Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Svi smo mi General Mahmuljin
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Komentari

Milan Jovičić: PROGNANIK U SVOME GRADU, publicistika, Centar za mir, Mostar, 2016.
STRUKTURA NASILJA - S PLJAČKOM STOLJEĆA
Autor: Dr. sc. Ibrahim Kajan
Objavljeno: 07. December 2016. 16:12:36


Autor voli reći: Ja sam Mostarac - rođenjem Sarajlija. Nije postao Mostarcem svojom simpatijom prema gradu, nego svojim velikim trudom, svojim prilogom Mostaru, ugrađujući u njega svoju, ne samo metaforički rečeno, pamet, znoj i krv! To kažem bez imalo namještene patetike, a nakon svega što je mr. sc. Milan Jovičić, i kao čovjek i kao intelektualac, i kao privrednik, i kao patriota, proživio u gradu kojem je dao sve: od zvjezdanih trenutaka svog uspješnog sudioništva u podizanju privrednog giganta Aluminijskog kompleksa, do progonstva posebne vrste unutar istog, svoga grada. Zato je ovu knjigu i naslovio: Prognanik u svome gradu.
Milan Jovičić se, koliko znam, nije u životu bavio publicistikom. Iz priloženih članaka i pisama to se, naravno, i vidi. Doduše, autor nije ni težio biti ni piscem ni publicistom, tekstovi su mu nastajali iz nevolje, iz ugrožene životne a poslije toga i ljudske, pa se – u potrazi za pravdom, nasuprot nasilju (koje je uključivalo i državno) – poslužio printanim i elektronskim medijima. Njegovi brojni kratki tekstovi, objavljivani u dnevnim novinama i na web stranicama, ovdje su okupljeni u jednu poveliku zbirku, na jednom mjestu.

II.
Ovu, prvu knjigu, kojoj pripada i dodatna, druga knjiga pisama, strukturira pet tematskih cjelina: prvi segment okupljenih tekstova sadrži autobiografske ulomke, zapise o izboru u Gradsko vijeće Mostar i njegov rad u Vijeću, te o postdejtonskom podijeljenom Mostaru, lokalnim izborima u kojima sudjeluje na Listi građana za nezavisni Mostar, pokušaju atentata na njega i praćenja tajne policije, opisano kao „trostrukim progonstvom u vlastitim gradu“.
U drugom krugu tekstova, pod naslovom „Aluminij“, koji se mozaično slažu i dopunjavaju u cjelovitu sliku nastanka privrednog giganta, ratne pljačke i njegove „zakonske kapitalizacije“ u okviru tzv. Herceg Bosne, koju više nije mogao, a po svemu sudeći, nije ni želio razriješiti nakonratni politički establišmet ni FBiH ni BiH.
Treće poglavlje knjige, „Društveno-političke aktivnosti“ sadrži ciklus tekstova autorovih nadanja, reakcija i žestokih kritika političkih partija i rukovodstava koja su iznevjerila u očekivanjima, dakako i u pitanjima „Alumijina“, uključujući i ono temeljno: pogazili su istovjetnu ljudsku vrijednost bez obzira na vjeru i naciju.
U četvrtom, vrlo kratkom poglavlju, sabrani su tekstovi o šahu, privatnoj naklonosti skopčanom s virtuoznom misaonom igrom.
Peti krug tekstova su pisma koja zauzimaju zasebnu, 2. knjigu milana Jovičića.
Mišljenja sam da su prvo i drugo poglavlje temeljni za smisao cijele knjige, pa ćemo im posvetiti posebnu pozornost.

III.
Knjiga se otvara autobiografskim esejom kojim autor „slijedi vlastiti život“ od rođenja u Sarajevu (20. 3. 1938.) i traumatičnih dana II. svjetskog rata (u kojem je ostao s četvero braće i sestra - bez oba roditelje), do izrastanja u mladog čovjeka velike volje i nezasitne žeđi za znanjem. U tom smislu, u autobiografiji su – za kasnija određenje njegove sudbine – presudan studij elektrotehnike i diploma inžinjera automatike i mjernih sistema koji su ga kvalificirali stručnjakom u topionicama i na TH-indukcionim pločama za proizvodnju čelika.
