Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Pisana rijec

Besjeda sa gazijom
AMIR ISMIĆ - NEUMORNI BOSANSKI GAZIJA
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 19. December 2016. 21:12:32
Osamnaest priča sam započinjao po nagovoru! Ovu pišem bez nagovora, sa išaretom koji dolazi duboko iz duše, ali i sa puno drhtaja u grudima, koji se prenose na olovku. Hoću li znati napisati dovoljno jasno, potpuno uvjerljivo, životno sveobuhvatnu priču o čovjeku? Hoću li pokleknuti pred olovkom, kao pred mačem, koji sam koliko maločas vješto držao? Kako pisati o čovjeku, koji korača uspravno na čelu kolone najboljih sinova naše domovine, teških invalida prošloga rata. I ne posustaje, nego pruža korak, da ga je teško pratiti. Čovjeku, koji se bavi historijom, samo da bi bolje zakoracio u budućnost. Čovjeku koji jako malo spava. Kako kaže, ne voli spavati! Ali na tren, i kada zaspi, on sanja najljepše snove o svojoj Bosni i Hercegovini. Ovo je devetnaesta priča!


"Zlatni ljiljan": Amir Ismić


Amir Ismić, rođen je 13. marta 1973. godine u Zenici, tačnije u naselju Blatuša, od majke Adile i oca Aziza, kao najstarije dijete, pored još dva brata i sestre. Majka je imala želju da imaju porodičnu kuću, te uzimaju kredit, i 1977. godine useljavaju u novosagrađenu kuću u Donjem Klopču, napuštajući grad. Tu Amir odrasta! Osnovnu školu „Zenički partizanski odred“ pohađa u Novom Radakovu. Kao dijete, veoma je aktivan, i već tada pokazuje široku lepezu interesovanja. Traži sebe! Trenira streljaštvo i nogomet, a okušao se malo i u boksu. U srednjoj školi, rodile se tri velike ljubavi, ragbi, radioamaterizam i folklor. U selekciji juniora, trenira ragbi u klubu „Čelik“, uz veliku čast, da je sa ekipom, višestrukim prvacima Jugoslavije, sa Suadom Kapetanovićem na čelu, pobjeđujući sve redom. Druga ljubav je, Radio klub „Zenica“ u sekciji goniometrije, koju vodi Edber Tahmiščija. Odlaze vikendom na Smetove, ali i na takmičenja, tražeći skrivene radio stanice. Treća i najveća Amirova ljubav, je Kulturno-umjetničko društvo „Ibrahim Perviz“ gdje je igrao u prvoj postavi folklora. Vrsni koreografi Edin Kukuruz-Kuza i Ćosa, sa cijelom postavom, učinili su mu prelijepim ovaj dio života. Neobično je volio gitaru!

Čovjek, vrijeme i san
-Otac mi je kupio gitaru, ali majka je bila protiv! Na kraju se utješila time, zaklela me mlijekom, da ne sviram javno, na igrankama i koncertima. Vjernica! Bojala se, da se neko ne napije uz našu muziku i potroši platu. Da me ne stigne suza njihove djece! Mada je bilo ozbiljnih poziva, zakletva majke bila je jača. Tako se moja karijera u startu završila, a imao sam akustičnu i električnu gitaru. Svirao sam eto, samo za svoju dušu! Kada bi zaučio ezan, prekidao bih svirku, gitaru o klin, i obavljao namaz, slijedeći majku koja nije namaz propuštala. Nikada nisam ni kap alkohola popio, priču o sebi započinje Amir. Slušao je majku! Uz nju je upoznao Kur'an! Shvatajući prolaznost života, u njemu pronalazi ajete o ljudima, i da će se svi ljudi kajati kada umru. Kajat će se loši, zato što su bili loši i činili loša djela, a kajat će se i dobri, zato što nisu bili još bolji, jer će vidjeti šta je Dragi Allah pripremio svojim iskrenim robovima. Tako je spoznao i vrijednost vremena, pa je uvijek vodio računa o tome kako ga troši. Između vojne i rudarske, upisuje rudarsku školu, na nagovor svoga oca. Slušao je i oca! Uz njega je naučio zidati i malterisati, ali i zavarivati. Jer je otac ranije bio varilac, tek osamdesetih je završio Fakultet političkih nauka u Sarajevu i ponio zvanje diplomirani socijalni radnik. Čekajući godinu dana zaposlenje, Amir je imao ujednačen tempo: cijeli dan rad sa betonom i malterom, u četiri sata torba na leđa, pa na trenig ragbija. Poslije tuširanje, pa na probu folklora, i vikend Smetovi, u radio klubu. Tako mu je sedmica bila popunjena, i nikad nije imao vremena za dokolicu. Bio je hiperaktivan! Sada, dok se prisjeća tog vremena, ljuti ga kako je današnja omladina malo aktivna. Pozorište, muzej i biblioteka, slabo su posjećeni. Volio bi, da bar profesori književnosti, historičari, sociolozi, pedagozi, ljudi iz duhovne sfere, da povedu ovu omladinu, ali nema ni njih?

