Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Kolumne

ZLOUPOTREBA GORSKOG VIJENCA
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 11. January 2017. 15:01:40

ŠEMSO AGOVIĆ: Tema Gorskog vijenca je »istraga poturica«, kako Njegoš naziva fizičko uništenje jednog naroda, miroljubivog i dobrosusjedskog, čija je jedina krivica što je drugačije vjere i kulture. Takav neljudski akt, takvu zlu i podmuklu nakanu, ne nalazimo nigdje u svjetskoj literaturi, ne u onoj koja se koristi za školsku lektiru i uzdiže do neba.
Famozni spjev Gorski vijenac je djelo bez presedana u svijetu književnosti po tretmanu koji mu priređuju režimi u Crnoj Gori, Srbiji i Republici Srpskoj. Apsurd dostiže svoj vrhunac kada se zna da su pomenuti režimi u svojoj zaslijepljenosti i ostrašćenosti to opskurno djelo uzdigli do božanskih visina i dogmatizirali ga, umjesto da ga realno sagledaju i bez dizanja prašine mirno i mudro povuku iz školske lektire. Time bi se pridružili ostalim civilizovanim narodima. Nije da narodi svijeta nemaju svoju sličnu literaturu – imaju je, svakako – Njemci Mein Kampf, Francuzi i Englezi huškačka antisemitska djela, koja kao i Gorski vijenac obiluju mržnjom prema drugome, kao i mnogi drugi, ali se pitamo – gdje možemo pronaći te knjige? U školskim udžbenicima i lektiri sigurno ne. Slovenci su primjerice dodobra redigovali tekstove Valvazora, izbacivši iz njih izraze mržnje i netrpeljivosti do drugih, i kao takve uključili u školsko obrazovanje.

Gorski vijenac nije moguće redigovati. Ne bi ništa ostalo od njega.

Tema Gorskog vijenca je »istraga poturica«, kako Njegoš naziva fizičko uništenje jednog naroda, miroljubivog i dobrosusjedskog, čija je jedina krivica što je drugačije vjere i kulture. Takav neljudski akt, takvu zlu i podmuklu nakanu, ne nalazimo nigdje u svjetskoj literaturi, ne u onoj koja se koristi za školsku lektiru i uzdiže do neba.

Nije to bio ustanak protiv okupatora; nije to bila pobuna protiv zavojevača –, ne, bila je to kukavička namjera da se unište susjedi i izbriše trag njihovog postojanja. Tu nije bilo ni čojstva ni junaštva. Jedini uslov da do pokolja ne dođe bio je da taj narod pljune na Kur'an, svoju svetu knjigu, odrekne se svoje kulture i tradicije, i pređe u hrišćanstvo. To prisilno utjerivanje u drugu vjeru je naravno isto tako zločin, i stručno se naziva prozelitizam. Jedan zločin je uslovljen drugim. Fizičko uništenje je uslovljeno duhovnim uništenjem.

Paranoični Njegoš svoju ideju istrage opravdava strahom od tog inače miroljubivog i dobrosusjedskog naroda, što i sam priznaje kroz riječi vladike Danila, svog pretka i književnog alter ega:

VLADIKA DANILO

»Ne bojim se od vražjega kota, (528)
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.«


Njegoš se ne boji »vražjega kota« (Turske carevine), ali će zato kidisati na okolno muslimansko stanovništvo, kojega se »boji«. Čudno je da ne udara na Tursko carstvo, kad se ga već ne boji. U tom slučaju bi i junak ispao. Ali on će radije nasrnuti na komšije muslimane, očigledno se ne bojeći kazne Turskog carstva, jer je znao da kazne neće biti.