Sljedeća bitna stavka autobiografije svakako je uključivanje u rad tek utemeljene Tvornice glinice u Mostaru (1970.), preteče velikog budućeg Energoinvestingovog aluminijskog projekta, te višemjesečne specijalizacije u francuskom „Pechineyu“ (u blizini Marseja) i upoznavanja s tehnologijom proizvodnje aluminija. Ta dodatna referenca, uz izradu magistarskog („Izgradnja velikih 800 MW termoenergetskih blokova“) u Sovjetskom Savezu - odredit će sudbinu Milana Jovičića doslovno za cijeli život. Ogromna znanja iz navedenih područja, Milan s velikim poletom realizira u sklopu Aluminija, te termoelektrane u Gacku. Aluminij je ipak, središte oko kojeg je ovijen smisao njegova života.
Iz autobiografije saznajemo da se istodobno bavio i društveno-političkim radom (birani je vijećnik u Vijeće naroda Republičke skupštine BiH, te Savezne Skupštine SFRJ u Vijeću republika i pokrajina).
Golgota za sve Mostarce započinje agresijom srpsko-crnogorske vojske 1992., ali od 9. maja 1993., od „uvoda u stvaranje Hrvatske republike Herceg-Bosna“ pakao svojim fašizmom zahvaća mostarske Bošnjake i preostale Srbi: masovno se odvode u zatvore i logore, protjeruju iz stanova ili ubijaju. Kao neposredni svjedok tih zvjerstava u Gradu, Milan se i danas pita „zar je moguće da naši susjedi čine takva zvjerstva svojim komšijama Bošnjacima“, ali gotovo istodobno s patnjama Bošnjaka – i on ih počinje doživljavati.
O odlasku na posao u Aluminij nije moglo biti ni govora. Na kapiji je bio ispisan grafit: „Srbima i psima ulaz zabranjen“, a od sukoba HVO-a s Bošnjacima 1993., grafitna poruka je „ispravljena“: „Srbima, Bošnjacima i psima ulaz zabranjen“
U tom slijedu, akcentirajući bitne autobiografske zapise nakrcane preglednim „sadržajima“ ratnih i prvih poratnih godina, posebno će se zapamtiti politička živost „oko Mostara“ nerijetko u srazu lokalnih interesa i zaključaka u političkim metropolama izvan BiH (primjerice rađanje Koschnikova gradskog Statuta, odjeka mirovnih sporazuma do Daytona, te napokon Daytonskog sporazuma i u njemu zasebnog poglavlja o statusu Mostara. U prvim izborima 1996. za Gradsko vijeće Mostara, Milan Jovičić ističe kandidaturu na Listi za jedinstveni Mostar – koja pobjeđuje. Ali, tom je pobjedom, osobi Milana Jovičića istodobno započela pritajena priprema „linča i likvidacije“. On će vrlo brzo osjetiti i konkretno djelovanje pripremane smrtonosne akcije koja je žurila svome cilju. Smrti je izbjegao izravnom zaštitom međunarodnih predstavnika, koji ga smještaju u hotel Ero, gdje su i sami boravili.
Sudbinski dani i mjeseci koje je u to vrijeme doživljavao, najbolje su prezentirani intervjuem koji je dao Feral Tribuneu, 2. rujna 1996.
Poglavlje „Aluminij“ okuplja kratke tekstove, članke i javne epistole koje je autor naslovljavao na različite osobe iz, prije svega, državnog, političkog i stranačkog života Bosne i Hercegovine, a obično su s nekim neposrednim povodom iznikla iz suodnosa Aluminija i tih institucija i lidera.
Iz tih se članaka o Aluminiju, pisanih britkim jezikom i nedvosmislenom govornim formulacijama (nerijetko posuđenim ih narodnog folklora), firmi koja je s ratom „privatizirana pod oružjem“ kao plijen HVO i HR Herceg Bosne, razaznaje temeljna istina a nju je višekratno izgovorio Mijo Brajković, prvi njezin ratni direktor: „Aluminij“ je „vlasništvo hrvatskih bojovnika i hrvatskih boraca“. Tim se je eksplicitno davalo do znanja da tu nemaju što tražiti ne samo Srbi „kao agresori“, nego ni Bošnjaci s kojima su bili u savezu, a od 1993. u oružanom i političkom raskoraku.
