Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
OPSADA SARAJEVA U VREMENU AGRESIJE SRJ - SRBIJE I CRNE GORE 1992. - 1995.
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Poezija

DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 13. March 2017. 00:03:46


Gledala su i drhtala jedne noći
i tako novi dan čekala ne sluteći
da će im njihove najmilije
na silovanje, na pogubljenje odvoditi,
i da će im iz dana u dan mahale gorjeti,
a pepeo i čađ po njihovim slabašnim prsima padati,
i suze i strah iz njihovih garavih, crnih, plavih očiju tjerati.
Plakala su, vrištala su djeca Bosne
i okretala se negdje u izmišljene daljine,
i prozivala su igre u svoj svijet, u svoje avlije.
Šta su to ona svojim nevinim rukicama,
svojim tankim prstićima dirala?
Šta su im sanjiva i ranjiva djeca zgriješila
da bi ih vojska bradonja od njihovih odvajala!?
Pokušavala su te noći posljednji put
prislonjeni jedno uz drugo k’o vreće u vodenici
na podu prljavom i krvlju natopljenom--zaspati,
i ko zna kakve su snove mogli sanjati,
i koliko im je te noći bilo bradonja u posjeti,
i tako ih plašili da im se disanje poremeti

***

Nisu to bili obični snovi njihovi,
nisu to bile obične rukice i tanki prstići,
nisu to oči ni vjeđe bile obične,
i zvijezde su sa neba k’o zrele voćke padale,
i njihovi najmilijih u tami logora
k’o zreli maslačci su trunuli,
ali i na bedemu slobode ginuli,
da bi djeca Bosne razbušene kose,
garavih crnih, plavih očiju
igračke u snovima prebirali, ne sluteći
da će vatre u Bosni gorjeti,
da će vojska bradonja kame,
kundake i šake krvavave
na malenim ramenima odmarati.
Spavala su tiho zaneseno trčali
i opet u svoje mahale i avlije se vraćali.

***

Spavali su zlatokosi i svojoj se Bosni okretali
u kojoj su behari mirisali,
zato su bradonje na nju i kidisali.
Nebo i svod nebeski su tražili
i nisu ih pronašli, nebo i svod su pobjegli
da te strahote ne bi gledali.
Okretali se majkama i sretno ruke širili
noktima za zrak se hvatali,
a onda kao i sva druga djeca
iz sna naglo se prenuli.

***

Gdje smo to sada mi, gdje su naši najmiliji
gdje su naši potoci skakutavi
i na njima od kukuruzovog klipa mlinovi?
Gdje su naše lutkice, krpice, lopte šarene,
ima li plave zore i kada će jednom dan da osvane?
Gdje su polja pokošena i na njima bez mreža golovi?
Zašto nas od najmilijih odvajate, pa onda u nepoznato deportujete?
To su i danju i noću pitali,ali su bez odgovora ostali.
Zbog tuge goleme u njima, u njihovim slabašnim grudima,
u njihovim garavim, crnimm, plavim očima
vatra je buknula u kojoj je radost njihova izgorjela.

***

Kuda ste nas bose, gole, gladne, žedne poveli,
šta će vam te maske na licima,mi smo vas prepoznali,
šta će vam puške s nabijenim bajonetama,
redenici po prsima, bombe na opasačima,
toliki kamioni, autobusi, tenkovi..?
Gdje su naši najmilijih,
gdje su naše knjige i teke?
Čiko, nas sve boli u očima, u grudima, ispod kose,
što nas bijete i tučete po leđima, po glavama,
vi ste od nas veći, a mi smo samo djeca malena?
Kažite šta smo mi i naši najmilijih zgriješili,
šta hoćete s time postići?
Zašto nas kao marvu pretovarate
u neka nama mjesta nepoznata odvozite?
Zašto nam ne date ni sunce, ni mjesec da vidimo?
Čiko, mi vas molimo, daj te nam kap vode, mrvu kruha,
mi ne možemo dalje nama je „NON-STOP“ mrak pred očima!
Nemojte nas više tući i k’o lopte šutati,
pa vi ste do zuba naoružani, a mi, nemamo ni praćki!
Što nas i naše najmilije u tamnice gurate
u kojima su već neki prije nas bili
i ne izađoše više živi,
već ih vaši za ruke i noge izvukoše
i k’o klade u kamione sa ceradama ubaciše?

***

Te noći djecu Bosne
kao marvu u kamione su ubacili
i u nepoznati pravac odvezli.
Suze i krv punili su i pekli oči,
a plač i jauci pluća cijepali.
Misli i snovi kao poplava su im nadolazili
s crnim slutnjama protkani-
da su im sestre i majke te noći silovali,
najmilije u mezare zagrtali.
Majke su kose svoje čupale,
u nesvjest padale i nisu sebi dolazile.
Od bola i poniženja disanje zaustavljale
ne bili djecu svoju iz tamnica čule...