Podlovćenska Crna Gora je oaza mira i slobode u beskrajnom Turskom carstvu. Ali taj mir i sloboda ne važe za muslimansku manjinu, kojoj prijeti fizičko uništenje od pravoslavne većine. To uništenje Njegoš – vođen ubilačkim nagonom zbog slijepe mržnje – opravdava prirodnim zakonom:

VLADIKA DANILO

»Vuk na ovcu svoje pravo ima (616)
kâ tirjanin na slaba čovjeka.«


Odmah zatim kontroverzni Njegoš, priznajući da taj zakon nije božji, već đavolji, iako ga kani sam primijeniti kao tiranin, pjeva:

VLADIKA DANILO

»Al' tirjanstvu stati nogom za vrat, (618)
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija!«


Bila bi ovo moralno oslobađajuća Njegoševa samokritika, ali nije on u toj priči, sarkazam je u pitanju. On ustvari pjeva o Turskom carstvu i pokorenim narodima u njemu. Nema on ni empatije ni milosrđa ni čojstva za svoju »braću« muslimane. Nije on sposoban sebe vidjeti kao tiranina, već samo kao junaka.

(Paralela sa Karadžićem se sama nameće, s razlikom što ovaj istragu »poturica« i »pokatoličenjaka« vrši na tuđoj teritoriji: znajući da je Evropa ukinula smrtnu kaznu, i da ga neće spriječiti u zločinu, odlučio je da ostvari svoj daleki san, da u zločinu nadmaši i samog Njegoša. Masakri širom BiH su mogli početi i kulminirati genocidom u Srebrenici.)

Da su Njegoševi muslimani bili zaista miran i kulturan narod svjedoči i sam Njegoš:

SKENDER AGA

»Što je ovo, braćo Crnogorci? (964)
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misâ
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.«


Da li je poređenje sa Srebreničanima potrebno?



Njegoš je znao da svoj narod može lako nagovoriti na zločin »istrage poturica« prikazavši ga ne kao nečovječno krivično djelo i grijeh, već obratno – kao sveto junaštvo. Pri tome on, iako pravoslavni episkop, bezobzirno gazi vrednote hrišćanske vjere – ne ubij, ljubi bližnjega svoga –, da bi ostvario svoj cilj.

Poslije »istrage poturica« ostali zločini sa merakom opisani u Gorskom vijencu kao da se podrazumijevaju. O kukavičkom ubistvu Ruže Kasanove i njenog izabranika Muja Alića Njegoš gordo pjeva:

TOMAŠ MARTINOVIĆ

»Ema kad čuh e ode u Turke, (491)
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo;
na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.«


Jednako tako bizarno izgleda i prebijanje psihički oboljele Anđelije od »junaka« Vuka Mandušića:

VUK MANDUŠIĆ

»…te ja uzmi trostruku kandžiju, (844)
uženi joj u meso košulju:
vrag uteče nekud bez obzira,
a ozdravi snaha Anđelija.«


Ne treba sumnjati da ova dva slučaja nisu poslužila generacijama i generacijama zločinaca, koji su za sebe mislili da su junaci, poput Vuka Mandušića i ostalih Njegoševih silnika, da ubijaju i prebijaju zaljubljene i nemoćne.

Ovakav kakav je Gorski vijenac je najpogodnije štivo za zloupotrebu, koje se ikada ugnijezdilo u školskim udžbenicima, a odatle u svijesti Srba i Crnogoraca. Miljenko Jergović kaže: »Ako se Crnogorcima oduzmu Njegoš i Gorski vijenac, njima se zapravo amputiraju udovi; oduzima im se središnja tačka identiteta; oduzima im se, dakle, nešto što je možda važnije i od samog Njegoša kao pisca i od književnosti kao takve«. Um pomenutih naroda je zatrovan i zarobljen Njegošem, tumačimo Miljenkovu izjavu.

Zloupotrebe Gorskog vijenca su sveprisutne na teritorijama na kojima danas vladaju Srbi i Crnogorci. Najstrašnije su one koje se događaju u školama. Navest ću primjer srednjoškolca S., Bihorca, koji danas živi u Luksemburgu:

»Pohađati beransku školu bio je pravi pakao. Toliko sam mržnje osjetio na svojoj koži, da bi čovjek pomislio da je džamija koja je postojala u centru Berana, na čijim su temeljima podignute stambene zgrade, bila crkva koju su porušili muslimani, pa nas valjda s razlogom toliko mrze. A bilo je obrnuto.

