Nedžad AHATOVIĆ, prof. OiS: Bosanci, tako nepoželjan etnički element na Balkanu, otpadnici i heretici koji vjekovima prkose historijskim okolnostima i usuđuju se identificirati sa zemljom Bosnom poslovično ne trpe siledžije. Otuda i naša stara narodna izreka „Pas koji laje, ne ujeda“. Ista je nebrojeno puta javno i među običnim svijetom kazana za blebetanje ili antibosnatizam Milorada Dodika. No, onog trenutka kada se naoružani ljudi u Bosni protu-pravno izvode na vojne vježbe i parade, kada se uz taktove „Marša na Drinu“ prkosi odlukama državnih organa Bosne i Hercegovine, onda su nedvojbeno na reakciju prinuđeni oni koji garantuju mir na ovim prostorima. U svakom slučaju bolje da oni na vrijeme i diplomatski urazume Dodikove vukove, odnosno Lukačeve „Crvene beretke“ MUP RS-a, nego da to radi odred za specijane namjene MUP-a R BiH tako miroljubivog naziva - „Lasta“.

Antibosnatizam je prema bivšem Reisu-l-ulemi dr. Ceriću, termin u smislu pojavnog oblika negiranja i nasilnog satiranja etničke pripadnosti Bosni, svih stanovnika na teritoriji Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu „Bošnjanin“, „Bošnjak“, a ponajviše „Bosanac“ je kao teritorijalna odrednica i termin za ljude koji žive na ovom prostoru u svim režimima koji su vladali ovim podnebljem bio politički neprihvatljiv ili donekle podnošljiv termin koji je počesto marginaliziran i omalovažavan. Stoga je stoljećima bilo uvriježeno mišljenje da je Bosanac, bilo koje vjere, kao stanovnik Bosne, sinonim za prostodušnog idiota. No, da li je to tako?

U skladu sa tom tvrdnjom i historijskim dešavanjima na Balkanu kroz stoljeća jasno se ukazuju dvije konstante. Naime, nikada žiteljima Bosne nije bilo do kraja dozvoljeno da žive svojim životom. Uvijek je to bio život po nečijem diktatu. Takva konstanta proizvela je i drugu suprotstavljenu konstantu u kojoj su se protiv nametanja diktata Bosanci uvijek dizali na oružje.

Ilirska plemena u Bosni pod vođstvom Batona su se 6-9 p.n.e suprotstavila orkutnom diktatu Rima. Rim je morao angažovati 50.000 legionara (10 legija) i još 45.000 pomoćnih trupa i plačenika da uguši pobunu Batona u Bosni. Interesantno je da su Dezitijati Ilirsko pleme iz Centralne Bosne kojem je pripadao Baton i Dalmati Ilirsko pleme sa obala Jadranskog mora u tom ustanku protiv Rima bili u čvrstom vojnom savezu. Rimljani su zapisali da su u posljednjoj bitci sa Dezitijatima kod Salone (današnji Solin u blizini Splita) 9. godine p.n.e. gledali kako se žene sa djecom u naručju bacaju sa zidina u velike vatrene lomače odbijajući da padnu u ropstvo. Istovjetna neviđena hrabrost i gordost se ponavlja i kod krstaških ratova protiv Bosne, ugarskih i srbijanskih srednjovijekovnih pokušaja osvajanja Bosne, kod osmanlijskog osvajanja Bosne i kod austrougraskog zauzimanja Bosne i Hercegovine 1878. godine. Toliki je npr. bio otpor Bosanaca, Austrougarskoj okupaciji da je njihova vojna uprava zbog strašno velikih gubitaka u Bosni morala uvesti prijeki sud, te je i pored 72.000 vojnika i 9000 tona ratnog materijala morala podići još dvije rezervne jedinice domobrana u Hrvatskoj i uvesti ih u borbu protiv ustanika koji su u narodu bili prozvani – „Ustašama“. Nakon toga nije uopšte čudo to što su tzv. Bošnjačke regimente u Austrougarskoj vojsci bile najodlikovanije vojne fomracije Austrougarske Monarhije u Prvom svjetskom ratu. Činjenica je da su se u Drugom svjetskom ratu sve ozbiljnije vojne operacije okupatora i domaćih izdajnika protiv Titovih partizana vodile u Bosni. Koliki je bio obim ustanka u Bosni govori i podatak da je samo u okviru operacije „Zapadna Bosna - West Bosnien“ na Kozari u ljeto 1942. godine, okupator protiv Titovih partizana angažovao 30.000 vojnika, 150 tenkova i 80 aviona. To je bila do tada najveća protuustanička operacija u okupiranoj Evropi koja je ostala upamćena po okrutnosti. Naime, okupatorske i kvislinške jedinice tadašnje fašističke tvorevine NDH su nakon „čišćenja terena“ u Kozarskim selima pobile i u konc. logor „Jasenovac“ odvele ukupno 68.500 civila od čega 2300 djece. Ako opet pogledamo brutalnu agresiju susjeda na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine opet će se ponoviti konstanta nasilnog negiranja svake vrste identiteta Bosne, ali i pružanja ogorčenog otpora oružanoj agresiji od strane Bosanaca koji tu državu smatraju svojom. Kolonijalna tvorevina kako je u jednom intervjuu iz 1991. godine Bosnu nazvao prvi Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pokazala je i 1992. godine na referendumu za nezavisnost da ima kontinuitet državno-pravnog identiteta. To je bio okidač da se u Bosni upravo zbog toga, a ne zbog neriješenih vjerskih ili nacionalnih pitanja, sprovede najkrvaviji čin drame nazavane „Raspad Jugoslavije“.

