Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Pisana rijec


Batonci u trci života
SABURANJE GAZIJE SA DRINE
Procitaj komentar

Autor: Said Šteta
Objavljeno: 07. December 2016. 19:12:22
Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji. O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Evo i osamnaesta priča!

Batonci u trci života

Zijo Durić





Zijo Durić, rođen je 11. februara 1967. godine u Foči, od majke Zejne i oca Nezira, kao četvrto dijete, pored još dva starija brata i jedne sestre. Odrastao je, samo četiri metra od hladne Drine, gdje mu je i porodična kuća, a kupao se u Ćehotini, jer je toplija. Osnovnu školu, kao i srednju, završio je u Foči. Žurio je da odsluži bivšu JNA, kako bi mogao početi raditi, te 1987.godine, odlazi na Kosovo, služiti kao vozač tenka. Po odsluženju vojnog roka, zapošljava se u „ŠIPAD Maglić“ u Brodu na Drini. Tamo ostaje raditi do agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije do 6.aprila 1992.godine, kada se desio napad na Foču, a Zijo sa bratom Nusretom, uhapšen na kućnom pragu i odveden u logor. Što bi rekli, na pravdi Boga! Nakon dvadesetak dana torture o kojoj Zijo ne želi govoriti, nekako uspijeva pobjeći iz logora. Prvo odlazi na porodično imanje izvan grada, gdje su mu ranije boravili otac i majka. Kada ih ne nalazi tamo, uputi se u šume Zelengore, tragajući sa svojim roditeljima i sestrom. Tumarajući po šumi, nailazi na zbijeg žena, djece i ponekog starca. Pridružuje im se. Tako će lakše pronaći svoje, mislio je, dok je noćima tumarao od zbijega do zbijega, izlažući se opasnosti da ga ponovo zarobe. Planina Zelengora, bila je utočište za mnoge muslimane u 2.svjetskom ratu, ali i grobnica. U ovom zadnjem ličila je i na džehenem. Ovdje uzdahnu, malo odšuti, pa opet udahnu duboko, kao da će zaroniti u hladnu Drinu.

- Sjećam se, da sam sa sinom efnedije Merdana, obilazio ovog, nekad mladog softu i alima Alladža džamije, tada u kolibi skoro nepokretnog starca, na njihovom imanju, nedaleko od neprijateljskih linija. Kuhao je samo krompir i jeo! Sin bi mi usput ispričao, da se znao tako osamiti u kolibi i dok je mlađi bio, po četrdeset dana. Davno nekad, rekao je da će se zaratiti. Foča će pasti, biće puno krvi. Ali Foču neće osloboditi Fočaci. Doći će ljudi u bijelom i osloboditi je. Pričao je, i da će doći vojska, sve muslimani, i da će mu klanjati dženazu. Kada je preselio, grupa izbjeglih muškaraca u zbijegu, skoro cijelu noć su kopali kabur, dok su okolo padale granate, da bi pred sabah ga ukopali, i klanjali mu dženazu.“

Ponovo zastade, dok mu na licu čitam slike koje mu se vraćaju, ostavljajući bolan grč i nakon toliko godina. Hrane je sve manje! Prisebni i preživjeli muškarci, počinju pripreme za izvlačenje žena i djece na slobodnu teritoriju. Jedne preko Zelengore do Gacka u Hercegovinu, a druge prema Treskavici, preko Grepka do Igmana. Noću se pješači, a danju miruje u šumi, i to potraje danima i noćima. Na putu straha i smrti, što je vrebala na svakom koraku, slika užasa pobijenih i velikih kušnji!

-Po tri dana sam znao, da ni mrvu hljeba ne stavim u usta. Ništa! Samo bi pio vodu. A kada bi glad toliko pritisla, spustio bi se sa jednim komšijom u selo duboko iza neprijateljskih linija, rizikujući život, da bi ubrao koju voćku samo da povratim dušu.

Nakon što bi izveli grupu žena i djece na slobodnu teritoriju, vraćao se nazad po druge, izlažući se čestim zasjedama i postavljenim minama. Ali je najgora bila glad! Umrijeti je nekako bilo najlakše...

Muhabet uz kahvu sa autorom priče


- Sjećam se, kada sam vodeći jednu grupu izbjeglica, nakon nekoliko mjeseci patnje u šumi, ugledao asfalt, kleknuo sam i poljubio ga. Onda niže na cesti, vidim staricu u dimijama, na glavi mahrama, kako leži na asfaltu. Ne.. htjedoh je dozvati tu nenu. Mrtva! Tijelo se osušilo, a nije se raspalo, iako je bila nesnosna ljetna vrućina. Ona leži sva 'nako u komadu, a svežanj pored nje, kao da spava. Šta li je ona skrivila?