Ja nikoga nisam mrzio poslije svega što sam preživio. Nije se znalo ko je žešći u mržnji – profesori ili školski drugovi.

“Gorski vijenac ” je priča za sebe. Sveto pismo koljačima. Profesor Sreten Vešović bi pitao: “Znate li koji je centralni stih u Gorskom vijencu?” A onda bi sam dao odgovor, fiksirajući me pogledom: »Trijebimo gubu iz torine!« A Onda bi pojašnjavao ko je ta guba, koju treba istjerati. Sve me je to natjeralo da koju godinu kasnije napustim sve i odem što dalje od tih primitivnih ljudi.«


Ja sam beransku gimnaziju pohađao sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Zloupotrebu Gorskog vijenca sam isto tako osjetio na svojoj koži. Mangupa i šovinista je bilo i tada među đacima i profesorima, koji su znali kako treba Njegošu služiti. Bio sam jako zbunjen, nisam se mogao identificirati ni sa Gorskim vijencem, ni sa Srbima, ni sa Turcima, ni sa Crnogorcima. Bihorac sam bio, ali je ta riječ šovinistima služila kao psovka i pogrda. Mislio sam da gore ne može biti.

Sada znam da je moj zemljak S. prošao mnogo gore od mene; on je bio tamo devedesetih godina prošlog stoljeća.



Ostali prilozi:
» SMRT PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
Šemso Agović | 27. June 2017 17:38
» ISTINOM DO POVJERENJA I SUŽIVOTA
Mr. Milan Jovičić | 27. June 2017 17:37
» DRAGAN ČOVIĆ OPET O SARAJEVU I O HAGU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 23. June 2017 00:48
» ČAŠA BESMRTNOSTI
Prof. Habib Mandžić | 21. June 2017 20:37
» DODIK, ČOVIĆ I CRNOKOŠULJAŠI
Mr. Milan Jovičić | 20. June 2017 15:29
» NE PODIZATI TEPIH!
Blažo Stevović | 20. June 2017 14:54
» POSTOJI SAMO JEDNA ISTINA O GENOCIDU
Armin Čusto, dipl.iur. | 18. June 2017 22:33
» GORSKI VIJENAC U SVJETLU SENTENCE »NOMEN EST OMEN«
Šemso Agović | 15. June 2017 19:12
» BOŠNJACI I EVROATLANTSKE INTEGRACIJE
Džebrail Bajramović | 14. June 2017 19:35
» NEPODNOŠLJIVA LAHKOĆA SATANIZACIJE MUSLIMANA!!!
Muhamed Mahmutović | 11. June 2017 16:00
» NAJVEĆI SRPSKI NACIONALNI INTERES JE PRIZNATI GENOCID!
Blažo Stevović | 11. June 2017 15:35
» NJEGOŠEVI NEPRIJATELJI
Šemso Agović | 08. June 2017 15:53
» VOJVODA TOMO - TUŽNI TATA MRTVOG CARSTVA
Admir F. Beganović | 04. June 2017 21:23
» MALEŠEVIĆ - CRNI PIJUN GENOCIDNE POLITIKE KOJA SE KROJI U BEOGRADU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. June 2017 17:15
Ostali prilozi istog autora:
» NJEGOŠEVI NEPRIJATELJI
08. June 2017 15:53
» DŽEVAD I NJEGOŠ
04. May 2017 17:15
» POHVALA LUDOSTI, ETHEM I NJEGOŠ
05. February 2017 21:18
» SJAJ I TAMA GORSKOG VIJENCA
23. January 2017 17:11
» ZUVDIJA I NJEGOŠ
19. January 2017 19:18
» JERGOVIĆ, SEVDALINKE I NJEGOŠ
24. November 2016 15:08
» PISMO S PAGA
03. October 2016 22:27
» OMAŽ ISMETU REBRONJI
05. May 2016 14:34
» MILJENKO I NJEGOŠ
30. September 2015 17:04