Naime, okupatorske i kvislinške jedinice tadašnje fašističke tvorevine NDH su nakon „čišćenja terena“ u Kozarskim selima pobile i u konc. logor „Jasenovac“ odvele ukupno 68.500 civila od čega 2300 djece. Ako opet pogledamo brutalnu agresiju susjeda na Republiku Bosnu i Hercegovinu od 1992. – 1995. godine opet će se ponoviti konstanta nasilnog negiranja svake vrste identiteta Bosne, ali i pružanja ogorčenog otpora oružanoj agresiji od strane Bosanaca koji tu državu smatraju svojom.

Agresor na našu državu u svojim vojnim planovima, nije očekivao značajniji otpor. Velika koncentracija vojnog materijala i ratne opreme, oružja i oruđa u Bosni koja je dovezena 1991. godine, prvenstveno je bila namijenjena nastavku rata sa Republikom Hrvatskom. No, sva ta ogromna armada bivše JNA reda veličine 3 milijarde dolara, bila je nužno i bez odlaganja upotrijebljena ne protiv Hrvatske već, protiv Bosanske vojske koja u prvoj dionici agresije na BiH nije apsolutno postojala. Ingenioznost, inventivnost i drskost Bosanske vojske u borbama sa agresorom pokazala je moralnu čvrstinu i visoku motiviranost Bosanaca da praktično gogloruki pruže otpor agresiji. O tom moralu najbolje govore primjeri neizrecive hrabrosti i drskosti pred nadmočnijim neprijateljem. Jedan od tih primjera je i akcija patriotskih grupa i jedinice Specijalne namijene MUP R BiH od 14. aprila 1992. godine. Taj prepad na skladištni prostor i magacine oružja bivše JNA u krugu fabrike namjenske industrije „PRETIS“ u Vogošći kod Sarajeva, predstavlja filmski izvedenu vojnu akciju izuzimanja prijeko potrebnog protuoklopnog naoružanja bez ispaljenog metka. Ova iznimno drsko izvedena vojna akcija branitelja koji su bivšoj armiji ispred nosa uzeli desetak tona naoružanja je u konačnici imala za posljedicu strateško uzmicanje agresora i njegovo odustajanje od zauzimanja glavnog grada RBiH. Istovremeno, tako drzak otpor agresiji je bio prvi znak da se nametnuti diktat bez obzira na ogromnu vojnu silu agresora u Bosni neće poštovati.

Kako tada, tako i danas. Bosanci, tako nepoželjan etnički element na Balkanu, otpadnici i heretici koji vjekovima prkose historijskim okolnostima i usuđuju se identificirati sa zemljom Bosnom poslovično ne trpe siledžije. Otuda i naša stara narodna izreka „Pas koji laje, ne ujeda“. Ista je nebrojeno puta javno i među običnim svijetom kazana za blebetanje ili antibosnatizam Milorada Dodika. No, onog trenutka kada se naoružani ljudi u Bosni protu-pravno izvode na vojne vježbe i parade, kada se uz taktove „Marša na Drinu“ prkosi odlukama državnih organa Bosne i Hercegovine, onda su nedvojbeno na reakciju prinuđeni oni koji garantuju mir na ovim prostorima. U svakom slučaju bolje da oni na vrijeme i diplomatski urazume Dodikove vukove, odnosno Lukačeve „Crvene beretke“ MUP RS-a, nego da to radi odred za specijane namjene MUP-a R BiH tako miroljubivog naziva - „Lasta“. Zato, ja tumačim sankcije SAD-a koje su ovih dana uvedene Miloradu Dodiku na način da su ga oni stvarno ljudski i prijateljski upozoravali na vrijeme, da bi mu kao i svakom ko ne sluša bila izrečena odgojna mjera – ukora koja ga mora otrijezniti da se ne igra sa referendumima o izdvajanju iz BiH, da se ne igra sa oružjem, da ne pravi kavgu pa onda da poseže za starijim burazerima, Srbijom i Rusjom da ga brane, jer bi NATO mogo progovoriti Bosanskim jezikom i samo kazati – „AAAAHAA“!

A poslije toga, Boga mi, svaka vojna sila u Evropi, ali i u svijetu poblijedi i podvije rep!



U tom kontekstu, treba posmatrati i prve izjave i poteze novog američkog predsjednika Donalda Trampa koji je kazao da „Stari savezi SAD-a ostaju na snazi, a gradiće se i neki novi...“. To bi nakon ostanka gospođe Marueen Cormack na mjestu ambasadorice SAD-a u BiH bio išaret dovoljan svima, osim kompletnim idiotima. Išaret, koji kaže da nikakvi snovi entiteta RS, o secesiji, gujama po drveću i drugi narativi sukoba, pa i sam sukob u vezi promijene granica neće biti dozvoljeni, ne samo u Bosni, već i na Balkanu. Što opet znači da se Ruska Federacije bez velikog zora neće mješati u Balkanske kafanske tuče malog kninđe iz Laktaša, a to se iz Moskve zasada savjetuje i Srbiji. Jedino dozvoljeno i moguće rješenje za sve naše unutrašnje probleme u BiH je nadasve ne tako brza, ali potpuno mirna, inkluzija u narativ Bosanskog indentiteta srpskog i hrvatskog nacionalnog i političkog elementa u BiH. Inkluzija u prvom redu u djelovanje i funkcionisanje države Bosne i Hercegovine preko koje će se ostvarivati svi njihovi nacionalni, socijalni, ekonomski i kulturni interesi uz puno poštivanje svih pripadajućih prava ovih etnički, vjerski i kulturološko izdiferenciranih Bosanaca, odnosno stanovnika države Bosne i Hercegovine.
I tačka.