pun energije, nasmijan, šaljiv. Jedan od nekoliko hiljada dječaka koji su svoju mladost i živote utkali u temelje jedine nam domovine.
U te naše dvije ulice, skoro svaka kuća ima šehida.

Sjećam se da je Vava odmah zapucao nazad, dali su nam automatske puške. Pucao je pojedinačno, nismo tad znali da može rafalno. Ispalio je jedan metak, pa je repetirao pušku i tako izbacivao drugi metak. Nismo znali da puška sama repetira.
Pucnjava nije trajala dugo.

Tu istu noć su se nase starije komšije organizovale, podijelili se u odjeljenja, vodove i ćete, i izašli na Debelo Brdo, Zlatište, Jevrejsko.

Mi naravno, zajedno sa njima.

Skupilo se oružje koje se našlo po kućama, i jedan arsenal automata poznatih kao Dobošari.

Ti su Dobošari pucali ako ih malo jače protreseš, nisu valjda radile te kočnice.

Municije smo imali malo, oružje samo za one koji su na liniji. U pripremi karte i cigare, a ako zapuca, ekipa iz pripreme je samo mogla navijat' i bodrit' one u rovovima i zaklonima.

Na nogama starke, farmerke i jakne za svaki dan, ništa što vojna doktrina nalaže. Sve suprotno od vojne logike i pravila.

Al' srca k'o planine, i odlucnost da se brani svoj dom.

Nisu kraj rata došekali Vava, Sejo, Ibro, Fahro, Enver, Mirso, Nijazija i još mnogo moji komšija. Lijepi rahmet dušama.
Njima smo posebno dužni, njihovim porodicama.

I u susjednim ulicama moje mahale komšije su se organizovale na isti način.

Tako je na mom Soukbunaru nastajala Armija kojoj se divila cijela planeta. Tako je u svim mahalama širom BiH, ulicama, selima, zaseocima, sokacima, nastajala Armija BiH.

Počela sa dječacima koji nisu vidjeli oružje, obučeni u starke i farmerke, završila tako što su ti veliki svjetski igrači zaustavili njen pobjednički pohod u oslobađanju zemlje od agresije.

Sretna ti godišnjica Armijo naša, sretan ti tvoj dan.

Rahmet i slava tvojim najboljim sinovima.


Preuzeto sa Facebook profila Dine Konakovića



Ostali prilozi:
» PONOSNI SMO NA WEB MAGAZIN BOŠNJACI.NET I RAD UREDNIKA
Abdullah ef. Hodžić | 15. July 2017 16:23
» ALEKSANDRE, PRIČAJ SINU ISTINU O GENOCIDU
Ismet Zukorlić | 12. July 2017 21:58
» PODSJETNIK NA SREBRENIČKI GENOCID DO SUDNJEGA DANA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. July 2017 20:33
» BOSNA MI GOVORI DA NE SMIJEM ZABORAVITI
Faris Kadušić | 09. July 2017 13:06
» MLADI KOJI SU ŽIVJELI "TUĐI" ŽIVOT
Senada Đešević, prof. | 25. June 2017 00:52
» NE IDITE PROTIV VOLJE NARODA!
Ćerim Bajrami | 23. June 2017 01:24
» RAMAZANSKI NAPITCI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. June 2017 19:15
» DODIK, ČOVIĆ I CRNOKOŠULJAŠI
Mr. Milan Jovičić | 20. June 2017 15:29
» PISMO SESTRE NIZAME BRATU RAHMETLI HAMDIJI
Nizama Alić Zukorlić | 17. June 2017 18:36
» POZIV NA RAZUM I RAZBORITOST
B.net | 15. June 2017 20:59
» RAZVOJ EVROPSKE CIVILIZACIJE
Fikret Hafizović | 12. June 2017 15:29