-Tuga me spopadne! Pomislim, kuda mi to idemo i čemu se nadamo, sa roditeljskom brigom, pita se Amir!

Konačno počinje raditi u rudniku „Stara jama“ kao kopač na širokom čelu. Tu ostaje godinu i po, kako bi, kako mu otac reče, sazrio i ozbiljno pristupio fakultetu, te znao cijeniti i rad i znanje. Koliko samo znoja u teškim uslovima rada, opasnosti od plinova, gušenja, eksplozije, vatre, podzemnih voda. Ali i rada sa ljudima, koji je najteži! Nije se pokajao! Naprotiv! Jako je zahvalan svome ocu, jer je upoznao sve teškoće rudarskog posla. Politička situacija se zateže sve više, a Amiru jedne noći na san dolazi, da će u Bosni biti rat, i da će on u tom ratu biti teško ranjen. Ostati invalid! Amir ide dalje, prihvatajući kao vjernik, čuva taj išaret u podsvijesti, razmišljajući o njemu, ali ostaje na putu koji mu je zacrtan. Živi sa uvjerenjem da se sve dešava sa voljom Uzvišenog Gospodara! Priprema se da upiše fakultet! O snu nikom ne govori. I zaista dolazi rat, ružniji nego u snu, i agresija na najdražu nam domovinu Bosnu i Hercegovinu.
-Prijatelj iz djetinjstva me poziva u Njemačku! Veli mi, biće rata! Odbijam! Hoću da se suočim sa sudbinom, osjećam da trebam ostati!


Sa blagim osmjehom završi rečenicu. Iako ima radnu obavezu, oslobođen je mobilizacije, Amir se dobrovoljno prijavljuje u rat. Diverzant, samo devetnaest godina i ne boji se! Redaju se borbe i teška ratišta. Iz akcije u akciju, Amir praktično doživljava Kur'anski ajet: “U srca nevjernika Ja ću strah uliti!“

Ratuje se na više frontova, uz glad, koja postaje još jedan neprijatelj u nizu. Amir se ne predaje! Jednog ranog julskog jutra 1993.godine, u sabah, neustrašiv, nošen istom hrabrošću kao prvog dana, teško je ranjen.

-Samo tup zvuk u ušima i više ništa ne čujem. Padam licem ka zemlji. Ubrzo se pridižem i pružam ruke da se šake sretnu. Nisu se srele! Lijevom rukom pipam desno rame i klizim niže do lakta. U sebi pomislim, nemam desne ruke! Krv šiklja. Rukom prelazim preko čela i mali prst upada u očnu duplju. Nemam desnog oka!



