Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Komentari

Moje sjećanje
ISTINA O VUKU I NJEGOŠU
Autor: Hafiz Lalić
Objavljeno: 29. December 2016. 14:12:06

HAFIZ LALIĆ: Takozvana demokratska i proevropska vlast u Crnoj Gori, pored svega ovoga što crnogorska historija tvrdi, želi od zlikovca, homoseksualca, zločinca i nehumanistu napraviti junaka svog vremena, i nažalost da kao takav bude uzor mladim generacijama u Crnoj Gori. Žele da bude slavan i proslavljen, da ima svoj dan u godini, kada će ga slaviti svi građani Crne Gore, pa čak i oni kojima je činio velika zla, nepravdu, istrebljenje, genocid... Danas Njegoš, sutra možda zlikovci Pavle Đurišić, Radovan Karadžić... što viši zlikovac dobit će veću počast u državi, od državnog praznika, do imena ulica, trgova, institucija, nagrada... Sada nam je još jasnije kakvu, za koga i po čijem uzoru Crnogorci prave državu!!!


Mislim da se svi po naosob rado sjećamo svoje prošlosti, posebno mladosti, školskih dana, jer je to ipak najbolje vrijeme života. Zato se uvijek rado sjećamo, podsjećamo i prepričavamo školske dane, šeretluke, nestašluke, upadice u školi i van nje.... Od najranijih školskih dana dolazi sazrijevanje do mladića, čovjeka. S obzirom da je ovih dana Vlada Crne Gore zatalasala posebno bošnjačku javnost sa prijedlogom koji je uputila Skupštini da državni praznik u toj državici bude 13. novembar, dan rođenja Petra Petrovića Njegoša, autora jednog od najzlogalsnijih genocidnih djela na cijelom Balkanu, čiji su stihovi uz gusle pjevani na svadbe, rođenja, pogrebe, u ratu i miru, na radost i žalost, a sve u cilju istrebljenja poturica, odnosno mojih sunarodnika Bošnjaka. To je istina!!!

Sa zadovoljstvom ću u kratkim crtama opisati jedan moj doživljaj iz lijepog vremena, mladalačkih i školskih dana.
Poslije zavrešenog osmog razreda redovne osnovne škole, sa nestašlucima, odlučio sam se vanredno polagati prvi razred srednjeg školskog obrazovanja u mom rodnom mjestu Plav.
U jednoj učionici, sjećam se, bilo nas je 32 učenika, koji smo bili spremni svaki na svoj način za polaganje predviđenih predmeta. Časovi za polaganja su tekli po programu Nastavnog vijeća srednje škole i tako smo polagali jedan po jedan predmet. Na početku samog polaganja nije sve teklo kako bi zaista trebalo, jer je bilo i onih koji nisu baš bili spremni za polaganje, što je i meni tada jako smetalo, a tražen je maksimum znanja učenika. To su bili visoki standardi u toj našoj srednjoj školi koji su nametnuli profesori drugačijeg svetonazora od najbrojnijeg naroda u ovog gradiću ispod Prokletija na obali Plavskog jezera.

Prvi čas smo imali pismeni iz književnosti, tema je bila "Moj najdraži doživljaj". Tada sam se sjetio jednog mog doživljaja, i odlučio da o njemu pišem. Naravno, nastojao sam da to bude lijepo opisani doživljaj, onako kako sam ja to i doživio. Bio sam siguran u sebe, kao i kvalitet pisanog teksta i očekivao dobru ocjenu, od strogog profesora Miloša Ljutića – Baja, kako su ga s razlogom učenici bez njegovog odobrenja prozvali. Sljedećeg dana, nakon pismenog, bilo je predviđeno usmeno polaganje ispita. Pored književnosti prvi dan imali polaganje još dva druga predmeta.

