Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
ZLOCINCI'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Teme

OBIČAJNI ZAKONI I VJERSKI SUŽIVOT U PLEMENSKIM ZAJEDNICAMA MALISORA / BRĐANA KOJI SU OSTAVILI TRAGOVE NA STANOVNIŠTVO U ROŽAJU I OKOLINI
Autor: Ismet Azizi
Objavljeno: 06. January 2017. 20:01:52
Ismet AZIZ: Polazeći od činjenice da su kroz historiju bili prisutni različiti uticaji, te različitosti treba uvažavati, postujući pravilo da svako ima pravo da sebe naziva kako se lično osjeća, težeći da ljude ipak tretiramo prema onome sto im zajednicko, koje ih karakteriše kao posebnu etničku cjelinu, sa svim bitnim etničkim osobenostima, te da će u jednoj mirnoj koegzistenciji. preovladati ono što svaki narod čini karakterističnim.
Da bi saznali kakvi su i ko su ljudi, u nekim krajevima, i da bi donijeli mišljenje i stav o njima, mora se živjeti život tih ljudi, i treba znati ne samo njihovu prošlost, nego sadašnje činjenice iz njihovog života.

Lijepo ispričati neku etnografsku priču na jednu historijsku temu, koja je inspirisana od sličnih ispričanih priča o predan-jima i srodnosti plemena, smatramo da ne treba odbaciti narod-na predanja, nego mislimo da sa njima treba postupiti kao sa svakim drugim izvorom, (izvorom sa historijskom tendencijom i pisanim činjenicama), te da je potrebna kritika i interpretacija usmenog predanja pomoću drugih izvora, pisanih ili drugačije prikazanih činjenica.

Na Balkanu se događa jedan neobičan fenomen – što više et-nički izmješaniji – umjesto više tolerantniji, postaje se sve netorelanniji. Balkan je podario engleskom jeziku glagol “to balkanize”, koji, prema Oksfordskom rječniku, znači “podijeliti u manje, međusobno suprotstavljene grupe”. Upravo zato treba se osvrnuti na neke nimalo slučajne malformacije u ideološkoj prezentaciji balkanskih etničkih identiteta.

Ono što mi želimo ovdje iznijeti je međuvjerska tolerancija u abanskom jezičkom okruženju, koja je se sačuvala sve do danas. Običajne karakteristike koji su ostali isti u rožajskom kraju, kao onih u aAlbanskom prostoru, kao što su: plemensko uređenje, krvno srodstvo, poznavanje rodoslova od 10 i više pasova-koljena, čuvanje časti i čast drugima, držanje riječi ili bese, veliku gostoljubivost, o toleranciji Albanaca i Crnogoraca u određenim vremenskim razdobljima, više vjerske plemenske zajednice, kao i krvne osvete, međusobno pomaganje, ne mi-ješanje u mjestima bratstava.

Običaji i vjerske tolernacije

Prema pisanju Milisava V. Lutovca[1] stanovinci u rožajskom kraju smatraju da imaju svoj izvorni oblik u plemenima Malsije (Albanija), ona su formirala nova bratstva koja su zadržala staru plemensku or-ganizaciju ne kidajući veze sa maticom, na koju su se u slučaju potrebe iseljavali. Primivši islam nisu se odricala plemenskog načina života.

Štaviše, ona su težila zbog međusobnog angažovanja da pleme opstane šireći svoje rodove (bratstva). Posljedica toga plemenskog samodopadanja jesu posebne mahale, čaršije i džamije. oni su prema brastvima sačinjavali; Kuči, Kelmendi, Hoti i ostali iz Malsije i iz brda Crne Gore.
Svi ovi stanovnici ovih oblasti i plemena, ranije su živjeli naj-prije kao pagani, zatim hrišćani, i koji su se na kraju izdvojili kao katolici, pravoslavni a sada i muslimani, na jednom, zajednickom prostoru. Turska vlast je bila tolerantna prema njima, pa se zadovoljavala da nove doseljenike pridobije davan-jem povlastica određenim kategorijama stanovništva.