To je značenje moga sna, kažem sebi. Ustajem! U glavi tražim orjentaciju. Okrećem se, i povlačim nazad u zaklon, do saborca koji mi je trebao čuvati odstupnicu. Kada me ugleda, ja sav u krvi, kod njega nastaje panika. Znam, strah ga je! Novi je vojnik i ovo nije prije vidio.Uhvatio sam ga za prsluk lijevom rukom, koja je također bila sa nekoliko gelera pogođena, i prodrmao, da ga smirim. Da nas ne otkrije! Kažem mu, daj mi samo pravac, i krećemo se teško do naše linije. Tu padam iscrpljen, ali još pri svijesti,
priča Amir smireno, o strašnom proživljenju u svojoj dvadesetoj, kao da to nije bio on. Kada su ga ponijeli na nosilima, ostali saborci su vikali. Tražili su da učim kratke sure Kur'ana, misleći da neću preživjeti. U vozilu hitne pomoći, ruka jako peče, u glavi bolovi neizdrživi, ali on razmišlja, samo da pobijedi bol! Šta će dalje raditi u životu? Stanje je bilo surovo, ali istinito. Samo ne o povredi! Ne gitara! Nema ni rudnika! Studiranje i usvajanje znanja, učenje stranih jezika, bila su njegova razmišljanja. U zeničkoj bolnici ga preuzima doktor Bruno Zamboni, koji insistira da se ruka obradi i ušije ispod lakta, iako je već bilo obilježeno za sjeći iznad lakta.

- Kolege, treba mu taj bataljak. Vidite ove mladosti, zavikao je dr Zamboni, kada je prisutnima u operacionoj sali otkrio potpuno crno lice, od baruta i sitnih gelera. Danas mu je Amir neizmjerno zahvalan!


Moja djeca su moj razgovor, kaže gazija Amir!
-Zaboravili smo heroje u bijelom! Samo jednom smo se sreli, kada mi je potpisao otpusnicu iz bolnice. Još se zahvaljujem doktorima sa očnog odjela, Azri, Bruni, Mersi i Dženani, koji su me posebno pazili. Puno su mi pomogli, priča Amir sa sjetom, malo zastade, pa nastavi:
-Neki su mi predviđali, da postoji mogućnost da neću moći više vidjeti. Samo koju noć, nakon nekoliko urađenih operacija, skinem zavoj sa očiju i izađem na terasu bolničke sobe. Nebo u svome plavetnilu puno rasutih zvijezda. Nikada prije nisam vidio ljepše nebo, niti su mi zvijezde bile tako sjajne. Ja vidim, hvala Allahu!


Ushićeno kao da se to događa baš u trenutku dok pričamo, širokim osmijehom potvrđuje Amir. Iako je desno oko zauvijek izgubio, a lijevo sa težom povredom, oštećenom rožnjačom, punom gelera i umanjenim vidom. Bez šake desne ruke, geleri po cijelom tijelu, po licu najviše, nisu mu umanjili potrebu da se druži sa Kur'anom u bolnici. Saborcima poručuje, da nema drugih želja, već da mu donesu kasetofon i kasete sa Kur'anom. Jer su mu ajeti, koje je slušao, kako reče, pomogli da nadjača bol i zaliječi teške rane, koje zaista brzo zacjeljuju, bez gnoja i sukrvice. On uči i dovi svome Gospodaru, i ne posustaje u ubjeđenju, da dobro uvijek pobjeđuje! Brzo se oporavlja, i poslije samo deset dana napušta bolnicu, i prelazi u stacionar na kraću rehabilitaciju, gdje se odmah stavlja na raspolaganje komandantu jedinice, tražeći da ga rasporedi. Prvo vrijeme obučava mlade, novopridošle diverzante, a potom prelazi u Ratnu oficirsku školu, gdje sa generalom Kemom Karišikom, koji ga i angažuje, predaje mladim oficirima iz oblasti inžinjerije. Nastavlja se život i surova stvarnost. U sredini u kojoj se kreće, iz tobožnjeg sažaljenja, Amiru diraju ranu koju on gleda zacijeliti. Zaustavljaju ga na ulici, zapitkuju, groze se, umjesto da ga utješe. Mladić od dvadeset i jednu godinu, bez ruke, bez oka! Treba djevojku, treba društvo, koje će ga prihvatiti sa onim što on ima. Ostala su bolna iskustva, koja kao dobro čuvani arhiv Amir skriva u duši. U međuvremenu, u matičnoj jedinici ga predlažu i postaje nosilac najvećeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“, naredbom od 27.11.1993.godine.