Tekstom koji otvara ovu „užu problematiku“, autor podsjeća na etape izgradnje i nadogradnje ovog kapitalnog privrednog giganta u sistemu ukupne bh. privrede u konceptu, izvedbi i financijskoj podlozi sarajevskog „Energoinvesta“ ukupna ulaganja iznosila su više od milijardu dolara. Na samom početku srpsko-crnogorske agresije na Mostar, Aluminij je djelimično oštećen, a nakon „oslobađanja“ Grada, Aluminij je shvaćen isključivo kao privredni sistem HR Herceg-Bosne i „hrvatskim vlasništvom“. Uz posvemašno getoiziranje od svakog upliva države Bosne i Hercegovine, kroz Aluminijevu kapiju nisu mogli proći ni Bošnjaci ni Srbi sve do novembra 2013. godine, „kada je i zvanično kročila prva noga ili predstavnik državnog kapitala u Nadzorni odbor firme, sa prof. Mirkom Puljićem, koji je imenovan od strane Vlade Federacije“.
Autor smatra da „sve činjenice ukazuju da je u ovoj firmi sve rađeno tajanstveno, bez uvida i utjecaja zvaničnih državnih ili federalnih organa, gdje je sveukupni kapital bio državno vlasništvo u 100%-postotnom iznosu“. Aluminij je otet od države, a „uz uzurpaciju i svih radnička prava nehrvata, koji su gradili i vodili proizvodne procese u nekadašnjoj i svojoj firmi u Mostaru“.
Nakon objave dokapitalizacije (u nepoznatom iznosu), „svog dijela“ se dočepao i TLM iz Šibenika, a nakon njega i strane tvrtke iz Španjolske, Njemačke, Venecuele, Amerike itd. Od tog trenutka, što je posebno bitno za cijelu skandaloznu „priču o Aluminiju“ – svi radnici nehrvati ostaju bez angažmana u samoj firmi, kao i u ostvarivanju prava temeljenih na zakonu.
Tako započinje radnička potraga za pravom obespravljenih radnika, koji su se punih 20 godina obraćali institucijama sistema putem svojih sindikata i Sindikata na razini države BiH. Kucali su i na vrata međunarodnih predstavnika EU u BiH, kao i ambasadama stranih zemalja.
„Činjenice ukazuju da su svi procesi u ovoj firmi tekli ilegalno i mimo zakona ili po nekim njihovim zakonima paratvorevine Herceg-Bosne, bez uvida u bilans početnog stanja i cjelokupne vrijednosti firme, koja je inače bila državni kapital. Svim mogućim inspekcijama rada, financijskoj inspekciji i bilo kojim zvaničnim predstavnicima vlasti Federacije ili države BiH bio je zabranjen ulaz u firmu.“
Obraćali su se svim predsjednicima vlada Federacije, od Bičakćića („koji nas je lagao i obmanjivao“) – koji je, pojednostavljeno rečeno, svojim potpisima na ugovoru između Vlade i Aluminija kojim se regulira cijena el. energije po povoljnijim uvjetima, podržao Miju Brajkovića u njegovo „rasističko upravljanje“ Aluminijskim kombinatom. Firma je uspjela dobiti povoljnu struju, a država nije ispravila rasistički odnos Aluminija prema Srbina i Bošnjacima.
„Velika plejada kriminalaca je carevala na našim prostorima, sa našom imovinom uz ugrožavanje i naših osnovnih ljudskih prava na rad i život, a niko im nije mogao stajati na put, posebno bez našeg državnog sistema...“
U to vrijeme, jednodušnu i nesebičnu podršku i pomoć, kao i svoj utjecaj, pružao mu je gradonačelnik Safet Oručević, predstavljajući svim relevantnim domaćim i međunarodnim političarima problem koji postaje nerješiv. Od Alije Izetbegovića, Martina Garoda i brojnih drugih – nije bilo neke posebne koristi.
Cijela ta „cirkusijada oko firme“ ukradene u cijelosti od države kao 100% vlasnika, traje, kaže autor, do 2006. Tadašnji premijer Vlade FBiH Ahmet Hadžipašić dogovara s menadžmentom Aluminija o raspodjeli kapitala u odnosima: 44% državi, 44% nenominiranog kapitala za obeštećenje svih zaposlenika i bivših radnika firme i 12% na nepoznati način uloženog kapitala firme TLM Šibenik, a sve to u cilju pokretanja ponovne proizvodnje u kombinatu.