Drugi dan, opet prvi čas književnost, kako sam rekao usmeno polaganje. Sjećam se da sam bio u prvom redu lijevo od profesorove katedre u učionici, a profesor Bajo je odlučio da počne sa ispitivanjem učenika koji su bili srednjem redu. Pitanja koja sam slušao nisu bila teška, uglavom trebalo je pričati o nekim domaćim takozvanim piscima, vladikama i vladarima, o kojima smo u tom vremenu "bratstva i jedinstva" morali puno znati. Ne samo iz škole, već iz takozvanih "epskih narodnih pjesama" koje su, htjeli mi ili ne, skoro svakodnevno morali slušati. Sa radio i tv stanica grmjele su gusle, i to na vodećoj nacionalnoj televiziji glavnog grada Crne Gore, tada "Titograda". Zašto kažem da smo morali znati(?), pa vrlo jednostavno, ako od jednog guslara slušate svaki dan istu pjesmu, onda vjerovali ili ne, desi se da i slušaoci zaurliču zajedno sa guslarom, čak ne razmišljajući o sadržaju teksta, stihova epa.


Istina o Vuku i Njegošu


Profesor Bajo kaže jednom isprepadanom i od treme zacrvenjelom učeniku da priča o Vuku Karadžiću. Ovaj usplahiran nije bio baš poznavalac Vuka, onako pokuša površinski pričati o njemu, ali profesor sa zabijenim rukama do lakata u džepovima po kojima stalno nešto kopa i prevrće, traži više znanja. Odjednom zaustavlja mrmljanje učenika i postavlja drugo pitanje, o Petru Petroviću Njegošu, a isti učenik ama ni da otvori usta, gleda u profesora Baja, ali i ovaj u njega, čovjek da pomisli da o njima nema ništa pričati, jer što su oni radili i nije za priču. Ja onako dosta nervozan pred ispit, ali i nestašan, zamolim profesora da ja pričam o tim njegovim "važnim ličnostima", i zamolim prisutne drugare u učionici da mi oproste što želim preko reda odgovarati. Oni mi ljubazno uz osmijeh odobriše. I eto Hafiza u srednji red, prva klupa do stola za kojim je sjedio profesor Bajo.

Opet i meni prvo pitanje reče, gledajući negdje po učionici, hajde ti Laliću reci nam koje bio Vuk Karadžić? Moram napomenuti da je u tome vremenu prikazivan film u 13 serija o Vuku Karadžiću na televiziji Titograd, ujedno to je bio jedini program koji smo mogli 'hvatati' u rodnom Završu iznad Plava, pa htjeli ili ne, nakon dnevnika, gledali smo. Tako, iako ranije nisam posebno poznavao biografiju Vuka, puno toga sam saznao upravo iz te televizijske serije. Kako rekoh jedina TV, javni servis u Crnoj Gori i nismo šta drugo mogli gledati, sem to što su nam priređivali oni koji su nas obavezno željeli vaspitati po njihovoj želji i čiju smo historiju i kulturu i te kako morali znati.

Pošto sam iz tih 13 serija dobro naučio biografiju Vuka Karadžića, opletem ja, ni profesor ga sigurno tako ne bi opisao.

Da skratimo, kažem jasno gdje i kada je rođen, da nekim nesretnim slučajem nije imao desnu nogu, da mu je žena bila Austrijanka i da je imao Rusku penziju. Zatim da se narod u Srbiji i Crnoj Gori zahvaljujući njemu u 19. vijeku počinje pismeniti, nakon što je prepisao Bosančicu i tako napravio azbuku. Imao je puno problema sa srpskim vlastima iz tog vremena koji nisu željeli da se pismeni srpski narod. Kada je Miloš Obrenovića čuo da Vuk Karadžić prepisuje azbuku, naredio je slugama da ga odmah dovedu njemu. Vuk je tada na njegovu žalost mislio da će dobiti pohvale od Miloša Obrenovića, ali se ubrzo sreo sa oštrim kritikama i prijetnjama da ne smije pismeniti srpski narod, jer bi se pismeni narod mogao dignuti protiv svoje vlasti!

Dodadoh još po koju rečenocu o Vuku i njegovim kontraverzama, a profesor Miloš, pardon Bajo, prekide me i kaže, sad drugo pitanje. Kaže da mu pričam o Petru Petroviću Njegošu. Inače od rane mladosti sam bio veliki poznavalac života i rada samozvanog crnogorskog vladara i vladike Petra Petrovića Njegoša. Kako o njemu ne bih znao a toliko nas je „zadužio“!

Ja opet siguran u sebe, opletem sve što znam da bih dobio dobru ocjenu, da bi tako zadovoljio profesora koji je posebno od bošnjačkih đaka tražio da znaju sve o svim vladikama i popovima.