Steže usne i zasijeca ih zubima, kao da se pita, čija je majka ona starica, što ostade kao opomena i dokaz da se ni jedno zlo ne može sakriti. Onda mi ispriča, kako je jedne noći dok su se kretali ka slobodnoj teritoriji, u koloni zaostajala tek porođena žena sa djetetom u naručju. Kako su morali prije svitanja proći opasan teren, on joj uze dijete iz naručja da ga ponese. Nosio je tako par sati, a onda u mraku izgubi ženu, majku tog djeteta. Probije se na čelo kolone i jednu po jednu tiho bi priupitaj, da nije njezino dijete. Na kraju kolone stiže iznemogla žena, i sama zabrinuta za dijete. Oboje su spašeni!

Bližila se zima i sa zadnjim zbijegom žena i staraca, i Zijo kreće put Igmana. Tu mu odmah nude, da kao logoraš ide u inostranstvo, ali on odbija, jer još nije saznao ništa o svojima. Odlučuje se bez razmišljanja ostati u Bosni i Hercegovini. Danima gleda u sarajevsku dolinu, i pita se šta je sa njegovim bratom Latifom i njegovom porodicom, koji su živjeli u Sarajevu. Jesu li živi? Kako se nije moglo ući u Sarajevo, Zijo pješice kreće prema Zenici, u koju ulazi sa prvim snijegom. Među izbjeglicama, u sali zeničke srednje škole, pronalazi dvije rodice, koje mu rekoše da je sestra živa, i da je u Vitezu. Odlazi sutradan i nađe je, ostajući par noći kod nje. Ne miruje, nego traga dalje. Preko radio-amatera uspostavlja kontakt sa bratom Latifom u Sarajevu, i saznaje da su on i njegovi dobro. U dogovoru s njim, prebacuje sestru u Sarajevo. Za majku, oca i brata Nusreta, koji je ostao u logoru, još ne zna ništa. Traga i ne odustaje!

Ostaje u Zenici gdje vlada sve veća glad, i biva raspoređen u Armiju R BiH, gdje će makar imati jedan obrok dnevno. Odlazi na ratišta, uvijek noseći samo jednu misao. Misao o majci, ocu i bratu! Strpljivo, kao da im osluškuje korake, onim istim stazama kroz šume i vrleti, kojima je i sam prošao. A vrijeme je prolazilo!

Krajem 1994.godine, nakon dugog granatiranja, jedna granata pada ispred zaklona i veliki geler pogađa Ziju u čelo, a detonacija ga izbacuje iz zaklona i odbacuje daleko, gdje od pada zadobija teže oštećenje kičme.

Tako, bez svijesti, i sa puno izgubljene krvi jer je prekinuta vena u dijelu sinusa, prebačen je u bolnicu u Zenicu. Bore mu se za život, i uspijevaju! Nakon dva mjeseca Zijo je otpuštan iz bolnice. Samo nekoliko mjeseci poslije, njegovo zdravstveno stanje se naglo pogoršava, i Zijo zatraži pomoć, tada mladog doktora Rasima Skomorca. On ga uzima u rad, i nakon terapije koja je potrajala više od mjesec, Zijine tegobe su nestale. Rat se završava, ali ne prestaje traganje za najmilijima, te sa UNPROFOR-om odlazi u Foču. To se ponavlja više puta, ali bez uspjeha. Drhtavom rukom, pokazuje mi sliku ruševine porodične kuće. Zijo, kao sedamdeset procentni ratni vojni invalid, ne čeka posao, nego ga sam pronalazi. Valja živjeti!

Zapošljava se kao noćni čuvar prodavnice. Godinu poslije, zapošljava se u Begovom Hanu kod privatnika, na proizvodnji betonske galanterije. Prolazeći pored prve zgrade u Novom Radakovu, na putu do tetke, ispred prodavnice, stajale su dvije djevojke i smijale se, zanesene u svojoj zaljubljenosti. On se vrati par koraka i tu počinje njegova priča sa Razijom iz Jajca, koju će koji mjesec kasnije, te 1997.godine, i oženiti. Potom odlazi na novi posao u Travnik. Godine 1999., na svijet dolazi njegova prva zvijezda u tom životu mraka i stradanja, sin Tarik. A, 2003.godine, na svijet dođe i kćerka Vildana. Zijo ne prestaje tragati za svojom majkom, ocem, bratom.



