Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Bosnjaci - Genocid u kontinuitetu'
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English  |  Prijava/ Registracija

Vijesti

Prije 24 godine, šesnaest Bošnjaka je autobusom iz Sjeverina krenulo u Priboj. I nikad se nisu vratili.
SRPSKO-CRNOGORSKI RATNI ZLOčIN U SJEVERINU: SVE SE ZNA, OSIM JEDNOG
Autor: Al Jazeera
Objavljeno: 23. October 2016. 16:10:59
Autor: Saida Mustajbegović


Ploča sa imenima žertava zločina u Sjevereinu (Anadolija)


Školu u Rudom, zamijenila je školom u Priboju. Bio je rat i tako je bilo bezbjednije – u Priboju se nije ratovalo. Odrastala je u Sjeverinu, na jugozapadu Srbije, na granici s Bosnom i Hercegovinom: Sjeverin je pet kilometara udaljen od Rudog, gradića u istočnoj Bosni, a od Priboja petnaest kilometara. Sjeća se, bio je četvrtak.

Dvanaestogodišnja Dženana Šukrić (tada Mandal) bila je druga smjena. Dan kao i drugi školski dani, pa ipak po svemu poseban – nakon njega više ništa nije bilo isto. Na povratku iz škole saznala je da su ona, sestra i brat ostali bez oca.

Alija Mandal, jedan je od šesnaest Bošnjaka, koji su prije 24 godine sjeli u autobus u Sjeverinu i krenuli na posao u Priboj. Njihovo putovanje ispisalo je nove stranice historije i pokazalo licemjerni odnos Srbije prema vlastitim građanima, nesrbima (ponovit će se to kasnije u Štrpcima i Kukurovićima).

U autobus su ušli Mehmed Šebo, Zafer Hadžić, Medo Hadžić, Medredin Hodžić, Ramiz Begović, Derviš Softić, Modhad Softić, Mujo Alihodžić, Alija Mandal, Sead Pecikoza, Mustafa Bajramović, Hajrudin Sajtarević, Esad Džahić, Ramahudin Đatović, Ediz Gibović i jedina žena među njima Mevlida Koldžić. Svi iz sela Sjeverin. Krenuli su u Priboj na posao. Imali su potvrdu da su radnici. Bio je to garant sigurnosti da prođu putem uz obalu Lima, gdje se isprepliću teritorije BiH i Srbije - jedini put da se iz Sjeverina dođe u Priboj.

Pitanje bez odgovora

Autobus su zaustavili pripadnici paravojne formacije “Osvetnici”. Legitimisali su putnike i nesrbima rekli da izađu iz njega. O ovom zločinu mnogo se zna. Znaju se svi detalji i egzekutori, u medijima je objavljena satnica zločinačkog kretanja. Zna se da se kamion kvario. Zna se ko je natjeran da ga šlepa. Zna se da su kamionom odvezeni u Višegrad u motel Vilina vlas. Zna se da su gdje su ih psihički i fizički mučili i nakon toga ubili. Zna se da je lokalna i državna vlast u Srbiji imala vremena da ih spasi - vozač autobusa vrlo brzo prijavio je njihovu otmicu. Ne zna se gdje su njihovi posmrtni ostaci.

Deset godina nakon tog zločina u dokumentarnom filmu srbijanske televizije B92 Otmica rečeno je: “Bio je to prvi ratni zločin u proteklom ratu nad građanima SRJ –žiteljima Sjeverina. To nije bio divlji rat komšija. Bila je to, ispostavit će se, dobro organizovana operacija, koja je, da su vlasti odgovarajuće reagovale i kaznile počinioce, mogla da spreči svaki sledeći zločin nad nevinim ljudima.“

Okružni sud u Beogradu, za ovaj zločin osudio je u odsustvu na po dvadeset godina zatvora Milana Lukića i Olivera Krsmanovića, a Dragutina Dragićevića i Đorđa Ševića na po petnaest godina zatvora.

Kako je to već godinama običaj, nevladine organizacije 22. oktobra na protesnom skupu u Beogradu podsjete na „zločin, na krvnike, na propust Haškog tribunala koji je zaboravio da u optužnice za Milana i Sredoja Lukića uvrsti otmice u Sjeverinu i Štrpcima, te da je Srbija donela Zakon o civilnim žrtvama rata, koji je diskriminatorski zato što sjeverinske žrtve nemaju status civilnih žrtava rata pod izgovorom da se zločin nije desio na teritoriji Srbije“.

Dvadeset četiri nakon što je šesnaest Bošnjaka ušlo u autobus pribojske firme Raketa, pronađeni su posmrtni ostaci Medredina Hodžića u jezeru Perućac 2010. godine, dok se za tijelima ostalih još traga.

'Stub srama'

U noći koja je prethodila ovoj otmici, nepoznati počinioci su iz Sjeverina prisilno odveli Sabahudina Ćatovića, brata Ramahudina Ćatovića. Ni njegovo tijelo do danas nije nađeno. Nekoliko dana prije toga u istom mjestu na ulici, nakon legitimisanja, ubijen je još jedan Bošnjak. Tišinu o ubistvima i otmicama, zatomljavao je i dim koji je kuljao iz sporadično paljenih bošnjačkih kuća u tom kraju.

Tek prošle godine u Sjeverinu, na zemljištu koje pripada Islamskoj zajednici Srbije, pokraj puta postavljen je spomenik na kojem su isklesana imena žrtava. Ona su isklesana mnogo prije na 'stub srama' Srbije.

Svaki 22. drugi oktobar podsjeća na nespokoj porodica odvedenih Bošnjaka koje i dalje tragaju za tijelima svojih najbližih. Ubijeni nemaju mezarje, a porodice nemaju mir i mjesto na kojem će proučiti fatihu, a Srbija u svojim redovima još ne prepoznaje one koju su zločine „šutjeli“.



Ostali prilozi:
Ostali prilozi istog autora:
» BOSANČICA JE KRVOTOK U VREMENU
01. September 2016 17:16