Kada je „vrijeme sazrilo“ i kada se učinilo da se naziru konkretni obrisi rezultata dugotrajne sindikalne borbe za prava diskriminiranih po nacionalnoj osnovi, i kada se to očekivalo dolaskom na vlast kadrova SDP koja je nastupala pod egidom „Za državu i čovjeka“ - došlo je do potpuno neočekivanog obrata!
Premijer Nikšić i ministar Trhulj, „diletantski i kriminalno“ (kako kaže Milan Jovičić), dodjeljuju sav nenominirani kapital za obeštećenje radnika od 44% - menadžmentu firme koja obilato raspoređuje dionice uglavnom radnicima Hrvatima, mizerne iznose od po 7 dionica Bošnjacima, potpuno zanemarujući više od 1500 radnika iste firme – Srba oko 800, nešto manje Bošnjaka i manjeg broja nepodobnih Hrvata.
Ta bjelodana, nevjerovatna sramota – još uvijek se prekriva tankom skramicom „legalih državnih papira“, koja ipak ne može zatajiti vrištuću nepravdu: potpuno jasno poništavanje ljudskog smisla samo zbog „pogrešne„ nacionalnosti, u ovom slučaju, najpogubnije, nepravde učinjene radnicima Srbima.

IV.
Knjiga publicističkih članaka i pisama mr. Milana Jovičića, uza sva povremena ponavljanja motiva koje je iziskivalo njihovo kontinuirano pojavljivanje na društvenim mrežama i u printanim medijima, zaslužuje da, u obliku knjige kao trajnijeg medija, bude plasirana u prostor javnog promišljanja o velikoj i neispravljenoj nepravdi koja neće - ni u prostoru pravna, ni u prostoru morala – nikada zastarjeti!
Mr. sc. Milan Jovičić je bio istrajan u potrazi za pravdom. Jednostavno a briljantno prikazao je anatomiju „pljačke stoljeća“ – 1) opljačkane države, 2) besmislenoj podjeli dionica po nacionalnoj pripadnosti i 3) vrhunskom šovinizmu prema „nehvatskim radnicima“ i potpune obespravljenosti radnika srpske nacionalnosti.



Ostali prilozi:
» PONOSNI SMO NA WEB MAGAZIN BOŠNJACI.NET I RAD UREDNIKA
Abdullah ef. Hodžić | 15. July 2017 16:23
» ALEKSANDRE, PRIČAJ SINU ISTINU O GENOCIDU
Ismet Zukorlić | 12. July 2017 21:58
» PODSJETNIK NA SREBRENIČKI GENOCID DO SUDNJEGA DANA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. July 2017 20:33
» BOSNA MI GOVORI DA NE SMIJEM ZABORAVITI
Faris Kadušić | 09. July 2017 13:06
» MLADI KOJI SU ŽIVJELI "TUĐI" ŽIVOT
Senada Đešević, prof. | 25. June 2017 00:52
» NE IDITE PROTIV VOLJE NARODA!
Ćerim Bajrami | 23. June 2017 01:24
» RAMAZANSKI NAPITCI
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 21. June 2017 19:15
» DODIK, ČOVIĆ I CRNOKOŠULJAŠI
Mr. Milan Jovičić | 20. June 2017 15:29
» PISMO SESTRE NIZAME BRATU RAHMETLI HAMDIJI
Nizama Alić Zukorlić | 17. June 2017 18:36
» POZIV NA RAZUM I RAZBORITOST
B.net | 15. June 2017 20:59
» RAZVOJ EVROPSKE CIVILIZACIJE
Fikret Hafizović | 12. June 2017 15:29
» TOMICE ŠTA TI BI
Eset Muračević | 27. May 2017 21:08
Ostali prilozi istog autora:
» VELAGIĆI IZ VELAGIĆEVINE
23. May 2016 01:39
» BEZ KRIŽA, POKRŠTAVANJE
14. April 2015 18:08
» PISMA IZ DRUGOG VREMENA
05. April 2015 13:30
» POVRATAK MUJAGE KOMADINE
30. March 2015 02:10
» ĆUPRIJA KOJA SE NARUGALA
14. March 2015 16:20
» ZOV NEPOSPREMLJENIH KOSTIJU
02. February 2015 17:16
» MUJAGA
21. January 2015 02:16
» OTKRIĆE UNIŠTENIH PISACA
04. November 2014 09:32