- I ne smatram se ni po čemu zaslužniji od 350 mojih saboraca. „Zlatni ljiljan“ je mogao dobiti bilo ko od njih. Kome god da je dodijeljen, ne bi se pogriješilo. Ali tješim se time, jer ja to gledam kao kolektivno odlikovanje, koje evo ja nosim u ime svih! Nikada se ni na trenutak nisam razočarao u tekovine odbrane naše domovine. Branili smo sve naše svetinje isto. I ljude, i džamije, i crkve, i sve bosansko! Branili žene, djecu, starce. Posebno mi je drago, nigdje nisam uprljao ruke! Nisam osramotio svoje roditelje, svoju porodicu, svoju vjeru, svoju zemlju! Nisam iz rata donio nikada ništa tuđe, ni koliko čačkalicu.

U danima iskušenja, iznenađenje! Početak 1994. godine, kao gost saudijskog kralja Fahda, odlazi na hadždž, u avionu zajedno, sa prvim predsjednikom Republike Bosne i Hercegovine, Alijom Izetbegovićem. Predsjednik ga očinskom brigom zapitkuje o ranjavanju i posljedicama. Odakle je? Kako je ranjen? Je li mu teško?

-Sve je dobro predsjedniče! Dragi Allah će dati, da se sve dobro završi, odgovori mu Amir, a predsjednik se blago nasmješi, potapša ga po ramenu, i tako se rastadoše. Po dolasku, upoznaje suprugu Sabinu iz Gornje Zenice, sa kojom uskoro sklapa brak.

- Zahvalan sam supruzi što je pošla za mene, ali i njenim roditeljima koji su mi dali dozvolu da oženim njihovu kćer. Nikada im to ne mogu zaboraviti!
Stidljivo, kao pred efendijom na dan vjenčanja, iskreno mi potvrdi Amir. Testirajući stanje invaliditeta u kojem se nalazi, polahko se priprema za fakultet, ali prvo završava kurseve arapskog i engleskog jezika, te kurs rada na računaru. Godine 1996., upisuje se na Filozofski fakultet, Odsjek za arapski i perzijski, i uporedo Fakultet političkih nauka, Odsjek odbrana i sigurnost. Završava prvu godinu na oba fakulteta, ali zbog nemogućnosti fizički stići, ostaje samo na Fakultetu političkih nauka. Iz matične jedinice ROŠ, prelazi u Centar vojnih škola, kao načelnik biblioteke i arhiva. Na komisiji za prijem u VF BiH, izbacuju ga zbog invalidnosti, nedostatak ruke i oka. Oficir u činu kapetana! Na trećoj godini studija! Vraća se u preduzeće, Rudnik „Stara jama“, gdje mu nude radno mjesto banjara, tačnije čistača mokrog čvora i garderobe.

-Osim poniženja, ja nemam ruke, kako ću, upita ih Amir nakon ponude. -Uzmi ili ostavi! Bio je odgovor nadležnih u rudniku. Amir odbija i napušta rudnik, te odlazi na biro.


Amir sa Batoncima u Srebrenici


Živeći od invalidnine, teško sastavlja kraj s krajem, ali ne posustaje u studiranju. Koristi biblioteku za slijepa i slabovidna lica u Sarajevu, te od svoje skromne invalidnine, plaća ljude da mu čitaju knjige i snimaju na diktafon, jer mu je usljed upale vid umanjen. Koristi lupu i računar, i sam sebi prekucava koncepte skripte velikim slovima. Ne jednom se događalo, da mora na ispit u Sarajevo, a ima samo deset maraka, koliko je koštala karta do Sarajeva. Požalio bi se svojoj supruzi, hadžinici, a ona bi mu dala i zadnje pare što je čuvala za ne daj Bože. Onda bi čekali invalidninu deset dana, bez išta. U borbi protiv nemogućeg, Amir, ovaj Baton našeg vremena, pobjeđuje! Veliko osvježenje je u klubu sjedeće odbojke „Zenica 92“, gdje ga poziva Fadil Smajić, naš hadži Fadan. Amir igra aktivno i osvaja medalje, a kasnije postaje član uprave kluba.
- Ne mogu im zaboraviti nikad na pomoći koju su mi pružili. Taman sam pomislio da je moja sportska karijera završena za sva vremena, a onda, sa njima sam proputovao cijelu Evropu. Bili su mi veliki stimulans u borbi sa stanjem u kojem sam se nalazio. Ponovo sam aktivan, ponovo treninzi, i ponovo imam potrebu da izađem iz kuće, da se družim sa ljudima,
govori Amir i uzdahnu duboko, nekako bolno, jer više odbojka nije što je nekad bila. Nedugo zatim, poziva ga grupa slijepih boraca, teških ratnih invalida, da se uključi u rad. Postaje prvi predsjednik Skupštine Saveza slijepih ZDK, onako volonterski, bez bilo kakve naknade. Piše projekat koji za rezultat ima, nabavku računara i zvučnog softvera za slijepa lica, u vrijednosti od oko 10 000 BAM. Hairli, 1998.godine, na svijet dolazi kćerka Amila. Sreći supružnika nije bilo kraja, jer su je čekali četiri godine, sa strahom, da li će je dočekati. Uzvišeni Gospodar ih je počastio!