Turske vlasti su nazivali sva ova ple-mena[2] “Džibale”, “ova riječ prevedena sa arapskog znači planina, te su na osnovu ovoga, ovo stanovništvo nazivali kao planinci. Tako su ovim fisovima / plemenima priznata stara običajna prava”.

Ta zajednica nemuslimanskog stanovništva u Osmanskom carstvu, kojoj su data prava da sama reguliše svoja unutrašnja pitanja, nazivala se milet sistem-zakon. Sultanovim podanicima koji su dolazili iz reda drugih naroda,a za uzvrat, po ovom za-konu, data im je i obaveza plaćanje džizije, odnosno harača.

Jedan od takvih zakona bio je dat i sjeverno-albanskim plemenima, za koji Edith Durham kaze; [3] “Na njihov način života i pravila ponašanja uticao je zakonik Lek Dukađina (Duke John Duka, Dux u Latinskom smislu, na našem jeziku bi to bilo Princ Ɖin ) o njemu se ranije malo znalo, ali sada se može nabaviti dosta pisanog materijala.

Njegova slava među plemenima je daleko veća od Skender-bega, postojojale su velike nepoznanica i mitologije oko njega. On nije ostavio traga na evropsku povijest, ona je čisto lokalna i slavna, - ali je bila uporna individualistička, te je tako uticala na ljude, koji su je poštovali kao zakon, i ono što je "Lek je rekao" dobije daleko više poštovanja i poslušnosti, nego, deset biblijskih zapovijed ili učenja islama i kršćanstva, šerijata i crkvenih zakona, svi su morali popustiti pred Kanonom Leke Dukađina. Postoje i danas neka uobičajena pravila i zakoni kojih se pridržavaju nasljednici ovih plemena.”

U nastavku piše, ”a glavna činjenica je bilo pleme (FIS). Koje je imalo svoju snagu i svoje slabosti. Svako pleme ima od-ređeno predanje o svom porijeklu. Silazna linija se prati strogo kroz mušku liniju, i tradiciju prenosi od oca na sina kroz sjećan-ja unazad kroz vrijeme. Na čelu svakog FIS-a nalazi se njihov barjaktar, nad njima nadbarjaktar. Ovlast prelazi s oca na sina, ili u nedostatku sina na sljedećeg muškog porodicnog nasljednika.

Postoji mješovito vijeće. Svaki gore navedena plemena imala su predstavnika u njemu (zove se krye t Malit), a tu je i mus-limanski predstavnik svakog plemena (zove se bylykbasha), koji je imenovan od strane turske vlade. Jedan Bylykbasha mogao je predstavljati više od jednog plemena. Predsjednik vi-jeća je, muslimanski predstavnik koga je Turska vlada imeno-vala.” Takva praksa se nastavila u rožajskom kraju sve do sada, što možemo vidjeti u prilogu.

Institucija nuslihuna u Rožaju i Sandžaku[4]


Institucija medijatora, muslihuna, u Sandžaku je uspostavljena stoljećima prije uvođenja modernih evropskih zakona. U bilo kom slučaju, kada bi se ubistvo dogodilo, ljudi od autoriteta i ugleda u mjestu, glavari, sveštena lica i drugi uglednici (narod ih je nazivao "birindži ljudi", što će reći odabrani, probrani, najugledniji iz određenih plemena. Takvi ljudi su u Sandžaku nazivani muslihuni, a ukoliko ih je bilo više oni su činili Muslihunsko vijeće. Muslihuni su morali posjedovati veliku inteli-genciju, dosjetljivost, nepisana pravila krvne osvete nalagala su i izmirenje, ukoliko je to bilo moguće postići. Inicijativa je pot-icala sa raznih strana.


Muslihuni u Rozajskom kraju (Fotor: Rožaje Free Press)


Muslihunski sud je sudio na osnovu običajnog prava vodeći računa da dokaze prikupi putem saslušanja svjedoka ili ako je to bilo potrebno i putem zakletve, pa i težih oblika kakav je bio vađenje mazije.