Tako, ķao i kod Vuka Karadžića počnem šta znam o Njegošu od kada se rodio, dok je završio svoj život u mukama i ranama, koje su bile teške neizlječive.

Kažem, kada je rođen na Njegušima, u podnožju Lovćena, da za oca nije nikada ništa saznao, i da je živio sa majkom u jednoj kolibi u pomenutom selu. Zatim da je do svoje sedamnaeste godine života čuvao koze po Lovćenu, da ga stric, takozvani Petar I Petrović, postavio za vladara Crne Gore, ne po njegovoj sposobnosti, već po onoj "po babu i po stričevima" i ako je bio čoban, jako neiskusan, a tek mu je bilo 17 godina. Jadna država sa takvim vladarom. I ako je vjerski bio jako neupućen, on sebe nazva vladikom Crne Gore. Profesor sluša a ja nastavih da govorim na postavljeno pitanje, da je imao rusku finansijsku pomoć, te da je često išao za Italiju i trošio te novce namijenjen siromašnom narodu, dok istovremeno njegov narod nije imao šta jesti. Bio je homoseksualac, volio je mlade Italijane, pošto vladiki to vjera nije zabranjivala, a vjerujte ni čast, mogao je sebi to udovoljavati. U svojoj 37. godini života umire od teške zarazne bolesti, tada nepoznate SIDE. Profesor pokušava me pokretima ruku zaustaviti, ali ja ne stajem: - Da bi u jad zavio crnogorski narod, ostavio je u amanet da ga sahrane na vrh Lovćena i to da ga nose u kamenom kovčegu. I tako pošto tada na kršovitoj planini Lovćen nije bilo puta ni putače, odnosno bile su samo kozje staze, nosili su ga vjerovali ili ne, punih 7 dana. Desetine kršnih Crnogoraca dok su ga iznijeli na vrh Lovćena, u kojem od njegove sahrane često udaraju gromovi, te nije ni reptilima bezbjedan život, a kamoli ljudima. Sluša to profesor, vrti pogledom po učionici odakle dolaze prigušeni osmjesi učenika.


I DRUGE DRŽAVE U REGIONU DA SE UGLEDAJU NA KOSOVO: VUK I NJEGOŠ ZASLUŽENO NA SMETLJIŠTU HISTORIJE


Nastavljam dalje sa uperenim pogledom kroz prozor u Bećovu i Emininu bašču i bogati šljivik kroz čije grane se nazire kako leži Plavsko jezero i kao da od dosade odmara; - rekoh, Njegoševe kosti su kasnije, u vrijeme vladavine Austrougarske, izvadili Austrougari i bacili ih na jedno smetlište gdje su se okupljali psi lutalice nadomak Cetinja, a govori se da su mještani kasnije našli po koji kost, i opet odnijeli na Lovćen.

Profesor Bajo pokušava me zaustaviti, ali ja sam uporan, pravim se da ga ne čujem i nastavljam: - Zamjera mu se kao takozvanom vladaru, da je prosipao mržnju na nehrišćansko stanovništvo Crne Gore, vrijeđao je i vjere i nacije, a posebno muslimane, tražeći njihovo potpuno uništenje i protjerivanje iz Crne Gore, što se može pročitati u "Gorskom vijencu" kojeg su mu pisali neki ljudi, po njegovoj i njihovoj volji, jer je poznato da crnogorski vladika nije bio pismen.

Napravio je jednu posebnu glupost i sramotu kada se jednom poslije dužeg vremena vratio iz Italije, kada se zbog bolesti jako promijenio i kada ga njegova stara, bolesna i siromašna majka nije ga prepoznala. On je došao majci i predstavio se kao neki putnik i zamolio da mu dozvoli prenoćiti u njenoj kući. Ponavljam, majka mu je bila toliko stara i odnevidjela da ga nije prepoznala, ali mu je dozvolila da prenoći u njenoj kući. On te večeri želi ispitati poštenje svoje majke, da li bi ona spavala sa njim, ako joj on plati. Starica tako jadna i bolesna, ali i siromašna, pristaje. On tada prepručuje svojim pomagačima da zapišu u toj crnoj njegovoj knjizi "Gorski vijenac" i kaže, "ljudi, sve su žene kurve" onda ga upitaše, a šta je tvoja majka? On odgovori, "i ona je žena", ja joj neću reći da je kurva, ali vi možete. Profesor Bajo se vrtio kroz učionicu, od vrata do prozora, između redova...