I vizionar, i humanista, i roditelj za primjer
Upornost i odricanje, koje Amir i njegova supruga podnose, krunisani su diplomiranjem na fakultetu 2002.godine, gdje stiče zvanje profesora odbrane i sigurnosti. Amir je još na birou, i žive od invalidnine. Kada se odbije rata kredita za stan, ostane 200 maraka za mjesec. Živi se skromno i zahvaljuje! Dvije godine kasnije, 2004., noseći bereket sa sobom, na svijet dolazi i kćerka Nudžejma.


Amir i hadži Fadan - Fadil Smajić, RVI bez obje noge, čovjek koji je pokrenuo i Amira


-Moja djeca su moj razgovor, povjeri mi, opet uz osmijeh.

Amir postaje i sekretar kantonalnog Saveza dobitnika najvećeg ratnog priznanja „Zlatni ljiljan“, koji 2005.godine, zapošljava pripadnike ove kategorije u javnim preduzećima. Sa nekoliko „ljiljana“ dobija posao u BH Telecomu. Njegov život se mijenja na bolje, ali šta je sa saborcima? Amir im želi pomoći! Predlaže, da se okupe, da pomažu jedni drugima, jer kako voli reći, dragi Allah je uvijek uz organizovanu zajednicu. Javlja se ideja, okupiti sve RVI, bez obzira na hendikep. Osniva prvo 2008. godine, biciklistički invalidni klub „Baton“ i počinje sa konstantnom prezentacijom projekta „Batonov drum“, koji podrazumijeva izradu biciklističke staze od Zenice do Vranduka. Amir je nabavio i bicikla! Krenula je animacija i uključenje teških ratnih invalida u taj sport. Kasnije se naziv mijenja u Klub paraolimpijskih sportova „Baton“ jer se počinju baviti i drugim sportovima: stonim tenisom, streljaštvom, plivanjem, šahom, sjedećom odbojkom, kuglanjem. Sve to uljepšavajući putovanjima po zemlji i inostranstvu, te „Batonovim muhabetima“, koji postaju prepoznatljiv kulturni događaj u gradu Zenica.

-Od momenta ranjavanja i otpisa od strane drušvene zajednice,čovjek bi rekao kraj. Ali čovjek snuje, a Bog određuje. Otvara mi se put! Uz udruženje bio sam u Danskoj, Belgiji, Holandiji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Austriji, Turskoj, Mađarskoj, Emiratima, ex Jugoslaviji (Srbiji, Hrvatskoj,Crnoj Gori i Makedoniji), ali nigdje nije ljepše nego u Bosni i Hercegovini, reći će Amir dok mi pokazuje taj prvi projekat. Kasnije su se projekti množili i „Baton“ je prerastao u prepoznatljivo udruženje, koje njeguje i čuva vrijednosti svoje zemlje, ali itekako pomaže teškim invalidima u resocijalizaciji, u opakoj bolesti kao posljedici rata i životu uopće.