***

Noktima krvavih zanoktica i kamama zahrđalim
oči garave, crne, plave su iskopavali,
jezike prosjecali, bajonete u srca zabadali,
glave zlatokose k’o bostan razbijali.
Šta sve ta bagra nije činila,
vratove, kičme, prste, kao suho granje lomila,
tijela naga na vatri okretala,
motorkama ih kasabila, mozgove vadila, zarazom ih liječila.
Metode mučenja izmišljala, još ih i silovala,
a te grozote snimala i svojim naredodavcima prikazivala,
da bi im se pogana duša zadovoljila.
Djeca Bosne niz rijeke su plutala,
u okolnim pećinama, jamama, klisurama,
u zajedničkim grobnicama nestajala,
s njima i snovi njihovi i sjećanja njihova,
na najmilije, na komšije, na kuće, na avlije.

***

Na one s kojima se igraše u školu idoše.
Nestaše djeca Bosne sa svijeta ovoga,
a nama koji ostasmo živi i budućim generacijama,
u amanet ostaviše njihove nade, slike, želje, svijet dječijih
koji započe u Bosni, a završi: - Gdje!?

***

Sada su i uvjek su djeca Bosne
s nama, u nama, u njedrima našim,
u utrobi Bosne, u knjigama historije,
u polju, u cvijeću, u igrama, u snovima, u zaljubljenim očima.
Sada su i uvjek su uzdasi njihovi,
plač, krikovi, jecaji i ruke ispružene
prema majkama, kruhu, vodi, ta djeca koje više nema,
sve nas i generacije posle nas opominju:
-Da ne vjerujemo dušmanima, podmuklim ubicama,
jer ko djecu muči i ubija, to čini i sa odraslima!

***

Nema toga ko bi nas od njih,
od njihovih garavih, crnih, plavih očiju odvojio,
nema toga, taj ne postoji,
ko bi na brige njihove zaboravio,
ko bi se s njihovim lutkicama, krpicama, loptama,
i ko bi se s njihovim potocima i mlinovima zavadio,
i ko bi njihovu Bosnu zaboravio.

***

I dalje teku i žubore i potoci i rijeke,
bašče beharaju, a mezari i nišani bijeli opominju:
-Da su na svijetu ovome bili i više ih nema!
Allahu, uvedi te nevine evlade u bašče Dženneta,
tamo im je mjesto, oni su Šehidi!
O Bosno, neka tvoja zemlja u kojoj su im kosti
lahka bude kao niti paučine!
Umreše na prečac, ali osta da živi opomena,
da ih odnese oluja GENOCIDA,
a ako opomena na GENOCID umre
to nam djeca Bosne neće halaliti
a ni Allah oprostiti....!



Ostali prilozi:
» I MENE STE UBILI U SARAJEVU
B.net | 05. April 2017 16:04
» BOJ NA NOKŠIĆU
B.net | 27. March 2017 17:08
» DJECA BOSNE U OLUJI GENOCIDA
Mehmed Meša Delić | 13. March 2017 00:04
» BOŠNJAK
Sead Zubanović | 01. March 2017 13:44
» DUŠA ZEMLJE MOJE
Said Šteta | 27. February 2017 12:54
» MURTU NA ODGOVORNOST ZOVU ZATO ŠTO NIJE PROSLAVLJ'O GODINU NOVU
Mehmed Meša Delić | 31. December 2016 12:04
» MUTNE VODE BOSNOM TEKU
Nikola Šimić Tonin | 29. October 2016 21:48
» MORA DA SE ZOVEŠ SREĆA
Said Šteta | 06. September 2016 01:49
» UBILI SU IH SRPSKE KUKAVICE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. July 2016 14:15
» SVATOVI ZELENI
Šefka Begović-Ličina | 11. July 2016 02:31
» DANAS, PLAČEŠ LI, TUGO
Šefka Begović-Ličina | 08. July 2016 15:16
» ČAMOTINJA
Said Šteta | 03. July 2016 01:02
» BIJELE TRAKE
| 31. May 2016 13:05
» NE DAJ SE, SANDŽAKU!!!
Halil Džananović | 21. April 2016 13:20
» SARAJEVSKI NIŠANI
Mehmed Meša Delić | 06. April 2016 14:43
» PRLJAVI PLES “ŠTRPCI“
Zaim Čelebić | 08. March 2016 16:48
» NEDOSANJANI SNOVI
Zaim Čelebić | 21. February 2016 23:05
» NAROD I VELIKANI
Said Šteta | 29. January 2016 13:06
» BOŠNJAČKA VILA
Sead Zubanović | 11. January 2016 01:45
» GUSINJE
Rifat Agov Radončić | 07. January 2016 17:14
Ostali prilozi istog autora:
» SARAJEVSKI NIŠANI
06. April 2016 14:43
» TRADICIONALNI ISLAM
22. February 2016 01:01
» ZBOGOM, ISTOK, MI ODLAZIMO NA ZAPAD
27. September 2015 22:39
» I B A D E T
16. June 2015 15:38