Muškarci i žene[5] od zajedničke brastveničke silazne linije i zajedničkog muškog pretka, i ako vrlo udaljeni, jedno od dgug-og smatraju se kao brat i sestra, i brak između njih je zabranjen kao incestiozni. I ako hrišćanska i muslimanska vjera dopuštaju brak, poslije izvesnog broja pokolenja, to se kod ovih plemena, smatra kao užasna greska.[6] Svaki Malisor zna pričati o svom porijeklu, pa nabrajaju od 10-18 pasova-rodova. Svijest o plemenu je jaka kao i svijest o bratstvu. Bratstva žive u grupi i ne dozvoljavaju da se nako ko njie njihov useljava među hjih. Bratstva održavju tijesno srod-stvo i međusobno se ne žene i smatrju se za bliski rod. Uzajam-no pomaganje malisora jako je razvijeno. [7] (AJ ,118)

Prelaskom na islam oslanjanje na rodbinske veze dobili su pot-vrdu i kroz neke islamske obicaje koji su učvrstili njohovo ubeđnje o potrebi oslanjanja samo na rodbinske odnose.

O vjerskom suživotu ovih plemena pisali su mnogi domaći i strani putopisci za koje kažu; Malisori/Brđani su ljudi koji ispovijedaju kršćanstvo već petnaestak stoljeća, a iseljeni su većinom prešli na islam, ali je važnost plemena još uvijek jači od vjerskih zakona.

Oko 200-300 godina prihvatanja islama od strane ovih plemena nije smetalo onima koji su ostali i iskazivali se kao hrišćani. Nije to smetalo ni onima sto su prešli na islam, kao ni ni onima koji su tada bili nosioci vlasti, i jedni i drugi ostajali su u istim plemenskim zajednicama, tamo gdje ih je bilo iz sastava i jednih i drugih formirao se vlastelinski sloj i vjerska pripadnost nije bila smetnja da dobiju status spahija. Bilo je raje i među jednima i drugima.

Po njima je junak onjaj koji ne napada drugima na čast a svoju brani, junak je jako poštovan i nije[8] opasan za druge ne vrijeđa ne svađa se, ko ne drži riječ takvi se ne poštuju.

Edith durham o suživotu u plemenskim zajednicama piše, kršćani i muslimani, kojih ima dobar dio među nekim od ovih plemenima, žive zajedno u savršeno prijateljskim odnosima. Vjerski progon nikad se ne odvija unutar plemena. To je međuplemenski problem, kada se dogodi, rješava se unutar plemena.

Knjiga Georga von Gyurkovicsa[9] “Albanien, Schilderungen von Land und Leu-ten, Wien 1881”, Opisuje način života ovih plemena, Gurković ističe demokratsko uređenje unutar plemena, opisuje krvnu osvetu i njezine korijene, besu, oružje i veliku gostoljubivost, na koju je skrenuo pažnju već davno prije njega Dositej Obra-dović u Životu Arbanasa, II, opisujući svoj boravak među Al-bancima. Zanimljivo je Gurkovićevo isticanje i naglašavanje podnošljivosti među katoličkim i muslimanskim stanovništvom.

O toleranciji Albanaca i Crnogoraca u vrijeme tuske imperije piše slovenski žurnalist Niko Ninič[10] u tržačkom listu Edinost 1909., iz mojih balkanskih spominje kao samostalnu brošuru, djelo je objavio 1910. god. opisuje svoje putovanje iz Crne Gore u Skadar, i to brodom preko Skadarskog jezera. Prisutni Crnogorci koji su većinom razumjeli talijanski, što se policijskog odnosa pograničnog pregleda tiče, naš Austrijanac je morao imati tursku dozvolu. "No, Crnogorci uživaju tu pose-bne privilegije. Ne treba drugo, nego imati na glavi crnogorsku kapicu pa se može slobodno šetati po cijeloj Albaniji", dakle bez "pasoša". "u meni su prepoznali vražjega "švabu". Poput Štainmeca i Ninič naglašava mlakost tolerantnost samih Al-banaca što se konfesije i vjere tiče

Nakon Niničeva zanimljiv je Hrvatski putopis kojeg je napisao fra Lovro Mihačević,[11] rodom iz Kreševa, Mihačević upozorava na tolerantne odnose koji vladaju između muslimana i katoli-ka, ukazuje na pojavu kriptokatolika –ljarmana (šareni) i kriptomuhamedovaca. "U Luriji su još i muslimani napola kršćani, a kršćani napola muslimani.

Na pojavu"ljarmana", kriptohrišćana prvi je upozorio P. Trubar[12] Pre-ma pisanju Stevana Dučica, [13] u Kučima živi oko 1500 porodica,nešto više od jedne sedmine kučkih porodica su Arbanasi a ostali su pravoslaci – Slaveni, Arbanasi žive zasebno u predjelu, Zatri-jepča ipak su se oni od starina uvijek smatrali kao jedna šira plemenska zajednica. Oni sebe nazivaju Kučima a svoju ob-last Kučkom Krajinom.

Kučko stanovništvo se dijeli u tri vjere: pravoslavnu, katoličku, i muhamedansku. Stanovništvo rečenijeh vjera je odano bez fanatizma svojim vjerama. Katolici strožije ispunjavaju vjerske obrede, pošto češće posjećuju crkve. Prema pisanju Grlice[14] “Samo u Kučima ima nekoliko hiljada Arbanasa u Ζatrijebču žive sve sami Kuči katolici Albanci. Kuči su se tek 1831 godine priključeni Crnoj Gori, O Vjerskoj mješavini u Kučima pisao o Marko Miljanov[15] običajima albanskih Malisora u svojoj isto drugoj knjizi piše “da je koji živio sa Albancima a i ratovao protiv njih, govorio njihov jezik[16] “Njihovi običaji nisu poznati našim ljudima, koji su malo podalje od njih, stoga se čini jednima da su oni surovi i divlji više od drugih naroda, a mene se ne čini da je tako! ali ja se neću upuštati da govorim o njihovoj starini, (porijeklu) jer tome je daleko kraj.

O njihovom porijeklu su pisali stari Grci i Rimljani, jer je arba-naški početak tamo negdje bio, a ja da pomenem štogod malo od sadašnjeg običaja, koji se meni dopada, kao od prostog ne-obrazovanog besudnog naroda, da je bolji i bolje je održao svo-je, no drugi narodi koji su takvo vaspitanje imali i ovoliko vjekova tuđi carevii osvajači svijeta među njima pijavice metali (podmetali) da im običaje promijene i da ih raspašu i po svome kalupu udese, kao druge narode u svjetskoj istoriji te su se kalupili i promenjivali sebe i sve svoje. No Arbanas pri svim napadima sila, ostade pri svome nepromenljiv, ni raspasan no mu ih eno stari jezik i puške sa kojima se rodio. Ovo da jeste da ja mislim da je nesto u taj narod bolje i postojanije od dru-goga i on se nedade promijenit onoliko vjekova onolikim sila-ma i promjenama”.

“U nekim krajevima[17] Gornjega Ibra, Rožaja i naselja živjeli su katolici sve do 19. stoljeća što znači da su i Rožajska plemena dugo živjela sa svojim hrišćanskim rođacima. i to u mjestima: Malin Dubrava, Špiljane, Bać i Njeguše sa ukupno 11 kuća. Za-tim Bogaje, Zloglavlje, Vrbica, Gusnice, Bocia (vjerovatno Bašča), ukupno 19 kuća. Tu pominju I tvrđavu Rožaje sa 8 kuća koje su kako oni kažu, doseljeni iz Selca u Albaniji iz Kelmen-di/Klimentima. Iz ovih opisa se vidi da su i u Rugovi imali svojih katoličkih vjernika. Sva ova naselja, čije su stanovništvo pomenuli pomenuti katolički misionari, brojali su skupa 250 kuća. do početka 19 stoljeća, kada je završena islamizacija Kelmenda i ostalih plemena i na Pešteri.”