Kćerke, Amila i Nudžejma, su u svijetu karatea. Zajedno imaju preko 250 medalja, od kojih po sedamdeset zlatnih. Amila je majstor karatea prvi dan, i učenica trećeg razreda Medicinske škole, a Nudžejma nosi smeđi pojas i sedmi je razred osnovne škole. Njihova majka je domaćica, dočekuje ih i ispraća, dok hairli odrastaju. Amir nastavlja sa usavršavanjem i 16. juna 2014. godine stiče zvanje magistra historijskih nauka s prosjekom 9,00, i odbranjenom magistarskom tezom ''Rušenje vjerskih objekata u centralnoj Bosni tokom 1992-1995 ''. Nakon toga počinje pripremu doktorata i kako saznajem, rad je spreman. Samo se čeka odbrana!

-Smeta mi što ljudi puno pričaju a malo rade. Nisu pouzdani! A vjernici?Jer bez obzira na konfesiju, sve vjere potiču moralne vrijednosti. Otkud onda u ljudima mržnja? Otkud nepotizam? Otkud laž? Znači li to da nema vjere u ljudima? Pa čemu da se nadamo i zašto se čudimo kada se nešto dogodi? pita se Amir tražeći uzroke krize u Bosni i Hercegovini, ali i svijetu.
-Imam jasnu viziju šta želim uraditi. Volio bih da „Baton“ preraste u fondaciju, ili u preduzeće ili zadrugu, u izdavačku kuću? U avangardu, koja će pokrenuti zdrave snage za bolje sutra. Potrebni su pošteni ljudi, a vjerujem da ih Bosna i Hercegovina još ima, samo su marginalizirani, i nije im data šansa da se pokažu.


Kasna je noć, zaključavamo prostorije „Batona“ i rastajemo se. Gledam za Amirom, kako ubrzano korača ka svome stanu, pored Bijele džamije u Novom Radakovu, i onda pogledam nebo. Nije mi odavno bilo ljepše, niti su mi zvijezde bile sjajnije. A jedna je posebno sijala! Sjetih se ajeta iz Časnog Kur'ana, gdje se u jednoj suri 16 puta ponavlja „Koju blagodat Gospodara svoga poričete?” (sura Milostivi). Skrušen pred ovom Istinom, u hladnoj noći, dugo sam gledao blagodat zvjezdanog neba. Sretan, da svjedočim o hrabrosti i dobroti najboljih sinova ove lijepe zemlje, Bosne i Hercegovine. Amir je samo prvi među jednakima!


​Amir na biciklu: Ovako je počeo Baton



Ostali prilozi:
» SLOVO UKLESANO U KAMENU
Mr. Sead Ibrić | 17. November 2017 15:22
» IZLOŽBA EMOCIJA U MUZEJU GRADA ZENICA (VIDEO)
Bošnjaci.Net | 11. November 2017 17:30
» DJEČAK NA STEPENICAMA
Said Šteta | 30. October 2017 20:29
» VELIKO HVALA, VELIKOM ČOVJEKU I KNJIŽEVNIKU ISNAMU TALJIĆU
Eset Muračević | 21. October 2017 18:02
» ILHAMIJIN PUT U ŽIVOT
Mirsad Sinanović | 04. October 2017 14:14
» M U Š T U L U K
Šefka Begović-Ličina | 27. August 2017 13:54
» NARATIVNI VREMEHOD U TRAJANJU 93 GODINE
Kemal Ljevaković | 20. August 2017 02:28
» HADŽI DANUŠ – HANUMA
Hajrudin Mekić Lule | 05. August 2017 21:02
» VELIKA POBJEDA NA BEDRU
Abdullah ef. Hodžić | 15. June 2017 21:39
Ostali prilozi istog autora:
» OTAC KOJI SA KAMENOM PRIČA
05. November 2017 04:25
» DJEČAK NA STEPENICAMA
30. October 2017 20:29
» POLITIČKO SEVDISANJE
02. October 2017 00:22
» SUSJEDO
22. September 2017 18:42
» PELJEŠKA
21. September 2017 12:21
» TRAŽILI SU PJESMU
19. September 2017 01:52
» HADŽIJINE RUKE PUNE ZNANJA
22. August 2017 16:29
» ILADŽ LICE AMRE DOKTORICE
02. August 2017 01:13
» APARTMAN ZA DUŠU
19. July 2017 03:55
» SREBRENIČKI ZOV
09. July 2017 15:54
» DIRLIJA IZ LAKTAŠA
23. March 2017 00:48