Ovim je najbolje predstavljen život i nedjelo jednog zlikovca Njeguša iz Njeguša. Ovo stoji u u crnogorskoj historiji, i Gorskom vijencu, tako da ja nesnosim nikakvu odgovornost prepisujući ili govoreći njegovu biografiju, (ne)rad i njegova (ne)djela. Što je zapisano se pamti na nama je da govorimo istinu.

Ko bude čitao ovaj tekst sigurno će ga zanimati koju sam ocjenu dobio od profesora Baja za ovu istinu koju sam rekao. Skromna trojka iako sam zasluživao višu ocjenu ali se nisam bunio.

Zato sam kao Bošnjak zaprepašten kada sam pročitao prijedlog prošle i aktuelne Vlade CG i obrazloženje za državni praznik, da je „Njegoš reformatorskim i vizionarskim duhom uspio da svoj narod izvede iz mraka Srednjeg vijeka i uspostavi temelje moderne crnogorske države". Jadnije i omrčenije da ne može biti.

Takozvana demokratska i proevropska vlast u Crnoj Gori, pored svega ovoga što crnogorska historija tvrdi, želi od zlikovca, homoseksualca, zločinca i nehumanistu napraviti junaka svog vremena, i nažalost da kao takav bude uzor mladim generacijama u Crnoj Gori. Žele da bude slavan i proslavljen, da ima svoj dan u godini, kada će ga slaviti svi građani Crne Gore, pa čak i oni kojima je činio velika zla, nepravdu, istrebljenje, genocid... Danas Njegoš, sutra možda zlikovci Pavle Đurišić, Radovan Karadžić... što viši zlikovac dobit će veću počast u državi, od državnog praznika, do imena ulica, trgova, institucija, nagrada... Sada nam je još jasnije kakvu, za koga i po čijem uzoru Crnogorci prave državu!!!


GENOCIDNO ORO NAD BOŠNJACIMA ŽRTVAMA GENOCIDA (Ilustracija: Šukrija Meholjić)



Ostali prilozi:
» NEKADAŠNJI MEKTEBI, RUŽDIJE I MEDRESE U SANDŽAKU
Dr. Mersada Nuruddina Agović | 18. December 2017 00:40
» KRIZA LJUDSKOG SRCA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 12. December 2017 16:49
» UDRUŽENI ZLOČINAČKI KRIMINAL U ALUMINIJU
Mr. Milan Jovičić | 10. December 2017 01:29
» SVEČANOST LITERARNOG NATJEČAJA BOSNA I SOČA
B.net | 06. December 2017 17:48
» BIĆEŠ SA ONIM KOGA VOLIŠ!
Sead Jasavić, prof. fikha | 02. December 2017 16:46
» OTROVNA SEDMICA PRED HAŠKIM SUDOM
Florian Biebe | 30. November 2017 21:59
» PUKOVNIK ILI POKOJNIK
Ibrahim Husejnović | 30. November 2017 15:35
» KRVAVI KARANFILI OSUĐUJU
Šefka Begović-Ličina | 24. November 2017 00:35
» HISTORIJA IMIGRACIJE U AMERICI
Aiša Purak | 19. November 2017 01:07
» TAKO TO RADE AGENTI KOS-A POPUT MUSLIMOVIĆA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 18. November 2017 23:18
» “FOKUS“ U FOKUSU
Zijad Bećirević | 16. November 2017 19:47
» BAKIR GOVORI ISTINU! VUČIĆ LAŽE!
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. November 2017 15:57
» JE LI VRIJEDNO, BRATE?
Dženis Pepić | 12. November 2017 15:04
» GENIJALAC I VIZIONAR, VREMENA I HERCEGOVAČKIH PROSTORA
Mr. Milan Jovičić | 05. November 2017 04:34
» TREBA LI BOŠNJACIMA NACIJA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 04. November 2017 18:59
» SAMO SLOBODA SPAŠAVA BOŠNJAKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 03. November 2017 14:21
» UHODE
Aziz Hurem | 03. November 2017 13:02