Polazeći od činjenice da su kroz historiju bili prisutni različiti uticaji, te različitosti treba uvažavati, postujući pravilo da svako ima pravo da sebe naziva kako se lično osjeća, težeći da ljude ipak tretiramo prema onome sto im zajednicko, koje ih karakteriše kao posebnu etničku cjelinu, sa svim bitnim etničkim osobenostima, te da će u jednoj mirnoj koegzistenciji. preovladati ono što svaki narod čini karakterističnim.

Fussnonet:
1] Milisav V. Lutovac,Rozaje i Stavica (danasnja opstina Tutin) antropogeografska istrazivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, Beograd 1960,
2] (Lajoš Thalloczy) - Ljudevit Thallóczy (1916).
3] Edith Durham. U knjizi High Albania (London: Ed-ward Arnold, 1909) by Edith Durham
4] Rožaje Free Press January 19, 2015
5] Andrija Jovicevic Malesija.13o str.)
6] Andrija Jovicevic Malesija.13o str.
7] Andrija Jovicevic Malesija. ,118 str.
8]Andrija Jovicevic Melsija str. 142, 143
9] Georga von Gyurkovicsa6 “Albanien, Schilder-ungen von Land und Leuten, Wien 1881”, 160 str
10] Niko Ninič u tržačkom listu Edinost 1909 pri-općavao je feljton Albanija in Albanci. 1910,.
11] Lovro Mihačević, rodom iz Kreševa, “Po Albaniji. Dojmovi s puta, MH Zagreb 1911.
12] P. Trubar u predgovoru glagoljskog Novog zavjeta 1562. Usp. J. Rotar, Trubar in južni Slovani, Ljubljana 1988, 86
13] Stevan Dučic , “Život i običaji plemena Kuča,” CID, Podgorica, 1998 god.
14] GRLICA,Kalendar, Crna Gora 1835 godine, Mi-tropolitska stamparija
15] Marko Miljanov: Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi. Str. 105 i 106.
16] Marko Miljanov, “Život i običaje Arbanasa”
17]Milisav V. Lutovac,Rozaje i Stavica (danasnja op-stina Tutin) antropogeografska istrazivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, Beograd 1960



Ostali prilozi:
» HOMER SA ŠAR PLANINE
Šerif Ajradinoski | 31. December 2016 15:25
» RANČEK, KAKO GA OD AH MERAKA ZOVU
Ibrahim Husejnović | 28. December 2016 14:11
» NESS: UČENICI BOSANSKE NASTAVE ZAVRŠILI PRVO POLUGODIŠTE
Nusret Šabotić | 25. December 2016 21:24
» U BALINGENU OSNOVANA BOSANSKA DOPUNSKA ŠKOLA
Haris Halilović | 22. December 2016 18:39
» EMINI ALEŠEVIĆ PRVA NAGRADA U BIH
Bošnjaci.Net | 19. December 2016 19:34
» LIKOVNIM STVARAOCIMA SA PODRUČJA OPŠTINA PLAV I GUSINJE
Ibrahim Reković | 12. December 2016 02:22
» PJESNIK BOSANSKOG PONOSA I SJETE
B.net | 08. December 2016 01:32
» "I JA SAM IZ SREBRENICE" U KANADI
Tim Bošnjaci.Net | 16. November 2016 19:08
» HEROJ I U BORBI PROTIV NEZABORAVA
B.net | 04. November 2016 14:51
» SREDNJEŠKOLAC U NOVOJ SREDINI, KOJI JE BIO NEPRAVEDAN PREMA SEBI
Ibrahim Husejnović | 03. November 2016 19:12
Ostali prilozi istog autora:
» GENOCID U BIHORSKOJ KRAJINI
03. February 2015 01:31
» RASTU TENZIJE U SANDŽAKU
24. September 2014 12:43