- Otac je bio bogat čovjek. Ima li smo tri kuće i veliko imanje iznad Foče. Svake godine, 24.juna idemo u Foču, i učimo dove ratnim žrtvama i nestalim. U šumi sam našao, u kori drveta urezano ime i prezime mog brata Nusreta. Bio je to njegov posljednji vapaj i poruka meni.

Dok mi pokazuje sliku, u njegovim očima nabujala Drina vrelih suza. Konačno, 2014. godine, u Jeleču kod Miljevine, pronalazi kosti starijeg brata Nusreta, zajedno sa još sedam logoraša strijeljanih na tom mjestu.

- Uz mene su i moji „Batonci“. U Jeleču kada sam našao kosti brata Nusreta, i na dženazi. Uvjek su uz mene!

Priča mi i sakriva pogled, u kojem ima još neobjašnjive živosti, i puno, puno sabura, kojeg se samo još na postekiji toliko može pronaći.

- Allah me je stavio na sva iskušenja! I tugu,i patnju, i glad, i strah, i rane, i smrt.. Sve! Ne mogu Mu dovoljno zahvaliti, jer mi je podario razum i sabur, a u srcu nije ostavio mjesta za mržnju. Nikoga ne mrzim! Samo dovim Gospodaru svom! Dovim, da pronađem majku i oca! Dovim još, da se vratim na svoju Drinu!

Sjetih se hadisa, u kojem se kaže, da poslije prelaska našeg Poslanika Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu, nema više Hidžre muslimana, i zato se treba vraćati na svoja ognjišta, na svoja imanja, u svoje mezarluke.



Taman da ga o tome priupitam, kako bi završili razgovor, a Zijo mi reče:
- Uvijek sam se družio sa ljudima koji vjeruju. Znaš, oni su nekako puni optimizma i ne posustaju. I sam vjerujem u Uzvišenog Gospodara i saburam! Zenica je bila Medina muhadžirima sa svih strana, ali je i Drina naša Mekka. Sanjam bolan Drinu svaku noć! I kao da mi nešto šapće, a ja je ne razumijem. Ili i ona neće glasnije, baš zato što sam joj daleko. Zato ću ako Bog da, vratiti se mojoj Drini...

Možda mi kaže šta, za moju majku, za moga oca!

VRH



Ostali prilozi:
» VEČE SAFETA HADROVIĆA - VRBIČKOG PROZOR U DUŠU CRNE GORE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. March 2024 18:21
» ”ŽIVA VODA”, REBEKA ČILOVIĆ - PJESNIKINJA INTELEKTUALKA I BORAC ZA PRAVA ŽENA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 26. February 2024 18:09
» SVJETLOST KALJAVIH SOKAKA
Eset Muračević | 22. January 2024 21:58
» TUTANJ GENOCIDA U VELIČANSTVENOJ POEZIJI HABIBA MANDŽIĆA
Dr. Džemaludin Latić | 04. January 2024 14:39
» ADEM KURPEJOVIĆ- ČUVAR NARODNOG BLAGA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 10. November 2023 13:02
» KNJIGA PONOSA NA ISTINU
Prof. dr. Šaban Nurić | 30. October 2023 15:45
» BUDI NAS NAŠA HEROINA I BISER U BOŠNJAKA
Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac | 23. October 2023 16:30
Ostali prilozi istog autora:
» O BOSNI TI EVO ZBORIM
01. March 2024 14:04
» SREĆA U OČIMA
27. February 2024 15:04
» NE PALI ZASTAVU NAIVČINO
12. January 2024 14:16
» PETARDA U ZENICI
02. January 2024 12:26
» KUDA IDU NAŠEG DRUŠTVA HINJE?
16. December 2023 12:50
» NISAM JA BOLAN ODAVDE
22. November 2023 14:15
» ČEŠLJAJ SE BABA
22. October 2023 00:53
» STVAR SRCA
20. October 2023 15:38
» NIJE DO TRENERA
18. October 2023 16:04
» MIRIS ŠLJIVA
09. October 2023 14:02
» MI, DJECA UČITELJICE ĐURĐE M.
04. October 2023 13:41
» BABOOOOO, JAVI SE!
27. September 2023 17:10
» RECENZIJA
25. September 2023 01:28
» INTELEKTUALNE BUDALE
11. September 2023 15:22
» ČEKAJUĆI RAZO
25. August 2023 15:00
» ZNAM, KOME PIŠEM
26. July 2023 17:56
» BRAĆA DABIĆI
23. July 2023 02:52
» NEKA NEKI VOJINA!
12. June 2023 15:13
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif